Hrvatska tekstilna industrija nije nestala preko noći. Nestajala je polako, tiho i bez plana. Pod pritiskom jeftine uvozne, pretežito kineske proizvodnje, bez ozbiljne državne strategije i bez dugoročnog promišljanja, jedna od nekoć snažnih gospodarskih grana svela se na uspomene i prazne hale. Splitski Uzor, Jugoplastika, šibenska Revija, sinjska Dalmatinka, imotski Trimot – imena koja su nekoć značila sigurnost, radna mjesta i izvoz danas su tek dio industrijske povijesti.
Julija Hrstić to ne govori kao promatrač sa strane. Govori kao netko tko je 17 godina proveo u tekstilnoj industriji, radeći u omiškom Galebu, ali i kao poduzetnica koja je prije godinu i pol dana lansirala vlastiti modni brend “Do We” i s njim krenula prema globalnom tržištu.
Naziv brenda nije slučajan. “Do We” nije marketinški trik, nego pitanje. Pitanje koje se, kako kaže Julija u razgovoru s Ojdanom Koharević, urednicom podcasta Poslovni đir, rodilo iz njezine osobne potrebe da stalno preispituje svijet oko sebe. Trudimo li se dovoljno? Činimo li dovoljno da društvo u kojem živimo bude bolje? Jesmo li svjesni posljedica svojih odluka, posebno onih potrošačkih?
Ta rečenica – “Do we try hard enough” – izvezena je na svakom njihovom komadu odjeće. Ne kao slogan, nego kao stalni podsjetnik. Cjelovit, vrlo informativan, autentičan i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na podcast platformama Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.
Brend je od početka zamišljen kao “slow fashion”. Suprotnost logici brze mode, sezonskih trendova i impulzivne kupnje. Julija ne skriva da je motiv bio duboko ekološki. Tekstilna industrija danas je drugi najveći zagađivač okoliša na svijetu. Proizvodi više stakleničkih plinova nego međunarodni letovi i pomorski prijevoz zajedno. Odgovorna je za oko petine globalnog onečišćenja pitke vode, a godišnje generira oko deset posto ukupnih emisija ugljika. Ako se ništa ne promijeni, do sredine stoljeća modna industrija trošit će četvrtinu svjetskog “ugljičnog budžeta”.
U takvom kontekstu “Do we” nije samo modni projekt, nego pokušaj da se pokaže kako odjeća može trajati dulje, biti kvalitetnija, funkcionalnija i smislenija. Julija otvoreno kaže da ne želi proizvoditi komade koji se nose jednu sezonu, nego bazne proizvode koji se nose godinama. Manje komada, ali više vrijednosti.
Iako je brend na tržištu tek godinu i pol dana, rezultati su iznad očekivanja. Većina kupaca se vraća, recenzije su iznimno visoke, a prodaja se zasad odvija isključivo online. Pop-up trgovine planiraju se kao sljedeći korak, ali bez ambicije da se šire klasičnim maloprodajnim modelom. Razvoj brenda, kako kaže Julija, ne mjeri se mjesecima nego godinama. Pravi brend ne nastaje brzo, nego se gradi strpljivo, sloj po sloj.
Zanimljivo je i to da “Do we” od početka nije zamišljen kao lokalni projekt. Julija ga razvija kao globalni brend, s međunarodnim partnerstvima i suradnjama sa svjetskim organizacijama za zaštitu okoliša, bioraznolikosti i djece. Kupci mogu birati kome žele donirati dio sredstava, a sama platforma gradi identitet oko ideje odgovornosti, a ne puke potrošnje.
U poslovnu priču uključen je i Ivan Perišić, hrvatski reprezentativac i aktualni igrač PSV-a, koji je Julijin poslovni partner. Njegova je uloga strateška, ali operativno sve vodi Julija. Nogomet je njegov fokus, a brend njezin projekt u punom smislu riječi.
No možda najzanimljiviji dio razgovora nije bio o brendu, nego o onome što je Hrvatska propustila napraviti.
Julija vrlo otvoreno govori o razlozima zbog kojih je tekstilna industrija kod nas posrnula. Ne samo zbog Kine, nego zbog izostanka državne vizije. Uspoređuje Hrvatsku s Turskom i Portugalom, zemljama koje su uz jasnu državnu strategiju razvile modernu, konkurentnu tekstilnu proizvodnju. U Turskoj država izravno potiče izvoz. Ako izvezete sto, država vam vraća deset. U Portugalu se industrija sustavno modernizirala i danas širi poslovanje po cijeloj Europi.
U Hrvatskoj, kaže, takav strateški dokument nikada nije ozbiljno proveden. Postojao je na papiru, ali ne i u praksi. A bez sinergije države i poduzetnika nema industrijskog oporavka. Zato danas “Do we” materijale proizvodi u Turskoj, jer u Hrvatskoj jednostavno ne postoji proizvodnja koja može isporučiti ono što im treba.
I upravo tu leži paradoks cijele priče. Hrvatska ima znanje, ima tradiciju, ima ljude, ali nema sustav. Nema dugoročnu viziju. Nema političku volju da se određene grane gospodarstva strateški razvijaju.
“Do we” zato nije samo brend odjeće. To je i pitanje upućeno društvu. Ne samo kupcima, nego i onima koji kroje ekonomske politike. Trudimo li se dovoljno? I ako znamo da ne – što ćemo učiniti drugačije?
Jer održivost nije samo modna kategorija. To je poslovna, društvena i politička odluka. A brend poput “Do we” pokazuje da promjena ne mora krenuti odozgo. Može krenuti i od jedne osobe koja je odlučila da više ne želi biti samo potrošač, nego sudionik.
I postavila najjednostavnije, ali i najteže pitanje: radimo li doista dovoljno?
Urednica: Ojdana Koharević
Objavljeno 23. siječnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.
