Nikad, ni pod kojim okolnostima, ne bih htjela biti potpisana kao autorica ovog zakona – Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Odrekla bih se na mah svog moralnog prava na priznanje autorstva. Predala ga – naručitelju. U ovom slučaju vladajućima – koji su ga sastavili i digli ruke za njega. Valentina Wiesner, predsjednica DZNAP-a

Kako bi izgledale novine bez novinara? Radio, TV? Zamislite na tren. Nema reportaža. Izvještaja s „lica mjesta“, gramatički nakaradne, ali tako stvarne konstrukcije. Nema analiza. Nema kolumni. Oduzmite sad i fotografije fotoreportera.

Tu smo. U svijetu „press release“ objava, korporativnih priopćenja, službenih fotografija, snimljenih možda dronom ili namještenih, nasmiješenih lica ljudi u crnim odijelima. Nema sačekuša ispred općinskih i trgovačkih sudova, nema snimaka političara koji nude ili traže mito, nema… stvarnosti.

Žele li hrvatski političari takav svijet? Prilično sam sigurna da bi velikom dijelu dobrodošao. Žele li ga građani? Ne želim vjerovati u to. I konačno, žele li ga naši nakladnici, redakcije za koje radimo? To bi bio… Armagedon.

Mogu li novinari bez medija? Bez platforme na kojoj bismo objavili naše sadržaje nemamo doseg, publiku.

Zakonodavac nas je upravo stavio u poziciju u kojoj kao da na sav glas viče: Niste potrebni! Samo ste punjači rupa između oglasa, sadržaja koji kad ga jednom stvorite i nije više vaš jer ga netko drugi može mijenjati, dovršavati, oskvrnuti. Jednom kad stavite potpis na ugovor o radu na „naručitelja“ prenosite sva prava, imovinska i moralna, bez ograničenja – zauvijek i svugdje. I ako odete, ono što ste stvorili u tom odnosu ostaje njemu. Zvuči kao neki prisilni, dogovoreni brak i tako nužno loš, a bez mogućnosti razvoda, odnosno s razlazom kao opcijom koja u tom slučaju jednu stranu lišava svih prava. Gadno. Jesmo li u ovom trenutku, zajedno s njima, u zoni nelegalnog s takvim trajnim prijenosom nepoznatim autorskom pravu, očitovat će se Europska komisija. Ona je, pak, povodom isteka roka za implementaciju Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU objavila priopćenje s najavom „Počinje primjena novih propisa EU-a o autorskom pravu – koristi za stvaratelje, poduzeća i potrošače“.

Primjećujete li tko je na prvom mjestu?

  • Direktiva o autorskom pravu i Direktiva o televizijskim i radijskim programima omogućit će dostupnost većeg broja sadržaja u cijeloj Uniji. Stvaratelji će dobiti pravičnu naknadu za svoj rad, a korisnici se mogu osloniti na jasna pravila koja štite slobodu govora – izjavila je tim povodom Margrethe Vestager, izvršna potpredsjednica za Europu spremnu za digitalno doba.

„Stvaratelji će dobiti pravičnu naknadu za svoj rad“, kaže Vestager, a i Direktiva to stvarno predviđa. No naš zakon usvojen je u obliku u kojem se pravičnost te naknade ničim ne jamči, a i predviđa da naknadu autori ne mogu ostvariti izravno od agegatora, mogu to učiniti samo posredno – preko nakladnika.

U Članku 167. stoji: „Profesionalni novinari i fotoreporteri čija su autorska djela uvrštena u informativne publikacije imaju pravo na udio u primjerenoj naknadi koju ostvare nakladnici tih informativnih publikacija kad njihove informativne publikacije na internetu koriste pružatelji usluga informacijskog društva u smislu članka 166. ovoga Zakona. Ovo pravo ostvaruje se obavezno kolektivno.“.

Ovo znači da, ako nakladnici propuste ostvariti svoje pravo, iz bilo kojeg razloga, bilo da ne osnuju organizaciju za kolektivnu zaštitu prava ili operativno zakažu, novinari i fotoreporteri ne mogu preko svoje, već postojeće organizacije za kolektivnu zaštitu, potraživati svoje pravo od agregatora na internetu – Facebooka, Googlea, You Tubea… nego ovise o posredujućoj instanci. I tu će se Europska komisija očitovati o pravilnosti implementacije Direktive. Možda je ipak naš zakonodavac nije dobro shvatio. Možda mi, novinari, nismo. Vama tu ništa ne smrdi? Meni trulež, kao Shakespeareova Danska…

Čitajući dalje priopćenje Europske komisije koja slavi implementaciju Direktive, baš kao što smo i mi, autori, slavili njezino donošenje, povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton kaže: 

  • Novim propisima o autorskom pravu Europa je postavila standard za korištenje kreativnog sadržaja na internetu. Ti propisi omogućuju pravičnu naknadu za stvaratelje u digitalnom prostoru, uz istodobnu zaštitu slobode izražavanja kao temeljne demokratske vrijednosti. Pokazuju i da smo odlučni osigurati da radnje koje su nezakonite izvan interneta, moraju biti nezakonite i na internetu. Konkretno, Smjernice o članku 17. potaknut će razvoj tržišta licenciranja u korist stvaratelja, ali i korisnika, kojima ćemo pružiti veću pravnu sigurnost kada učitavaju svoje sadržaje na Internet.

Tu smo sad i na – sadržaju i demokratskim vrijednostima. Uh.

Naš je zakonodavac to u Članku 100. stavku 3 shvatio ovako:

„Smatra se da je poslodavac dobio autorovo odobrenje da djelo stvoreno u radnom odnosu javno objavi, prerađuje i prevodi te takvo koristi, sastavi s drugim djelom radi zajedničkog korištenja te uključi u zbirku ili bazu podataka i tako koristi, kao i da djelo predstavlja javnosti pod imenom poslodavca, zajedno s autorovim imenom, ako je to moguće s obzirom na način korištenja i ako nije drukčije ugovoreno s autorom djela. Ove ovlasti poslodavac može izvršavati u sadržaju i opsegu koji je potreban za obavljanje njegove redovite djelatnosti.“

Oni bi prerađivali. Autorsko djelo. Pardon. Oni ĆE prerađivati autorsko djelo. Odsad je to – zakonito! I to pod imenom poslodavca, a zajedno s autorovim „ako je to moguće s obzirom na način korištenja“. Kako je moguće koristiti ime poslodavca, a da istodobno nije moguće koristiti i ime autora?! Kako zakon čije je jedna od temeljnih premisa pravo na priznanje autorstva, koje se temelji na tome da autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela, to derogira u radnom odnosu, u istom tekstu?! Osim što mu se tu grubo narušavaju moralna prava, činom intervencije u djelo narušavaju se i u stavku koji definira da se autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju svojeg autorskog djela.

A sav je taj kupus sad u istom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima: i da autor ima pravo biti potpisan i da poslodavac to može izostaviti „ako nije moguće“, i da se autor smije usprotiviti deformiranju, i da poslodavac njegovo djelo može prerađivati, i da ima pravo na pravičnu naknadu, ali je može ostvariti samo ako je ostvari nakladnik…

Jao, jao! Ja nikad, ni pod kojim okolnostima, ne bih hjela biti potpisana kao autorica ovog zakona. Odrekla bih se na mah svog moralnog prava na priznanje autorstva. Predala ga – naručitelju. U ovom slučaju vladajućima koji su ga sastavili i digli ruke za njega. Jer, uz 76 glasova „za“, značajnih 46 bilo je – „protiv“. Jedan suzdržan. Uz autore je stala oporba, i lijeva i desna. E, da  – autore! Tu smo, konačno! Zapravo, ne mi, nego naša autorska djela. Iako u Članku 1. i dalje nismo navedeni kao autori (zakon je konzistentno nekonzistentan) novinarska autorska djela pojavila su se, kao povijesni presedan – u Članku 14. Po tome smo, hvali se ministrica, prvi u Europi. E, baš bismo bili da DZNAP nije do besvijesti ponavljao da u zakonu koji se bavi našim djelima moramo biti izrijekom navedeni. Ponavljali smo i ovo drugo, ali uvrštenje novinara izrijekom u zakon ipak nema materijalne konzekvence kao premještanje autorskog prava u radnom odnosu s autora na poslodavce. Zauvijek. I svugdje.

Ali, slavimo! Konačno su i novinari autori! Nismo više – književnici. Pirova pobjeda.

Najveći je apsurd što smo se u ovom procesu najmanje bavili onim što je trebalo biti najbitnije – uređenjem odnosa s internetskim platformama zbog čega je Direktiva i donesena, a zakon mijenjan.

Grinch je ukrao Božić.

A to nas tek čeka. U pregovorima o naknadama s agregatorima trebali bismo nastupiti zajedno, novinari i nakladnici, jer… okupaciju naše imovine treba prekinuti konačno i saveznici tu trebaju zbiti redove. Zakonodavče, otežao si nam to! Unio zlu krv. Nepovjerenje umjesto suradnje. Ali taj će dio, dok se borimo protiv zajedničkog  „prirodnog neprijatelja“, razmatrati EK.

Post festum ZAPSP-a, zaključit ću najvažnijim – Autorsko pravo pripada, po svojoj naravi, fizičkoj osobi koja stvori autorsko djelo. Članak 4. Mi smo ti. Fizičke osobe. Autori. Novinari. Fotoreporteri. I svi ostali stvaratelji.

Mislite li da bi svijet bez nas bio bolje mjesto?

Autorica: Valentina Weisner, predsjednica DZNAP-a, Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava; Foto: Sandra Šimunović/Pixsell

Objavljeno 5. listopada 2021. Sva prava pridržana ©poslovniFM