Naučimo lekcije iz potresa, primijenimo lekcije koje smo naučili i više nikada ne rušimo nosive zidove jer želimo spojiti dnevni boravak i kuhinju, poručio je, između ostaloga, u razgovoru za PoslovniFM, Josip Atalić, izvanredni profesor s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo, inače jedan od prvih ljudi na terenu nakon zagrebačkog potresa.
– Moramo se jednostavno uozbiljiti i početi brinuti za svoje građevine, domove u kojima živimo i moramo ih kontinuirano obnavljati – i energetski i seizmički i u odnosu na otpornost na požar i tako dalje. Zamislimo da je zgrada naše tijelo ili zdravlje ili auto i kontinuirano se moramo brinuti o tome, poručio je profesor Atalić.
Jedno od logičnih pitanja koje se nameće jest isplativost obnove u odnosu na rušenje zgrade i gradnju ispočetka, zapitao je urednik podcasta Zgradonačelnik Tin Bašić.
– Ako gledamo čisto s ekonomske isplativosti, da, definitivno je tako. Navest ću primjer nakon potresa u Zagrebu, kada je došao kolega iz Turske i iznio nam pravilo koje kod njih vrijedi – čim trošak rekonstrukcije oštećene zgrade prelazi 40 posto cijene izgradnje nove zgrade, ruše tu zgradu i rade ispočetka. E sad, grad Zagreb ima više od 70 posto crvenih ili žutih naljepnica koje se nalaze u starom dijelu grada koji ima neki svoj identitet. Donesena je odluka da se pokuša zadržati taj identitet, da se izbalansira očuvanje grada s rekonstrukcijom, što respektiram. Ekonomski se to ne isplati. Ali, kažem, opet treba izbalansirati sve struke. Da smo prije potresa imali točno secirane dijelove grada koji su vrijedni, koji su manje vrijedni, treba li u jednoj ulici čuvati tri ili pet zgrada, a ne sve, možda bi bili pripremljeniji za ovakvu situaciju. Nažalost, nakon potresa smo sve radili preko koljena i došli smo do ove situacije gdje smo sada, ocjenjuje Atalić.
No, napominje da postoji jedan vrlo važan element, a to je blokovska gradnja.
– Zgrade su sve vezane jedna za drugu, nalijepljene, odnosno naslonjene jedna na drugu i u takvoj situaciji je jako nezgodno rušiti jednu, a ne gledati susjedne zgrade, cijeli niz ili čak cijeli blok. Dosta smo o tome razgovarali s kolegama iz Švicarske. I taj problem smo istaknuli kao možda ključni – kako uopće obnoviti zgrade povijesne jezgre u blokovskoj gradnji koje su nalijepljene jedna na drugu i koje imaju međusobnu interakciju, a da, recimo to tako, bude jeftinije? Neće se ‘ulupati’ pet puta više novca u takve zgrade, ali hoće dvostruko više. A kako postići da ne bude dvostruko više nego manje? Kako pametnim intervencijama naciljati da se takva zgrada obnovi, da se ne mora sve rušiti, da se ne mora iseljavati ljude, a da se iskoristi to što zgrade drže jedna drugu, što sigurno pomažu jednu drugoj i da možda nekim, pametnim i intervencijama ili načinima rekonstrukcije pojačamo taj blok, a da ne dođemo do visoke cijene? Tako bi zadržali i jedno i drugo – identitet i ne tako visoku cijenu, poručio je Atalić.
Resorno ministarstvo je 11. svibnja objavilo da je iskoristilo sav novac iz Fonda solidarnosti – riječ je o milijardu eura za obnovu javnih zgrada iz tog Fonda. Na području zagrebačkog i petrinjskog potresa u tijeku su radovi obnove vrijednosti 2,62 milijarde eura (2,55 milijarde Fond solidarnosti + 77,5 milijuna eura privatne zgrade i kuće). U radovima obnove trenutno je 1.515 gradilišta od toga 499 javnih zgrada i infrastrukture financiranih sredstvima Fonda solidarnosti i 1016 gradilišta obnove privatnih zgrada i kuća financiranih sredstvima državnog proračuna.
– Mislim da smo svi naletjeli na jedan veliki problem, a to su kapaciteti koje Hrvatska ima. Ne možemo biti spremni na jednu ovakvu katastrofu u smislu da imamo spremne i radnike i projektante koji će se od svog redovnog posla odmaknuti i odjednom početi raditi obnovu. Kad sumarno gledamo, izvrsno je što će se potrošiti novac iz Fonda solidarnosti. Tu još jednom treba zahvaliti inženjerima koji su bili na terenu i sve one naljepnice, koliko god su tada čudno zvučale, pomogle su u dobivanju neke vrste reprezentativnosti prema Europskoj komisiji koja je mogla na temelju nečega dati taj novac. I vrlo je bitno da se taj novac potroši, odnosno da se pokažemo kao država koja je spremna iskoristiti maksimum svojih kapaciteta, proširiti ih i još iz drugih država i taj novac potrošiti – rekao je Josip Atalić. Vjeruje da će se ti kapaciteti koji sada svim svojim snagama djeluju unutar javnih zgrada jednostavno preliti na ove ostale te da će se stvoriti i veći zamašnjak kod privatnih zgrada. Cjelovit podcast poslušajte u nastavku na jednoj od podcast platformi Mixcloud ili Spotify ili preuzmite za kasnije slušanje.
Na pitanje urednika koliko su ostale zgrade, a građene su do 1964. godine i nisu u ovim potresima zabilježile značajnija oštećenja nego možda kozmetička, i jesu li i dalje potresno otporne, Atalić kaže da je vrlo teško odgovarati na ovakva pitanja da građani razumiju, a da opet ne ulazimo previše u struku.
– Zgrade izgrađene do 1964. godine uopće nisu bile projektirane da izdrže potres. One su bile projektirane da izdrže neku horizontalnu silu, ali ta sila je više bila vjetar nego potres. I tako ih treba promatrati. Struktura te građevine jednostavno nije bila napravljena da preuzme sile od potresa i naravno te zgrade su najosjetljivije od svih zgrada. Posebice se to odnosi na gradnju na ovom području, primjerice grada Zagreba, jer je ona recimo to tako, kopirana od austrougarske a tamo nema potresa. Te zgrade sigurno spadaju u najosjetljiviji stambeni fond koji imamo u Hrvatskoj, a on predstavlja gotovo trećinu zgrada u gradu Zagrebu, a sigurno su tijekom ovih zadnjih potresa pretrpjele neka manja ili kozmetička oštećenja – objasnio je Atalić i dodao da je vrlo teško procijeniti koliko su ta oštećenja velika.
No, Zagreb i pet stradalih županija nisu jedina područja Hrvatske koja su na potresnom području kao što su Dubrovnik i Rijeka. Zapravo, pola Hrvatske nalazi se na nekom obliku potresnog područja.
– Dodao bih svakako Split i zaleđe Splita, koje je dosta potresno ugroženo i bilo bi lijepo da ovo što smo naučili na ova dva potresa, što smo platili na teži način, prenesemo i na ta područja. Da barem iskustva koja smo imali u zagrebačkom i petrinjskom potresu pokušamo primijeniti na ostalim dijelovima Hrvatske. Platili smo cijenu u Zagrebu i okolici, prenesimo barem to znanje u druge dijelove Hrvatske. Imamo i jedan pozitivan primjer, kolega Mario Uroš, koji je rodom iz Dubrovnika, napravio je jedno predavanje o tome kako primijenit iskustva, znanja, proračune ova dva potresa u Dubrovniku. ‘Uzeo’ je staru gradsku jezgru grada, analizirao je i pokazao na koje točno dijelove treba intervenirati, kako treba intervenirati, što se treba napraviti i po kojim fazama. To je primjer kako netko može na svojoj zgradi unaprijediti sigurnost i što treba napraviti kako bi povećao otpornost te zgrade – istaknuo je Atalić.
Profesor Atalić odgovarao je i na ‘nezgodna pitanja’ kao što je ono treba li se država nekako zaštititi budući da se javnim novcem financira obnova nakon potresa.
– Slažem se, vrlo je nezgodno pitanje, posebice ako neko iz drugih dijelova Hrvatske postavi pitanje – u što ulažem svoj novac? Prva ideja obnove bila je obnoviti samo konstrukciju, odnosno nekako pojačati sigurnost građevina. To je bila ideja za Grad Zagreb. Što se tiče područja Sisačko-moslavačke županije, socijalni status građana je drugačiji i krenulo se u financiranje cjelovite obnova. Slažem se, velika je razlika u cijeni i velika je razlika kad kupujete zgradu koje nije rekonstruirana i koja je rekonstruirana. Trebalo bi se to nekako regulirati. U Italiji su to regulirali preko poreza na nekretnine i to je puno čišća situacija. Mi, nažalost, taj alat nemamo. Ovo je pitanje o kojem sigurno država treba brinuti jer će sigurno isplivati u nekom trenutku i osjetit će se nepravda. Volio bih da se znaju prioriteti, da se formiraju prioriteti, da nekako onda u budućnosti znamo kako stvari postaviti – kazao je Atalić.
Osvrnuo se i na sustav kontrole u obnovi nakon potresa i na to što je novi zakon ukinuo tehničko-financijsku kontrolu.
– Tehničko-financijska kontrola je zapravo bila interpretacija talijanskog sustava, ali ne na taj način. I nažalost, nije zaživjela. Pokušali smo talijanski model prilagoditi našem sustavu, ali nije uspjelo i jednostavno za tehničku financijsku kontrolu i za bilo kakvu kontrolu trebalo bi izabrati najbolje ljude s najvećim iskustvom i doslovno ih, da tako kažem, mobilizirati. Imamo velike stručnjake koji su sudjelovali u obnovama Stona i Gunje, koji su stvarno iskusni, koji znaju i ne može ih se lako preveslati. Njih se doslovno trebalo mobilizirati i da spavaju u ministarstvu, da tako ružno kažem i da nekako usmjeravaju taj cijeli proces. No ne bih odustajao od nekog sustava kontrole jer se troši javni novac. Možda neka vrsta supervizije, ali ne policajca, nego u smislu nekoga tko će usmjeravati procese i koji će jednostavno pomagati informacijama, znanjem i svima onima koji sudjeluju u tim procesima – rekao je Atalić.
Autor: Tin Bašić Foto: Darko Buković/PoslovnIFM
Objavljeno 2. lipnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.