Piše: Marijana Matković, novinarka-urednica i voditeljica ciklusa tekstova i emisija koje poslovni FM priprema i provodi o mirovinskom sustavu
Iako su procjene išle za tim da će već u prvoj godini primjene novog prava na naknadu za starije osobe, kako se u posebnom Zakonu ‘službeno’ zove ono što u javnosti kolokvijalno zovemo nacionalnom mirovinom, biti oko 20.000 korisnika, u nešto više od mjesec dana u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) to je pravo zatražilo tek oko 6500 umirovljenika.
U toj se birokratiziranoj kući u zadnje vrijeme posebno čude zbog toga što je izrazito mali broj zahtjeva s područja Banije, posebno potresom pogođenih područja, pa apeliraju da se ljudi jave kako bi ostvarili pravo. Bolje je što prije, jer je isplata moguća tek od dana podnošenja prava. Činjenica je da osobe starije od 65 godina sada nemaju snage, ni volje, a pitanje je i kako će na potresom stradalom području prikupiti dokumentaciju da bi se to pravo ostvarilo.
Iako bi korisnici prava mogli ostvariti 800 kuna mjesečno, opet se umiješala politika kako bi se to dovelo u vezu ispunjenja obećanja koje je HDZ natuknuo u dijelu programa za starije osobe u predizbornoj kampanji još pred izbore 2016. godine. No, valja znati da to i nije izvorno HDZ-ova ideja, jer se tako nešto spominjalo još u vrijeme SDP-ovog ministra rada Davorka Vidovića, koji je vodio Ministarstvo rada i socijalne skrbi od 2000. do 2004. godine.
Prema gotovo svim uvjetima koje treba ostvariti, kao i dokumentima, odnosno dokazima koje treba priložiti zahtjevu, naknada za starije osobe vrlo je slična pravu na zajamčenu minimalnu naknadu, kakva se u sustavu socijalne skrbi može ostvariti već otprilike 25 godina. Bitna razlika u ovom trenutku jedino je u tome što se jedno primjenjuje na sve građane koji ostvaruju uvjet, bez obzira na dob i ostvaruje preko centara za socijalnu skrb, u sustavu socijalne skrbi, a drugo vrijedi samo za osobe starije od 65 godina, i ostvaruje preko HZMO-a. I ono najgore: Obje su naknade potpuno iste u iznosu. Pa, tako samac stariji od 65 godina koji nema drugih prihoda i imovine (od koje bi mogao imati nekih primitaka), može ostvariti 800 kuna naknade za starije osobe, ili 800 kuna zajamčene minimalne naknade, za što se odluči (jer jedno i drugo, naravno, ne može).
Postoje tek male, naizgled nebitne razlike, koje u nekim slučajevima mogu činiti razliku. No, nitko se time sustavnije nije bavio, niti predstavio javnosti, pa je logično očekivati da građani za to neće znati. A ne postoji ni institucija koja im može pojasniti kako stoje stvari i savjetovati za što se prijave, jer se prava ostvaruju u različitim institucijama. Zapravo, i nije do kraja jasno što se s tim razlikama htjelo. Primjerice: osobe starije od 65 godina, koje su članovi kućanstva u kojem ima više članova, u sustavu socijalne skrbi imaju pravo na umanjenu naknadu (60 posto od osnovice, dakle 480 kuna). No, i tada je mogu ostvariti samo ako ukupni prihodi po članu kućanstva ne prelaze iznos naknade. Dakle, ako je prihod po članu kućanstva veći od iznosa koji im pripada, nemaju pravo na naknadu, a ako ostvaruju određeni prihod, manji od toga iznosa, ostvarit će samo razliku.
U slučaju nacionalne mirovine isto tako se gledaju prihodi članova kućanstva, i oni po članu ne smiju biti viši od iznosa naknade, dakle od 800 kuna. No, ako ima neke prihode koji su manji od toga (s tim da su mirovina, prihodi po ugovoru o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju, ili iz sustava socijalne pomoći isključeni), on će te iznose, po svemu sudeći, moći zbrajati.
Pretpostavimo da je država time htjela ipak malo dodatno zaštititi ljude starije od 65 godina, pa da je to prihvatljiva razlika. No, uskoro ćemo postaviti i ključno pitanje, sad još samo jedan bitan podatak: Te dvije vrste naknada suštinski se razlikuju po još jednom detalju – činjenici da se iznos jedne određuje uredbom Vlade i već se barem 5 godina nije mijenjao, dok je naknada za naknade za starije osobe određena u početnom iznosu od 800 kuna, uz odredbu po kojoj se svake godine usklađuje s kretanjem prema stopi promjene indeksa potrošačkih cijena iz prethodne godine u odnosu na godinu koja joj prethodi, ako je stopa veća od nule. Kako god vam to komplicirano zvučalo, u godinama u kojima postoji nekakva inflacija ipak nosi mogućnost da se iznos poveća za nekoliko kuna, što bi osobu bez prihoda koja koristi pomoć u sustavu socijalne skrbi, koja se ne usklađuje, za toliko moglo staviti u nepovoljni položaj. No, onda – s druge strane – ako se država koji puta sjeti povećati minimalnu zajamčenu naknadu u socijali, ona bi jednom uredbom mogla postati povoljnija, a oni koji su uzeli naknadu za starije – oslabljeni za nekoliko kuna.
Zanemarimo li ovakve nedorađene detalje (s tim da doista nije jasno zašto bi se jedna pomoć građanima usklađivala, a druga ne, a dodjeljuju se gotovo uz iste uvjete i radi vrlo sličnog cilja), u priči oko naknade za starije osobe nameće se zapravo samo jedno bitno pitanje, inače godinama aktualno i kad je riječ o naknadama iz socijale: Kakav je to ‘alat’ države i čemu zapravo služi?! Osim da bi se i HZMO-u dalo još nekog posla, kako ne bismo počeli govoriti o mogućem višku zaposlenih.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2019. godinu, prag siromaštva za jednu odraslu osobu u kućanstvu iznosio je 32.540 kuna na godišnjoj razini, odnosno 2.710 kuna mjesečno. Za ljude koji žive u kućanstvu, taj je prag po osobi nešto niži. I prema tom smo mjerilu 2019. godine imali 18,3 posto građana koji žive u riziku od siromaštva. Oko 23,3 posto njih bilo je i u riziku od socijalne isključenosti (što podrazumijeva da dugoročno ostaju u krugu siromašnih). Siromaštvom su posebno ugrožene upravo osobe starije od 65 godina: čak 30,1 posto njih živi u riziku od siromaštva. Na to relativno slabo utječe i mirovina, pa je među umirovljenicima 26 posto njih koji žive u riziku od siromaštva, odnosno s primanjima ispod granice siromaštva. No, daleko iznad svih pogođene su osobe starije od 65 koje žive same, kod kojih je čak 50,3 posto osoba – ili svaka druga! – pogođena rizikom siromaštva. Dakle, svaka druga osoba starija od 65 koja živi sama, živi s prihodima ispod 2710 kuna, koji su prag siromaštva za jednočlano kućanstvo.
U toj je dobi u ukupnoj populaciji nešto više žena i s godinama se spolna piramida okreće u njihovu korist, pa možemo reći da Hrvatska ima ozbiljan problem sa siromaštvom među starijim ženama. I taman da smislimo još pet vrsta pomoći od po 800 kuna koje ćemo razbaciti po raznoraznim sustavima u kojima će se tražiti isti uvjeti i uglavnom isti paket dokumenata za njihovo ostvarivanje, taj problem nećemo riješiti. Naravno, netko bi još neku takvu pomoć opet lako mogao izvući kao predizborni mamac za stare i nemoćne, pa pet godina donositi zakon, tako da se primjena prava može proširiti na još jedan mandat i još jednom privući glasove. To je, na žalost, pokazalo dosadašnje iskustvo.