Program ugradnje dizala mora uzeti u obzir stvarne troškove i specifičnosti svake zgrade, jer niske cijene ne znače nužno kvalitetna rješenja, posebno kad znamo da su sredstva dostatna tek za dio potreba, upozorio je u razgovoru za PoslovniFM Krešimir Bošković, vlasnik i direktor tvrtke Siget dizala.
U Hrvatskoj je, prema procjenama, više od 10.000 stambenih zgrada koje bi mogle i trebale ugraditi dizalo, no trenutačno raspoloživa sredstva dostatna su tek za oko 450 projekata. To otvara niz pitanja – od kriterija bodovanja i realnih troškova, do kapaciteta domaće industrije i izvođača. Malo je tema koje u javnosti podignu toliko prašine kao dizala. I ne bez razloga. Riječ je o pitanju koje se tiče kvalitete života tisuća ljudi, ponajprije starijih osoba i onih sa smanjenom pokretljivošću.
Vlada je u javno savjetovanje uputila Prijedlog Programa ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup za slabo pokretne osobe, prema kojem projekti s nižom cijenom ugradnje po stanici dobivaju više bodova. Bošković u razgovoru za podcast Zgradonačelnik.hr, upozorava da takav sustav nije dobar ni pravedan.
– Jedini kriterij u prijedlogu je broj stanica, a ne uzima se u obzir način ugradnje dizala, koji je ključan za formiranje cijene. Građevinski radovi, priprema instalacija, čelične konstrukcije, električna snaga – sve to bitno utječe na trošak. Zgrade koje zahtijevaju više pripremnih radova, odnosno zgrade s većim građevinskim zahvatima, poput proboja zidova, izrade jame ili izmicanja instalacija, automatski ispadaju iz utrke za poticaje jer će one dobiti manje bodova, iako im je potreba jednaka – objašnjava Bošković.
Cijena po stanici, naglašava, nije dobar pokazatelj realnog troška, jer ne uzima u obzir kompleksnost svakog pojedinog projekta.
Na informaciju urednice podcasta Ane Leko Vučković, kako procjene govore da ugradnja dizala u četverokatnicu stoji oko 60.000 eura, Bošković odgovara kako su stvarni troškovi često veći, te da takva brojka ne govori puno ako se ne uzmu u obzir svi parametri.
– Već sama kalkulacija po stanici pokazuje nelogičnost. Treba uzeti u obzir inflaciju, rast cijena energenata, troškove rada, plaće radnika i usluge kooperanata… Sve to povećava ulazne troškove izvođenja projekata. I izvođači moraju pratiti taj rast. Treba znati i je li cijena s PDV-om ili nije, o kakvim se radovima radi, kolika je dostupna snaga električne energije, što sve treba prilagoditi. Dizala nisu serijski proizvodi, nego unikatna rješenja. Svaka zgrada ima svoje specifičnosti, kaže Bošković i dodaje još jednom da najniža cijena ne znači i kvalitetnije rješenje. Svi suvlasnici trebali bi tražiti više ponuda, ali sve moraju biti izrađene na temelju istog glavnog projekta i usporedive po opsegu radova.
Projekt je temelj svega
Bez glavnog projekta ugradnje dizala nema ni subvencije, ni ponuda, ni samih radova. Taj ključni dokument predstavlja srce cijelog procesa i sadrži sve potrebne elemente – građevinski, strojarski i elektroprojekt, s troškovnicima i tehničkim opisima.
– Glavni projekt je temelj sigurnosti i svake dozvole. Njegova izrada traje oko dva mjeseca, a na njemu se baziraju sve ponude izvođača. Bez tog dokumenta ne može se ni prijaviti gradilište, niti započeti radovi, pojašnjava Bošković.
Prvi i osnovni uvjet za ostvarivanje subvencije iz Programa ugradnje dizala upravo je postojanje tog projekta. On definira sve tehničke i građevinske uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se dizalo moglo sigurno i pravilno ugraditi. Na temelju glavnog projekta moguće je zatražiti realne i usporedive ponude izvođača, što suvlasnicima zgrada daje jasan pregled stvarnih troškova.
Vrlo je važno, ističe Bošković, razumjeti i tko određuje sadržaj glavnog projekta. Naime, prema Zakonu, sadržaj glavnog projekta definira isključivo glavni projektant – stručna osoba koja za njega i snosi punu odgovornost. U Programu ugradnje dizala sada je propisan sadržaj projekta (arhitektura, građevinarstvo, strojarstvo, elektroprojekt), što nije u skladu s praksom. Glavni projektant, kaže Bošković, mora imati slobodu i odgovornost oblikovati projekt prema stvarnim tehničkim potrebama svake zgrade.
– Glavni projekt nije birokratska formalnost, već stručni i sigurnosni temelj svakog uspješnog projekta ugradnje dizala. Od njega sve počinje i bez njega ništa ne bi smjelo početi, jasno je poručio Bošković.
Stručnjaci odlaze, ali možda je vrijeme da se vrate
Iako u Hrvatskoj postoji određen broj tvrtki koje pokrivaju sve segmente posla – od projektiranja i proizvodnje do isporuke, montaže i servisa dizala – pitanje je koliki su im stvarni kapaciteti da odgovore na nagli porast potražnje koji se očekuje nakon pokretanja Programa.
Procjenjuje se da će u prvom valu subvencioniranja biti dovoljno sredstava za oko 450 dizala, no stvarne potrebe su višestruko veće. To znači da će se izvođači, projektanti i montažeri vrlo brzo suočiti s izazovima organizacije i dostupnosti radne snage.
– Postoji određeni broj tvrtki koje mogu odraditi posao, ali pitanje je kapaciteta. Dizala koja se ugrađuju u postojeće zgrade nisu serijski proizvodi, svako dizalo ima svoje posebne zahtjeve, ovisno o razmaku stubišta, raspoloživom prostoru ili vanjskim uvjetima. To traži iskustvo i preciznost, a time i vrijeme. Zbog specifičnosti projekata, svaki izvođač mora biti spreman brzo reagirati na nepredviđene situacije na gradilištu, objašnjava Bošković. U Siget dizalima imaju vlastitu proizvodnju, što im omogućuje da neke dijelove izrade i prilagode odmah, bez čekanja, a to često odlučuje o brzini završetka radova.
Upozorava da bi zbog povećanog obujma posla moglo doći do manjka radnika na tržištu, pa će vjerojatno biti potrebno angažirati i strane montere. No, to je možda prilika da se naši ljudi vrate. Naime, kaže Bošković, hrvatski su monteri dizala vrlo cijenjeni u inozemstvu, poznati po znanju, disciplini i preciznosti.
Dakle, sve to, utječe na rokove i cijene izvođenja. Nedostatak radne snage, složenost radova i individualni pristup svakom projektu faktori su koji treba ugraditi i u planove i u buduće natječaje, smatra.
Konzervatori i zaštićene zgrade – ljepota s puno izazova
Za zgrade koje se nalaze u zaštićenim kulturno-povijesnim cjelinama, postupak ugradnje dizala dodatno je složen i zahtijeva više vremena, koordinacije i, naravno, novca.
– U takvim slučajevima prije izrade glavnog projekta i izvođenja radova nužno je zatražiti mišljenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Najčešće se tada izrađuje idejni projekt koji Zavod razmatra i daje svoje uvjete ili smjernice, a tek nakon toga kreće izrada glavnog projekta. A to može potrajati, objasnio je Bošković.
Konzervatori, pritom, imaju vrlo precizne zahtjeve, sve s ciljem očuvanja izgleda i autentičnosti zgrada. U praksi, to znači da se u zaštićenim područjima gotovo uvijek traži nosiva čelična konstrukcija sa staklenom oblogom, koja se skladno uklapa u okolnu arhitekturu. Boje konstrukcije, vrsta i ton stakla (prozirnog ili toniranog), te završna obrada su unaprijed definirani. Takva se rješenja, rekao je, mogu vidjeti na primjerima poput zgrada u Martićevoj ulici ili na Trgu Nikole Zrinskog u Zagrebu.
– Cilj je očuvati kulturnu baštinu i identitet grada, zbog čega sve te estetske i tehničke prilagodbe imaju smisla. No, svaka od njih povećava troškove projekta. Ali zato nije realno da se kriteriji subvencioniranja temelje isključivo na broju stanica dizala. Zgrade pod zaštitom imaju potpuno drukčije uvjete i troškove koje sustav mora prepoznati, ističe Bošković i dodaje da se konačna cijena ugradnje dizala u takvim zgradama može utvrditi tek nakon što konzervatori izdaju sve uvjete i odobre tehničko rješenje. Tek tada će se jasno znati koliko će dodatnih radova i posebnih materijala biti potrebno.
– To su detalji koji čine razliku između pravednog i nepravednog bodovanja. Ako se uzme u obzir samo broj stanica, a ne i kompleksnost uvjeta, mnoge zgrade koje realno trebaju pomoć ostat će bez nje, zaključio je razgovor za Poslovni FM Krešimir Bošković, direktor tvrtke Siget dizala.
Urednica: Ana Leko Vučković Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 17. listopada 2025. Sva prava pridržana PoslovniFM.