Neobično i fantastično iskustvo kao što je hodanje pješice tisuću kilometara, što se mnogima čini suludo, zapravo je nešto što – smatram – svatko može napraviti. Nije to uopće suludo i nije ništa nemoguće, ali kada čovjek ode na takav put, onda se svi pitaju što mu se dogodilo. Svjestan sam i da su mnogi pomislili da sam prolupao, udarila kriza srednjih godina, krenuo se produhoviti… A zapravo je moje putovanje, koje se moglo pratiti i kao dnevnik na društvenim mrežama, mnogima san. Naprosto, svi sanjaju taj bijeg od svakodnevice, bijeg od neke turobne realnosti koju, zapravo intimno u sebi, ne žele živjeti. A ja sam to napravio, digao sam sidro, uzeo ruksak stvari, ostavio sve iza sebe i otišao hodati 1000 km kao neka skitnica i lutalica, a svi su mogli vidjeti kako je to jako lijepo, istaknuo je u razgovoru za PoslovniFM Boris Trupčević, dugogodišnji medijski stručnjak i manager.
– I tamo sam zaključio da ako trebamo birati između dviju uobičajene teze – trebamo li se pronaći ili se trebamo vratiti, ja biram ovu drugu. Mislim da je potrebno istinski se vratiti sebi, svojem istinskom, iskonskom biću, onome sebi kakvi smo bili prije nego što su nas roditelji programirali, društvo i okolina, edukacija, kultura, zapravo prije nego što smo se krenuli prilagođavati raznim životnim situacijama kako bismo preživjeli. Kad čovjek sve to odbaci, kad skine sve te terete sa sebe, a to je ono što se događa na Caminu de Santiago nekako se vratimo tom izvornom, izvornom sebi. Jer nismo izgubljeni i pogubljeni, nismo neka novčanica u kaputu, samo smo sebe ostavili na čekanje, kazao je Trupčević u razgovoru sa Srđanom Šimcem, urednikom podcasta Medijator.
– Međuovisni smo o okolini, mi jesmo dio te okoline, ta okolina je dio nas i u tom kontekstu zapravo mi smo stalno u nekom čvorištu putova i energija. Mi biramo hoće li to čvorište biti neko smetlište, zagušljivo i teško protočno ili će biti neki cvjetni trg kroz koji mnogi prolaze i odlaze s njega bolji nego što su bili. Nitko nije otok, itekako smo povezani, ali tek kasnije postajemo svjesni da sve što drugima činimo, činimo zapravo sebi. I to je onda drugi level percepcije, drugi level samosvijesti i sasvim drugačiji pristup i životu, i poslu i svemu. A tko sam? , kazao je Trupčević.
– Mi smo puno, puno više od naših profesija, kaže Boris dodajući da je to ovog trenuka dovelo sveopće zasićenje. Kada čovek radi desetljećima, vrlo intenzivno, vrlo predano postiže rezultate, niže uspjehe, zabija zastavice na sve višlje i višlje vrhove, u nekom trenutku pomalo shvati da je izgubio sebe. Ja sam imao tu sreću u životu da sam zaista postigao svoje ciljeve, ispunio ambicije, postao sam sve ono što sam htio postati, ostvario sam projekte koje sam sanjao, zaista sam nekako nagrađen u životu. Međutim, nakon najvažnijih uspjeha koji su mi bili ispunjenje rada, svaki sljedeći je bio praznina jer više nije bilo ushićenja, nema ispunjenja.
– Zakačimo se za sve značke lažnog identiteta i onda pomislimo da smo mi svoja funkcija, da sam ja ta firma koju vodim, ta funkcija koju nosim, taj čin i ne možemo bez njih. A zapravo možemo, čak nas one koče i ograničavaju. Sreća leži negdje sasvim drugdje, budio se taj sjećaj da barem nakratko moram promijeniti nešto i nešto drugo potražiti. To me vjerojatno pozvalo na put. Ta snažna glad za samoćom, ta snažna glad za nekim drugačijim odgovorima u nekoj sasvim drugoj dimenziji. I dobio sam, nisam na tom putu imao neka prevelika ili konkretna očekivanja, a dobio sam najbolje što taj put donosi, istaknuo je Trupčević. Cjelovit, vrlo iskren i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na podcast platformama Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.
Trupčević u podcastu detaljnije govori o osobama koje je sreo na putu, njihovim sudbinama i odlukama, ali i energiji koji su svi ti ljudi, milijuni hodočasnika, ostavili na putu.
– Camino zaista daruje preporod, daruje jednu životnu renesansu. Camino i put možemo shvatiti kao alat za uštimavanje duše, jer u svakodnevici, pod teretima života duša se raštima: mi svoju dušu i svoje tijelo koristimo u svakodnevici i ona se raštima kao i svaka druga stvar, kao što se gitara raštima kada je duže vrijeme sviramo. Tada netko tko zna mora doći malo uštimati gitaru ili klavir, pa tako i naša dušu. Što god ona bila, zahtjeva uštimavanje i zato je tu Camino, kazuje Boris što mu je put donio.
– Bez obzira na umor osvježen si u drugom dijelu hodanja. Odjednom dobiješ rješenje svih problema bez aktivnog razmišljanja o problemima, samo se tijekom hodanja pojave. Aha, pa to mogu tako riješiti, pa kako mi to prije nije palo na pamet? A za drugi problem? Pa da, pa to ću isto tako riješiti? Ne, i to je isto veliko rasterećenje, sad imaš rješenja za te probleme koji su te morili. Sve sam um odradi, istaknuo je Trupčević.
Na kraju razgovora urednik Šimac se zapitao: Trebam li sve nas podsjećati koliko je život lijep? Ilustrirao je to sličicom o jednoj dobroj i lošoj vijesti. Loša vijest je da život leti, a dobra vijest je da ste vi pilot – mi smo svi piloti svojih život, naglasio je.
Urednik: Srđan Šimac Foto: Darko Buković
Objavljeno 24. svibnja 2024. Sva prava pridržana PoslovniFM.