Mala je vjerojatnost da druga generacija vodi obiteljske kompanije kao osnivač
Pitanje tranzicije generacije društveno je pitanje o kojemu se jako malo govori. Postoji klub, Klub druge generacije nasljednika, pokrenut prije pet godina koji vodim, i u kojemu je 250 članova, imaju između 20 i 40 godina, a među njima je vrlo mali postotak onih koji mogu sa sigurnošću preuzeti sve ono što je njihov otac stvorio, izjavio je za poslovniFM Boris Vukić, konzultant, partner i jedan od osnivača Adizes Southeast Europe (ASEE) i Senior Associate Adizes Institute USA na kojem je 1995. certificiran za vođenje organizacijskih promjena, autor nedavno predstavljene knjige Osnivači, nasljednici, menadžeri … idemo dalje. Uspješno prenesite poduzeće s prve generacije na drugu.
Obiteljska kompanija nastavit će se razvijati samo ako bude uspješno prenesena na drugu generaciju. Kako na takav prijenos tvrtke pripremiti nasljednike, kako osposobiti tvrtku, kako pripremiti proces povlačenja osnivača, koji su koraci i što treba učiniti obitelj?, pitanja su na koja je Vukić pokušao odgovoriti u emisiji Ritam posla, u razgovoru s urednicom Lidijom Kiseljak.
Prema mom mišljenju, a i u knjizi o tome govorim, četiri su stupnja pripreme. Prvo ide priprema nasljednika, jer o nasljedniku ovisi hoće li kompanija u punom smislu biti obiteljska, ili neće. U smislu hoće li druga generacija naslijediti vlasništvo ili će naslijediti sva vlasništva i operativno upravljanje, rukovođenje kompanije. Od nasljednika, zapravo djece vlasnika i osnivača, traži se izbor, a ja se pokušavam tu postaviti i kao borac za njihova (dječja) prava da izaberu što će raditi u životu, a pritom samo jedna od opcija treba biti da od roditelja naslijede posao u kompaniji.
Različita očekivanja tad su očita, jedna od većih pogrešaka su očekivanja da nasljednici na isti način vode kompanije kao što su ih vodili njihovi roditelji. Podsjećam, samo 3 do 5 posto ljudi na svijetu su poduzetnici, pa i kad polupristojno kažem – kad se poduzetnici razmnožavaju opet bude isti postotak. Ako su djeca isti kao i roditelji, onda čak postoje veće vjerojatnosti da će početi raditi neke druge biznise. A to da će biti poduzetnik u tom dijelu u kojem vodi isti biznis, to je zaista mala, mala vjerojatnost. Očekivanja da druga generacija vodi biznis na isti način kako je to radila, prva, osnivačka generacija, broje se u promilima.
Zato se moj posao usmjerava pripremi kompanija za taj proces, presumirajući sve opcije i profesionalizaciju kompanija“, istaknuo je Vukić te dodao da je u kontaktu s mnogobrojnim osnivačima, vlasnicima tvrtki, a s nekima je i prijatelj.
Samo 3 do 5 posto ljudi na svijetu su poduzetnici
Boris Vukić
„S njima se najviše borimo oko toga da ozbiljno pristupe cijelom procesu, stavljajući na istu razinu i sve što treba učiniti da bude najbolje za njihovu kompaniju, ali i da budu fer prema svojoj djeci. Koliko god se nekome izvana činilo, mnogo je tu pitanja, od toga što jedno dijete radi u kompaniji a drugo ne, trebaju li ili ne jednog dana imati isti udio u vlasništvu, kome dati ovlast zastupanja itd.
To su ozbiljne odluke koje moraju donijeti o svojoj djeci, oni moraju ozbiljno pristupiti tom procesu restrukturiranja, organiziranja njihovih smjernih uvođenja, jasnih ovlasti, nadležnosti. Vrijeme se mijenja, sporo. Kad neki od tih osnivača dobije nagradu za najboljeg poduzetnika, kažem mu da je to dokaz da je kreativan, da vidi što drugi ne vide i da onda sado-mazo metodama vuče svoje da idu s njim. A sada je pred njim važna odluka i što će oni raditi jednog dana kad bude pripremljen nasljednik, koji i želi sjesti na čelo pripremljene kompanije“, pojasnio je Vukić.
Ima li razlika između djece, partnera u biznisu koji nasljeđuju i partnera koji sami rade svoj biznis?
„Partneri koji sami rade posao su jedna stvar, ali naglašavam, njihova djeca nisu birala jedni druge. I nije pošteno, neka se oni sami dogovore. Nisu oni sami jedan drugog birali i nije pošteno da se sami dogovore.
Jedan mudri poduzetnik rekao je ‘Bolje da mene proklinju kad me ne bude bilo, nezadovoljni odlukom koju ja donesem, nego da jedan drugoga proklinju’. Ima tu mnogo posla i odgovor je – krenite ljudi, ne samo da mislite, potresite glavom, pristupite ovom poslu na vrijeme“, savjetuje Vukićev te nastavlja.
„Bitan je i profesionalni upravljački kadar. Dilema koju neki osnivači imaju, trebam li kupiti gotovu osobu ili da ga razvijam? Razvijati, pronaći neke kojima se sjaje oči, pa njega onda graditi, podizati… Što ako mi ode? Ima stara menadžerska uzrečica: je li pametnije raditi, razvijati ljude pa da mi odu, ili ako ih ne razvijam pa da mi ostanu, to je još gore.
Puno ljudi koji su rasli i izrasli u profesionalne ozbiljne managere, dožive kulturološki šok kad dođu u poduzetničku uzvišenu firmu; govorim o ljudima koji zarade stotine i milijune nečega, nije im jasno kako mogu raditi bez budžeta, koji nemaju ovo ili ono. Tu se zna desiti da nekad ti ljudi ne traju dugo, da traju kratko, da osnivač ima ideju dovesti nekoga sa strane, taj sa strane se pokazao u uređenom sistemu, taj dolazi u njegovu firmu gdje nema sistema, a pitanje je koliko taj čovjek koji je došao ima energije da se izbori s osnivačem i s tetkom, i s kumom. Ne karikiram, nego govorim o nečemu što je život“, iskren je Vukić navodeći primjere s kojima se susretao.
„Zastupam tezu da je priča o prvoj i drugoj generaciji priča o ljevici i desnici, tko je bolji, je li bolji stariji ili mladi? Priča je besmislena zato što se stari osnivači i mladi natječu u različitim disciplinama. Stari osnivač je poduzetnik, a mladi, ako je ostao raditi, on je profesionalni menadžer, lider. Smatram da se profesionalno vođenje firmama, jer menadžment je zanat, može naučiti. Tko će gledati u budućnost, marketing, razvoj i tako dalje? Oni će gledati u budućnost. Situacija je komplicirana kod malih firmi, nemaju sve odjele, ali mogu pronaći rješenja. Smatram da je priča o rivalitetu osnivača i nasljednika besmislena jer oni se, ponavljam, natječu u različitim disciplinama“, pojašnjava Vukić.
Kao konzultant obiteljskih tvrtki Vukić pokrivate Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, pomalo i Crnu Goru…
„Da, pri čemu je Hrvatska otišla naprijed u nivou podizanja svijesti o tranziciji biznisa i o obiteljskim kompanijama, zahvaljujući i tjedniku Lider i konferencijama o tome. U Hrvatskoj se podiže vidljivost ove teme, što se tiče pristupa osnivača, nasljednika, prema kompanijama, obiteljskih tvrtki ima. Jedna je misao na koju se žale, koja se provlači kod svih: razgovarajte sa svojom djecom o ozbiljnim stvarima koje se tiču budućnosti“, kaže Vukić.
Dok „talijanski“ model prijenosa podrazumijeva da će kompaniju bezuvjetno naslijediti sinovi ili kćeri, a „njemački“ model odvaja obitelj od biznisa, svojim priručnikom Boris Vukić nastoji izmijeniti običaj u tranzicijskim zemljama koji podrazumijeva čekanje kojim se ništa ne rješava.
„Moj je fokus ovlast prelaska s prve generacije na drugu. S poduzetništva na profesionalno upravljanje. Mnogo je literature na zapadu, ali, ne fokusiraju se na priču koju pričam, nisam našao nijednu knjigu, oni pišu o kompanijama, s jedne na drugu, kasnije se pozivaju na obiteljske ustanove i protokole koji su napisani prije 100 godina. Njemački model je više okrenut ka profesionalizaciji, a talijanski je – takav si kakav si, ima da radiš unutra, kaže Vukić.
Na ovim prostorima i država, možemo reći, žmiri na neke situacije koje se događaju u takvim tvrtkama. Mogu se taložiti problemi.
„Država ne žmiri, ona spava. Baš ih briga! Ne razumiju da je pitanje tranzicije generacije društveno pitanje. Mislim, ne želim biti babaroga ili da plašim, ali nas čeka doba, i već je počelo, u kojem će firme propadati zbog neuspjeha u biznisu. Problem je da će firme gubiti radna mjesta. Znate tko neće propasti? Neće propasti te obitelji. Što je mjesto manje a firma veća, to je više problem te zajednice, a ne porodice/obitelji. Bio sam prije dvije godine na Malti na konferenciji Biznis transfer. Ministar privrede Malte sjedio je cijeli dan na konferenciji. Zašto je sjedio? Da čuje što rade drugi iz EU-a, kako rješavaju te probleme.
Imamo lijep posao, s jedne strane, jako je interesantno baviti se obiteljskim kompanijama, ne trebaju mi španjolske serije ni antičke drame, a istovremeno radim i društveno odgovoran posao“, zaključio je Boris Vukić za poslovniFM.
Objavljeno 27. prosinca 2019. Sva prava poslovniFM.