Poslovanje u kulturi

Na jednu kunu uloženu u kulturu u Hrvatskoj dobijete najmanje pet kuna natrag

Stvorena je jedna dosta opasna društvena klima u kojoj se na kulturu gleda isključivo kao na potrošača, usudila bih se reći čak i kao krvopiju proračunskog novca, premda sve statistike pokazuju da na jednu kunu uloženu u kulturu u Hrvatskoj dobijete najmanje pet kuna natrag, a u nekim najboljim slučajevima i do 17 kuna. Naravno, ima promašenih projekata u kulturi, loše vođenih javnih ustanova, međutim, kultura generalno doista proizvodi veliku dodanu vrijednost. No, ni zakonodavni okviri, ni kadar koji imamo na čelu većine javnih institucija, o kulturi ne razmišlja kao o poslu, istaknula je u razgovoru za poslovniFM Nora Krstulović, po zvanju kazališna redateljica, po zanimanju kulturna poduzetnica, urednica i osnivačica portala Teatar.hr. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.

U razgovoru s Goranom Šikićem, urednikom i voditeljem emisije Bizkultura, Krstulović pojašnjava da je sadašnja situacija doista veliki problem s kojim se kulturnjaci koji se ozbiljno bave poduzetništvom u kulturi neprestano susreću. S jedne strane, s predrasudom da su krvopije, a s druge strane s javnim sektorom kao nelojalnom konkurencijom.

Kako je došlo do toga da je angažirana na toliko polja, bavi se i programiranjem, ali i odnosima s javnošću, što dugi niz godina uspješno obavlja za brojne velike kulturne manifestacije, uz ostale i za Dubrovačke ljetne igre. „Režija drugim sredstvima“, odgovara. „Školovala sam se za IT sektor i u kulturi sam završila čudnim spletom okolnosti i u jednom trenutku, jednostavno zbog nedostatka informacija tada u zemlji, imala sam potrebu spojiti te dvije svoje sfere djelovanja – IT tehnologiju i kulturu. To je rezultiralo raznim drugim iskoracima; u vrijeme kad sam se počela baviti PR-om, u Hrvatskoj se PR-om nije u tom segmentu bavio nitko. Za neki se projekt pojavi potreba da se neki posao treba odraditi, a time se ne bavi nitko i nemate nikoga kome biste taj posao povjerili i onda se toga prihvatite sami dok to ne savladate do razine da to znanje možete prenijeti nekome drugome. Tako da, nažalost, nije to bio neki veliki plan već nužda da se kulturni proizvodi na kojima sam radila plasiraju kao poslovni proizvodi, a da se pritom zadovolji cijeli niz parametara kojima se kultura do tada nije bavila“, pojašnjava Krstulović.

Njezin temeljni projekt Teatar.hr, specijalizirani kazališni portal, specifičan je po svom poslovnom modelu: jedini je portal svoje vrste u Hrvatskoj koji se financira isključivo pretplatom čitatelja. „Mi ne apliciramo, pa time ni ne dobivamo nikakva sredstva iz javnih fondova, već imamo sadržaj iza paywalla (ne sav) i vi mu možete pristupiti ili kao pretplatnik ili možete platiti pojedinačni članak sms porukom“, pojašnjava.

Stvoren je određeni refleks kod nas da kultura mora nužno biti siromašan sektor. To niti je dobro za ostale porezne obveznike, niti je dobro za kulturu kao takvu

Nora Krstulović

Takav trend prisutan je vani, ali kod nas se to još nije dogodilo. Zašto je tome tako? „Teško je odgovoriti na to pitanje. Zasigurno postoje razlozi zbog kojih jedan broj medija ostaje vjeran starim modelima, uvjereni da mogu manipuliranjem dijela sadržaja zadovoljiti apetite oglašivača, te i dalje koristiti oglašivače kao jedini izvor prihod. Ali to, kao što je kriza s Agrokorom pokazala, uvjetuje kvalitetu sadržaja. S duge strane, dio medija godinama je naviknut na potpore iz javnog sektora. Izlazak na tržište na način na koji smo mi to izveli prije deset godina doista je izgledao kao mission impossible i nitko nije vjerovao da je taj poslovni model održiv na hrvatskom tržištu“, pojašnjava Krstulović te dodaje kako je to zahtijevalo i promjenu uređivačke politike i proizvodnju sadržaja koje se ne može u takvom kontekstualiziranom obliku pronaći nigdje drugdje. „Ne znam bi li uspjelo da smo opće-informativni portal. Mi doista nemamo konkurencije i vrste sadržaja koji objavljujemo jednostavno na hrvatskom tržištu nema. Zbog toga imamo doista odanu vojsku čitatelja, jer bez njih Teatar.hr ne bi postojao“, ističe Krstulović.

Na pitanje koje su najveće prepreke razvoju poduzetništva u kulturi, Krstulović odgovara da je apsolutno najveća prepreka inicijalni kapital. Za projekte u kulturi ne možete dobiti sredstva komercijalnih banaka. Jedini izvor sredstava za inicijalni kapital je javni sektor. Dakle, vi nužno morate aplicirati, bilo na Ministarstvo kulture, bilo na slične fondove jedinica lokalne samouprave i automatski ste tada u pat poziciji u odnosu na tu politiku, jer politika kad već dijeli novac – očekuje nešto zauzvrat. Tu je kino Europa fantastičan primjer da takvo nešto ne bi bilo moguće bez suradnje s javnim fondovima, a onda se istovremeno na tu suradnju s javnim fondovima gleda kao na nekakvo suludo trošenje javnih sredstava.

Iako nije jednostavno biti poduzetnik u kulturi, Krstulović izdvaja nekoliko fantastičnih, uspješnih projekata – od Muzeja prekinutih veza, preko Tvornice kulture, koja je multifunkcionalni prostor, do INmusic festivala, koji Krstulović također smatra poduzetništvom u kulturi. „To je, dakle, cijeli niz projekata koji ruše te predrasude, ali onda se susreću s predrasudom da se to čime se oni bave ne smatra nužno i kulturom ako je poslovno uspješno. Stvoren je određeni refleks kod nas da kultura mora nužno biti siromašan sektor. To niti je dobro za ostale porezne obveznike, niti je dobro za kulturu kao takvu“, ocjenjuje Krstulović.

Kad bi zakoni u Hrvatskoj bili drugačiji, kad bi poduzetnici uz porezne olakšice veći dio svojih sredstava investirali u kulturu, u Hrvatskoj bi se dogodile znatne promjene u tom krajoliku kulture kao proizvoda.

„Ništa u javnom sektoru nije strukturirano na način da uprave tih kuća ili manifestacija budu stimulirane da više sredstava zarade na tržištu. Dapače, imamo niz primjera da su organizacije koje su bile uspješne u povlačenju sredstava, bilo iz Europskih fondova, bilo iz poduzetničkog sektora, bile kažnjene od svog vlasnika. Smanjivao im je sredstva, jer, eto, snašli su se na tržištu, umjesto da ih kao primjer dobre prakse nagradi ne bi li kroz neko dulje vrijeme, zapravo, ‘preodgojio’ cijeli sektor. I tu je jedan ozbiljan problem“, smatra Krstulović.

U Hrvatskoj kronično nedostaje adekvatnih prostora za izvođenje kazališnih predstava.

Nora Krstulović

„Mi nemamo menadžere odgojene da to rade pa je, recimo, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, koje jedino nije u minusima, promijenilo pet poslovnih ravnatelja u zadnjih nekoliko godina. Vi ne možete dobar poslovni kadar u kulturi platiti onoliko koliko je plaćen u gospodarstvu, a, s druge strane, to poslovanje zahtijeva i neka specifična znanja i vještine koje oni nisu mogli izučiti na ekonomskom fakultetu. Tu se treba ugledati na primjere privatnih inicijativa u kulturi, kakve imamo, a koje daju dobre rezultate. Od malih kazališta tu je dobar primjer kazalište Moruzgva Ecije Ojdanić. koji strahovito puno igraju i rade. Tu je i primjer Luda kuća Renea Bitorajca, koje je jedino kazalište s vlastitim prostorom u Hrvatskoj. Dakle, postoje ljudi koji su naučili i pomirili ta dva svijeta. No, problem je kad uđete u velike sustave kao što je HNK, gdje zakonodavac nije predvidio da bi u toj djelatnosti Zakon o radu trebao funkcionirati na neki drugi način. Recimo, imamo na banalnoj razini problem satnice, pa imamo situaciju da je proba ujutro, a predstava navečer, i da bi isti ljudi, i u tehničkoj podršci i na pozornici, trebali biti na poslu i ujutro i navečer, a da to Zakon o radu ne dozvoljava zbog broja radnih sati. Tu će za dugoročne promjene biti potrebne i promjene u zakonodavnom sektoru“, zaključuje Nora Krstulović.

Osim problema s inicijalnim sredstvima, još jedan ozbiljan problem je za kulturno poduzetništvo – nedostatak infrastrukture u kojoj biste svoj proizvod mogli plasirati. Drugim riječima, u Hrvatskoj kronično nedostaje adekvatnih prostora za izvođenje kazališnih predstava.

Detalje tog problema s konkretnim brojkama analizirala je za poslovniFM, u emisiji Bizkultura Nora Krstulović, poduzetnica u kulturi i osnivačica portala Teatar.hr.