Autor: PoslovniFM Redakcija Foto: Zlatarski obrt Golub
Nekada nije bila zamisliva proslava rođenja, prve pričesti, krizme, rođendana, kamoli vjenčanja, bez barem malenog komadića zlata, prstena, naušnica, privjeska ili pak lančića i narukvice na poklon. Majstori zlatari s tugom se danas prisjećaju vremena kada je Zagreb bio središte tog umjetničkog zanata, a po unikatne primjerke nakita dolazilo se ovdje iz svih krajeva bivše države.
Dobro to pamti Marijan Golub, jedan od desetak preostalih majstora zlatara. Zlatarska radionica u vlasništvu obitelji Golub postoji još od 1957. godine na istoj adresi u dvorištu Ilice 36, koju je osnovao Josip Golub. Godine 1989. obrt preuzima majstor Marijan Golub i nastavlja tradiciju, no nade u budućnost, kaže, nema previše.
– Na ovoj je lokaciji obrt zapravo već dulje od 70 godina. Moj otac bio je šegrt nekadašnjem vlasniku koji je bio Židov pa je za vrijeme Drugog svjetskog rata morao pobjeći, a otac je od šegrta postao zlatarski majstor i nastavio s poslom. Tako je i mene usmjerio prema zlatarskom poslu i to još od malena. Već u sedmom, osmom razredu osnovne škole svakog dana sam bio u zlatarskoj radionici. Najprije sam čistio, malo bih se igrao, malo lupao čekićem, a onda nakon dvije godine srednje škole po „Šuvarovom sistemu”, izabrao zlatarstvo za iduće dvije godine školovanja. Škola je tada bila u Lučkom. Paralelno sam se školovao i radio kod oca kod kojeg sam odradio i praksu, po principu – jedan tjedan u školi, drugi u obrtu, ali zapravo sam u radionici bio svakodnevno – prisjeća se Marijan. Kaže kako je otac bio vrstan majstor, ali i vrlo strog, pa nije bilo popuštanja.
– Nije bilo nikakve veze što sam mu sin, bez obzira na to kad bih došao kući, ako bih recimo izašao u grad, svakog jutra morao sam točno u 7 sati biti u radionici, spreman raditi. I kad je otišao u mirovinu, otac je svakog dana tijekom šetnje gradom dolazio u obrt i gledao što i kako radim – opisuje nam Marijan rutinu svog oca koji je preminuo prije šest godina.
Golub nam kazuje kako zlatarima nikad nije bilo lako, ali se barem dalo pristojno živjeti.
– Iako je Zagreb bio na dobrom glasu zbog svojih majstora, uvijek su na nas gledali kao na nekakve švercere i mutikaše. No, ipak su svi rado dolazili po unikatni komad nakita. A danas, danas jedva itko. S jedne strane nas je uništio internet, preko kojeg se sve može naručiti. Ne može i neće biti isto kada se neki komad nakita radi u 500, tisuću ili više primjeraka, ili kada je riječ o unikatnom, ručnom radu. Zato moj obrt i ima licencu tradicijskog umjetničkog obrta, jer je svako djelo unikat. Nemoguće je napraviti savršenu kopiju, a rijetko sam i bio u situaciji da sam radio više od jednog komada dizajnerskog nakita – objašnjava dodajući da je umjetnost izrade unikatnog nakita pred izumiranjem.
Napominje da je „drugi čavao” u lijesu zlatarstva tehnologija, jer se nakit sada proizvodi pomoću 3D printera, opet bez ljubavi, dizajna, duše i osjećaja za lijepo. Mladi danas nisu zainteresirani za zlatni nakit koji će ići s koljena na koljeno, obiteljski, radije kupuju jeftinu bižuteriju koju nose par tjedana ili mjeseci, pa kupe nešto novo. A treći i možda najgori bio bi najava izmjena zakona, kaže, kojima bi se dugogodišnji zakupci poslovnih prostora u vlasništvu države, a Golub je upravo to, stavili u poziciju da se na javnom natječaju moraju boriti za svoje radionice u koje su, uz najamnine, uložili mnogo novca za održavanje, renovacije, plaćali pričuvu…
Sve to dovelo je do situacije da je sve manje majstora zlatara.
– Nisam siguran upisuju li se uopće više mladi za to zanimanje. Mnogo je naučnika, šegrta, prošlo kroz ovu radionicu, no u zadnje vrijeme sam i od toga odustao. Nema smisla, moram ga svemu naučiti i dati mu plaću, gubim vrijeme i novac, nije isplativo, a kada ga i naučim on ode raditi negdje drugdje – iskreno će Golub koji osim izrade i popravaka zlatnine nudi i usluge renovacije srebrnog pribora za jelo, a katkad mu u radionicu na popravak dođe i neka zlatna „tabakera” ili pak zlatni sat, no i to je sve rjeđe.
Kaže kako je samo dojam da je u Zagrebu puno zlatara.
– Najveći dio njih nema radionice, to su obične trgovine. Nebrojeno puta mi dolaze „zlatari” kojima je netko donio komad nakita na popravak, pa onda meni plate da im ja to odradim, jer oni ne znaju – otkriva.
Istovremeno, pravi obrti nestaju sa scene.
– Evo, samo u mom haustoru gdje je obrt, u zadnjih šest mjeseci zatvorena su tri obrta, od čega jedan ugostiteljski. Ako i kafići nemaju posla, onda znamo koliko je sati – rezigniran je poznati zagrebački zlatar.
Pitamo ga ima li nade da netko od njegovo četvero djece naslijedi obrt, no on odmahuje glavom i kaže kako i oni vide koliko je to težak posao koji zahtijeva užasno mnogo truda, rada i vremena, a budućnost je neizvjesna.
Ako nikada, pa zar se ne kupuje zlatni nakit barem za vjenčanje? Zlatni prsten ipak je ostao tradicija?
– Eh, i to je upitno. Da, eventualno se proda pokoji zlatni prsten, ali je i sve manje vjenčanja, kao što nas je i sve manje mladih u Hrvatskoj. Srećom pa sam dvije godine od mirovine i onda ću zatvoriti. Kao umirovljenik mogao bih raditi četiri sata, ali ne za sebe, već za nekog drugog, a za to stvarno nemam ni volje niti potrebe – zaključuje Golub razgovor za PoslovniFM.
Objavljeno 16. veljače 2023. u sklopu projekta Iz ZG Obrtničke radionice. Sva prava pridržava PoslovniFM.