Poduzetnica sam cijeli svoj život osim malih „izleta“ koji nisu bili izolirani već uvijek u kombinaciji s poduzetništvom. Nažalost, nisam se nikada osjećala „gordo“ već zbunjeno.
Jedan dio okoline te mrzi, smatraju te „lopovom“ samim time što si poduzetnik, jedan dio ti zavidi jer si sam svoj gazda, a neki smatraju da ti nemaš briga jer sigurno imaš novca na pretek… No ima i onih koji žele biti kao ti i na neki način ti se dive. Pa ti tu sada budi pametan. Jesmo li mi poduzetnici krilata bića s nekoliko glava ili stvarno sami svoji gazde?
Za mene je uvijek vrijedila ona stara: koliko para – toliko muzike. Koliko truda uložiš u svoje poslovanje, toliko će ti se ono i isplatiti. I to je, uglavnom, formula koja pali. To znači sastanci, stranke, planiranje, pronalaženje resursa, rokovi, žalbe… Znači veliki ulog truda, vremena i drugih resursa. Ja se osobno u ovoj formuli ne osjećam kao gazda, nego upravo obrnuto. Posao je meni gazda.
A onda kupci? Znate onu staru: kupac je uvijek u pravu, on je kralj. Kad se tome doda da je kupac vrlo prevrtljiv i da je lojalan jedino svojim potrebama, evo ti još jednog gazde koji nama šefuje. Možemo tako govoriti i o konkurenciji, ona mi nabija tempo i radi nje se stalno osvrćem da vidim tko me prati i kako mi je blizu. I ona je moj gazda.
Imamo mi poduzetnici još šefova, recimo, naša obitelj. Sve je to lijepo da smo uspješni i donosimo novac kući, zadovoljavamo potrebe naše obitelji, ali to nas ne oslobađa uloge roditelja ili supružnika. Njih nije baš briga imaš li rokove, klijente, brige i ciljeve tu postoje i školske priredbe, vrijeme koje oni očekuju, obaveze kao supružnika ili roditelja. I oni traže tvoje vrijeme i resurse. Pitam se pitam, nisu li prema tome i oni moji gazde?
Biti poduzetnikom obavezalo me je na rukovođenje kaosa koji se naziva poduzetnički pothvat
I onda, kao višnja na torti, tu dolazi moj tihi partner u poslovanju – država. Ona bez puno mudrovanja uzima svoju polovinu kolača i ne pita je li druga polovina meni dovoljna da napravim novi kolač koji ćemo dijeliti, ona ne pita ništa nego bez obzira na sve uzima svoj dio. Tko je onda tu gazda?
Nakon svega toga ja se ne osjećam kao gazda, osjećam se kao Pale sam na svijetu. Ja sam usamljeni borac, radim najviše, brinem se najviše i najviše sam posvećena poslu, ja ulažem svoj novac, ne spavam od briga, ne izlazim, ne bavim se fitnesom jer nemam kada, nemam privatni život jer imam previše posla, nemam dovoljno novca, nemam dovoljno zaposlenika, a moram smanjiti troškove, borim se s vanjskim i unutarnjim izazovima, moram donositi brze odluke, improvizirati i djelovati više reaktivno nego preventivno… Za mene, to je pravi poduzetnički mentalni sklop. To je moja svakodnevica. Biti poduzetnikom obavezalo me je na rukovođenje kaosa koji se naziva poduzetnički pothvat. Bez obzira na to što me muči, ponekad pomanjkanje znanja ili iskustva, karakterne osobine, teško podnošenje rizika, presporo razmišljanje i donošenje odluka, pomanjkanje perspektive, strah, osamljenost i slične muke, ja to sve moram pobijediti i ići dalje. I tu mi nitko ne može pomoći, jer nitko to ne proživljava kao ja. Ja to živim 24 sata na dan, budna ili u hibernaciji, i to mogu razumjeti jedino drugi poduzetnici.
Poduzetnički pothvat je moje dijete. Sve pobjede, svi porazi, svi problemi ili izazovi i svi bezbrižni trenutci, strast, zadovoljstvo, ljubav… čine moj poduzetnički pothvat.
Ovo ne govorim zato da obeshrabrim one koji razmišljaju o poduzetništvu, već zato da otvorim oči onima koji žele tom stazom. Jer biti poduzetnik, često znači biti vuk samotnjak čak i u velikog gužvi jer te poduzetnički mentalni sklop izolira od velikog dijela tvoje okoline. Nikada ne možemo isključiti prepoznavanje prilika koje nas karakterizira, kao ni brige koje s time idu. Čak i u privatno vrijeme veliki dio naših misli posvećen je poslu, novim idejama, novim projektima i to nas počesto čini posebnima. Mi smo kreativci, bez obzira na to u kojoj industriji poslujemo. Svaka naša aktivnost izraz je naše kreativnosti. To nam daje slobodu kretanja, to nam daje leptiriće u trbuhu omogućava nam izražavanje svih vrsta. To nam daje zadovoljstvo, a nakon nekog vremena i puno truda, i financijsku nagradu za sve što smo učinili.
S obzirom na to da nitko drugi osim drugih poduzetnika ne razumije ovu problematiku, važno je naći svoje istomišljenike. To je poruka onima koji razmišljaju o ovoj karijeri. Nije lako, ali ipak bih rekla pokušajte! Unatoč tome što 25 posto poduzetnika ne preživi prvih pet godina, u razvijenim zemljama zrelim poduzetnikom smatra se onaj tko je imao barem dva bankrota. To je odlično poduzetničko učenje i vrijedi probati. Dakle, samo hrabro, Svemir nagrađuje one koji se usude.
Ako vam je pak prag podnošenja rizika prenizak za samostalan početak poslovanja, onda je kupnja nečije franšize rješenje za pokretanja poduzetničkog pothvata. Franšizni odnos smanjuje osjećaj osamljenosti i izoliranosti jer tu je davatelj franšize koji ima potpuno isti mindset kao i vi, koji s vama dijeli rizik novog poslovnog pothvata s obzirom na to da je to i njegov novi pothvat. Ako su vas šokirale brojke, onda je dobro znati da iako samo 25 posto novih poduzetnika preživi prvih pet godina poslovanja, brojke su sasvim drugačije kada poslovni pothvat pokrećete kroz kupnju franšize, jer 93 posto kupljenih franšiza preživi tih istih, prvih pet godina poslovanja. Iako je taj način pokretanja poduzetničkog pothvata kod nas nedovoljno poznat, u razvijenim zemljama cijeni se održivost i sigurnost tog načina podijele rizika u poslovanju i čini poduzetnički pothvat manje usamljenim jer, zapravo, jeste sam svoj gazda, ali ne i prepušteni sami sebi.