U legislativi u Hrvatskoj ima premalo ljudi koji su operativci, a sve zakone i propise donosi ekipa kojoj to izgleda sve lijepo na papiru. Sumnjam da postoji netko tko radi u zakonodavstvu, a da zna kakvo je stanje na terenu. I tako se vraćamo na početak – ne postoji vizija, strategija ni plan gospodarenja otpadom u RH, već se sve rješava kao vatrogasna mjera, i nikom nije bitno koliko to košta. Najčešće ispada da si od dva zla izabrao manje, no problem time nije riješen. Ne smijemo smetnuti s uma da se sanacijom posljedica ne može dugoročno prosperirati, već samo uklanjanjem uzroka, naglasio je u razgovoru za Poslovni FM Marko Brnčić, direktor i vlasnik tvrtke S.T.P.
– Postoji određen krug ljudi koji bi želio reciklirati, no najgore je kad ljudi to žele, a komunalac nema rješenje. To uništava priču i kod ljudi se rađa revolt i prkos. Bojim se da se stopama koje određuju zakonodavci i oni koji žele uspostaviti sustav ne radi dobro i zapravo revolt rezultira bacanjem ilegalnog otpada, po šumi i sl., ocijenio je Brnčić u razgovoru za podcast emisiju Recikliraj, urednika i voditelja Borisa Živkovića. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Tvrtka S.T.P. je obiteljska, upravo slavi 30 godina postojanja, a krenuli su, prisjeća se Brnčić, s preskontejnerima 1993. godine kao core biznisom, kad su uveli naplatu otpada po količini i omogućili velikim strankama, velikoj zagrebačkoj industriji, Francku, Krašu, Tvornici Duhana Zagreb, Tvornici ulja Zvijezda, Plivi i td, da koristeći te uređaje ostvare velike uštede.
Od 2004. imaju zastupstvo Moloka, finskog proizvođača polupodzemnih spremnika. Uz njih je vezana i zanimljiva priča čiji je vlasnik bio hotelijer koji je posjedovao 6-7 hotela u Finskoj i imao ogroman problem s otpadom, kakav mi, još uvijek, imamo u Zagrebu. Rasprodao je sve hotele u 56 godini i krenuo u proizvodnju, po njegovom patentu, polupodzemnih spremnika za otpad, za što je imao primat u patentu do 2014. godine.
– Prisutni smo s polupodzemnim kontejnerima u stotinjak gradova i imamo preko 2000 instalacija u cijeloj Hrvatskoj, naglašava Brnčić.
Na upit se dodatno osvrnuo na finski primjer ilustrirajući to riječima kako je u Finskoj glavno pitanje s koliko vrećica odlaziš u šoping, a ne s koliko se vrećica vraćaš. Da bi se u Finskoj uopće mogao početi graditi šoping centar mora imati dozvolu za svoje reciklažno dvorište. Dakle, Finac u kući uopće nema potrebu za gomilanjem smeća i kanti osim one miješanog otpada, a onda po tu kantu dolazi tamošnja komunalna služba i plaćate samo količinu te kante, pojasnio je.
– Što se tiče propisa naplate otpada po količini držim da je neprovediv. Sama odluka zagrebačkih vlasti da se smeće naplaćuje po vrećicama u vrijeme kada čak i šoping centri izbjegavaju plastiku, da tzv. zelena gradska vlast skuplja smeće u vrećicama, po meni je, marketinški suicid. Odvajanje otpada se može riješiti puno efikasnije, da se optereti proizvođača otpada s kaznama ili i da se otpad koji se kod njih kupi njima i vrati. Taj cijeli sistem mora biti afirmativan, a ovako kako je sada zamišljen on to naprosto nije. U svakom slučaju, ideja proizvodnje tisuća i tisuća novih plastičnih vrećica je kontraproduktivna. Problem je još sa situacijom u Zagrebu što za uvođenje prekomjernog broja kanti nitko nije odgovarao, tko ih je naručio, od koga, itd… naglasio je.
Energane su posao budućnosti. U Hrvatskoj je to stvar porođajnih muka nekog izmanipuliranog Voxa populija, ali i još više nerazumijevanja te nedostatka sredstava. . I kad se sve zbroji, nedovoljno educirani ljudi, a kakvih je većina, ne žele ni smeće ni energanu, ni CGO (centar za gospodarenje otpadom) u svom dvorištu. Otpor nedovoljno informirane i nedovoljno educirane javnosti je takav da ne može shvatiti da se sve ne može reciklirati, jer uvijek postoji i postojat će dio otpada koji se ne može oporabiti već samo spaliti. Spaljivanje se može iskoristiti kao energana za koje ima mnoštvo primjera kao npr. u centru Beča, ocjenjuje Brnčić. Ujedno smatra da se ne govori i o problemu s infektivnim otpadom upravo zato što nemamo spalionicu/energanu. Sada se taj otpad vozi u Austriju ili Njemačku na spaljivanje jer oni imaju resurs kojim znaju upravljati za razliku od nas.
Brnčić se osvrnuo i na problem otoka i otpada na otocima, nerazumijevanje lokalne zajednice kod postavljanja polupodzemnih spremnika za otpad, potkapacitiranim centrima za gospodarenje otpadom…
Autor: Boris Živković Foto: Darko Buković/PolovniFM
Objavljeno 28. listopada 2022. Sva prava pridržana ©poslovniFM