Svatko onaj tko se želi časno baviti poslom koji se naziva menadžment konzalting, organizacijka terapija, vođenje organizacijskih promjena… rijetko kada je u prilici dati točan, jednoznačan recept, savjet ili rješenje. Isto tako, ma koliko organizacije bile slične, bilo po biznisu kojim se bave, bilo po veličini, opasno je prepisivati organizacijska rješenja od onih što su danas uspješni, pa olako sudimo i da su dobro organizirani.
Ono čemu se pažnja posvetiti mora jesu odgovori na mnoga pitanja, među kojima se ističu – što mi to želimo s našim biznisom, u kakvom okruženju mi to radimo, s kakvim resursima raspolažemo… U kompanijama koje su obiteljske ili koje su obiteljske ulaskom druge generacije, stvari postaju još složenije. A što članovi porodice žele, kakve su im mogućnosti i sposobnosti… mnoga, mnoga pitanja odgovore moraju dobiti kako bismo se približili dovoljno dobrim rješenjima.
Istina je da postoje savjeti koji vrijede za sve obiteljske kompanije, ali onaj tko se časno želi baviti konzaltingom obiteljskim kompanijama, može pomisliti da su poneka od njih isuviše prozaična, banalna, nisu dovoljno velika i ozbiljna da bi ih on izgovarao. I takav jedan, skrušen i grješan, piše priznajući da je smatrao da nikada neće dijeliti savjete poput “Prvo radno mjesto nasljednika ne smije biti generalni direktor”, “Članovi obitelji ne smiju imati veće plaće od kolega na istom radnom mjestu koji izvršava iste radne zadatke” ili “ Članovi obitelji moraju poštovati radno vrijeme”… Ali praksa me uvjeravala i, na žalost, uvjerava u suprotno.
“Prvo radno mesto nasljednika ne smije biti – direktor, a zabranjeno je pomisliti da bude generalni direktor”. Da li bi itko, pri zdravoj pameti, zaposlio direktora pripravnika? Naravno da ne bi. A zašto bi onda na to mesto postavljao onoga tko je “plave“ krvi? I neka je najbolje škole, s najboljim ocjenama na vrijeme završio. Il’ nek’ je to menadžment, i to internacionalni, al’ ravnoteže radi u nekoj palanci završen (pogotovo u ovakvim situacijama, zašto iz jedne greške srljati u drugu). Da bi čovjeka ne samo rukovodiocem zvali, već da bi on to odista i radio, neophodno je, sem znanja da stekne, i iskustvo. Postoje mnogo jeftiniji načini da se zanat rukovođenja nauči. Jeftiniji i po kompaniju, jer će greške napraviti, a greške se u biznisu novcem plaćaju. Jeftiniji i po njega, jer će i sam uvidjeti što je uradio i to može s padom samopouzdanja platiti. Jeftiniji i po onoga tko ga je imenovao i postavio, jer će ubrzo progledati i mnoge bespotrebne tenzije izazvati. Postoje mnogi savjeti kojim putem nasljednika ka mjestu generalnog direktora treba ići, ali samo jedan kojim putem ne treba.
“Članovi obitelji ne smiju imati veće plaće od kolega na istom radnom mjestu koji izvršava iste radne zadatke”. Ta greška izaziva dva problema. Prvi je da nezasluženopunoplaćena osoba vremenom pomisli da zaista zavrjeđuje i doprinosi srazmjerno tome koliko je para dobila (namjerno nisam napisao zaradila). Drugi je da i ostali vide što se dešava i osjete nepravdu. Kad se razmišlja o pravednosti pri nagrađivanju, potrebno je voditi računa da, sem što svako od nas procjenjuje je li adekvatno nagrađen za svoj doprinos, isto tako i poredimo svoj doprinos i ono što nam za to pripada s doprinosom druge osobe i onim što mu za to pripadne. Većina zaposlenih je posebno osjetljiva na osobe s posebnim prezimenom. Ajd’ što će gunđati, nego će i njihov elan i radni moral opadati. Ako član obitelji ima potrebe za većim troškovima, to se rješava kao što bi se rješavalo da radi na nekom drugom mjestu. Pomogli bi tata i mama kad već mogu, ali bi ga pomogli kod kuće, gdje roditelji uobičajeno i pomažu.
I za kraj, da oprostite na savjetu, “Članovi obitelji moraju poštovati radno vrijeme”. Taj savjet čak se i ne mora doslovce poštovati. Mogu dolaziti prije početka radnog vremena i odlaziti nakon završetka radnog vremena. Ali ne mogu kasniti i odlaziti ranije. Oko njih su ljudi kojima će oni jednog dana šefovi postati, kojima treba biti autoritet, a to će teško postati hodajući kroz poslovni život s kuglom “tatine maze” (il’ mamine).
Ne znam je li mudrost “Kad sam se ja mučio, ne mora on”, karakteristična samo za naše krajeve. Ustvari, ne znam ni je li to mudrost. Ako je i točna i opravdana, u ova tri pobrojana slučaja primjenjiva nije. Nitko nikoga ne muči ako mu daje posao za koji je kvalificiran, ako ga za takav posao adekvatno vrednuje i ako ga potiče da poštuje radnu disciplinu.
Ja rekoh, dušu konzultantsku spasih.
Autor Boris Vukić
Objavljeno 19. rujna 2022. sva prava pridržana PoslovniFM.