Iza sedam gora, čak i iza sedam mora, živio je hrabar i vrijedan krojač. Nije sreće imao da ga braća Grimm u bajku prime te da sve svoje probleme riješi jednim udarcem kojim bi sedam muha ubio. Ali je hrabar bio, otkaz u skoro propalom poduzeću dao, novce posudio i vrijedno, vrijedno godinama radio. I posao mu se širio te je dobrog dizajnera zaposlio, prvo jednog, pa još jednu. I sam dobro, sad već veliku proizvodnju, organizirao. I prodaju po terenu rasposlao. Istina, s njima je nekako uvijek najmanje zadovoljan bio jer znao je da to što on osmisli i njegovi naprave, prodati može svatko. No, kako-tako mnoge je maloprodaje i veleprodaje otvorio.
Prvog knjigovođu mijenjao nije. E, taj prvi knjigovođa mu je i prve osnivačke akte, ugovor i statut izradio. Za d.o.o. njegov kako bi zadovoljili formu. Poslije ih je, uz pomoć odvjetnika, mijenjao jer je država nerijetko promjene tražila.
Hrabri je krojač dvoje djece imao, oboje odmalena isto su bili zainteresirani za napredak poduzeća, istih sposobnosti, znanja i vrednoće. Jednog je za ekonomistu dao, drugog za inženjera (ovaj drugi k’o da mu je draži bio, ali to ne bi priznao ni pred prvom mašinom šivaćom koja u upravnoj zgradi i danas stoji). Dijelila su djeca istu viziju, isti životni stil i vrijednosti. Praktično su isto doprinosila radu i razvoju kompanije, bili su istih potreba, te otprilike isto uzimaše kroz plaće i korištenje sredstava poduzeća.
Hrabri krojač u dubokoj starosti spokojan dušu svoju ispusti. Sinovi postadoše vlasnici jednakih udjela i sporazumno, k’o braća, u ljubavi i razumijevanju, donosiše sve odluke u vezi prihoda, poslovanja, razvoja, trošenja i budućnosti poduzeća.
Još za života krojača hrabroga, oženiše se sinovi negdje u isto vrijeme. Oženiše djevojke koje se samo po boji kose razlikovaše, obje em lijepe, em pametne, em vrijedne, em razumne, em se k’o sestre volješe. I počeše i one rasditi u tom poduzeću. Rijetko su se miješale u poslovanje, ali ponekad neku poslovnu ideju imaše, a tad se nije znalo tko sretniji bijaše, one ili braća, ili pak zaposlenici.
Ni tada se nije moralo ništa suštinski mijenjati u aktima poduzeća, njih su dvojica suvlasnici jednakih udjela i sporazumno, uz savjete supruga svojih, donose sve odluke u vezi prihoda, poslovanja, razvoja, trošenja i budućnosti poduzeća.
I onda, negdje u isto vrijeme dobiju braća po dvoje djece. I lijepo svi žive i slažu se. Jedna je snaha svojim mlijekom sve četvero djece dojila, dok je druga u poduzeću radila. A sutradan obrnuto. I nisu imali pozadinskih problema koji bi utjecali na njihov svakodnevni posao, podjelu prihoda. Sve četvero tako sretno rade, zadovoljni su plaćom, dogovaraju se hoće li dijeliti dobit ili investirati, zadovoljni kako ostalih troje koriste resurse firme… Konačno, potpuno miran i spokojan krojač s neba sve to sa osmjehom promatra. Za života on, samonikao, mir i spokoj naći mogao nije.
I nakon dvadesetak godina, unučad krojača hrabrog porastu i uključe se u poduzeće, pa svi isto doprinose i svima se isto daje. I kao što prave sretne bajke kraja nemaju, i danas mnogobrojni nasljednici njihovi se dogovaraju i surađuju… tamo negdje iza sedam gora, i čak iza sedam mora. Hm.
Možda je ipak trebalo ostati u onoj verziji u kojoj je krojač ubio onih sedam muha, zunzara li zelenih, jednim udarcem?
Zapravo svjesni smo da u životu djeca nisu isto sklona poslu i trošenju, da se snahe baš najbolje ne slažu (s mužem, svekrom, drugom snahom), da nemaju svi iste poglede na život i posao. Da nemaju svi iste interese.
Problem se po pravilu i javi kada nemaju svi iste interese i potrebe, a svi imaju ista prava na jednoj stvari. A poduzeće je jedna stvar.
I zato se u državama s dužim pamćenjem i više iskustva koriste različiti načini da na istoj stvari više ljudi ima različita prava. Ne zato da bi neko dobio više ili manje, već zato da bi svatko dobio ono što mu odgovara i pripada prema sklonostima, doprinosu, trudu …, a sve s ciljem da bi poduzeće opstalo, razvijalo se. Da bi svi koji na njega imaju prava, imali koristi na način koji je predviđen odnosno da nitko ne bi poduzeće zloupotrebljavao i budućnost ugrožavao.
Nije cilj ovoga pisanja da danas odmah počnete mijenjati ono što se suhoparno zovu – opći akti vaše firme. Ako u njima ne piše tko je za što nadležan, kako se nesporazumi rješavaju i kako se mire nesuglasni ili suprotstavljeni interesi, to sigurno piše u nekom zakonu. Ali, zakoni i tipski obrasci su kao kapa jedne veličine. Nekome će biti taman. Nekom mala, te će s glave padati. A nekom pak velika, pa će na oči da naskoči.
Cilj ove, na početku, bajke je da ocijenite je li firma pripremljena za eventualne nesporazume čiji nastanak se danas već može predvidjeti. Predvidjeti ili zato što prirodno nastaju ili su vam, prema onome što je danas poznato, očekivani. Ako poduzeće ne pripremite vi, onda jednog dana, daleko bilo i što dalje bilo, to u ruke suca u sudu nekome dopasti može.
A stara, vojvođanska, paorska poslovica veli: „U sud i kukuruz se čovjek pouzdati ne može“.
Autor: Boris Vukić
Objavljeno 14. ožujka 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.