Svatko tko je dovoljno star i sjeća se redova za kruh, benzin, kavu, ulje ili banane, zna da je svaka takva kriza donosila dva glavna problema – ili robe nije bilo ili se mogla nabaviti po višestruko višoj cijeni (uglavnom preko švercera). Redovi za kruh, razmišljali smo (a i učili na ekonomskom faksu), ne bi se nikako mogli dogoditi u tržišnoj ekonomiji. Ponuda bi uvijek rasla kako bi zadovoljila potražnju, sve dok ima novca za zaradu. Samo odstupanje od fundamentalizma slobodnog poslovanja moglo bi dovesti do nestašica.

Ipak, danas imamo redove u obliku desetina brodova s ​​milijardama dolara tereta, koji miruju izvan luka, čekajući da se na dokovima stvori mjesto za istovar i prekrcaj. “Brodovi” su naziv koji jedva opisuje razmjere ovih divova, koji više nalikuju plutajućim neboderima, visoko naslaganim raznobojnim kontejnerima do vrha ispunjenim igračkama, odjećom i elektronikom, proizvedenim uglavnom u Aziji.

Nestašice i skokovi cijena oživjeli su lošom javnom politikom u kombinaciji s korporativnom pohlepom koja uvijek treba dolar ili euro višu zaradu. Dodamo li još tome dotrajalu fizičku infrastrukturu u lukama i (prema njihovim očekivanjima) nedovoljno plaćenu, financijski nestabilnu radnu snagu (koja također u krizi vidi svoju šansu za povećanje plaća usporavajući istovar tereta), usporeno prebacivanje robe s brodova na kamione ili vagone, lošu organizaciju skladištenja i sve veći pritisak na transport u trgovine ili poštanske sandučiće, onda imamo situaciju u kojoj novaca ima, robe ima, ali je njen prijevoz do kupca usporen. Kao izravan rezultat, po prvi put u životima onih koji nisu doživjeli redove, događaju se nestašice.

Jednog dana ne možete pronaći dijelove za bicikle, sljedeći dan su to građevinski materijal ili čipovi za računala i automobile. Uobičajeni laboratorijski materijali kao što su vrhovi za pipete ili posebni sastojci koje se koriste za izradu cjepiva možda se ne prodaju u trgovinama na uglu, ali nestašica ovih artikala vjerojatno ima još veći utjecaj na naše živote u doba COVID-a.

Čak i ako se niste suočili s nestašicama, vjerojatno svakodnevno čitate ili čujete u medijima najave povećanja cijena ili ih vidite na policama trgovina. Inflacija u SAD-u u prosincu je dosegla 39-godišnji maksimum, dok cijene u Europi i drugdje također rastu, i rasti će u neodređenoj budućnosti, jer se tvrtke bore spasiti zaradu tražeći rješenje za uska grla onoga što svi znamo kao lanac opskrbe.

Mnogi će menadžeri i poduzetnici reći da je pandemija promijenila obrasce potrošnje, dajući prednost fizičkim dobrima u odnosu na usluge, jer su proslave i putovanja skoro pa prestali. Neki će kriviti programe fiskalne olakšice, velike deficite i labavu monetarnu politiku za pogoršanje inflacije. Gotovo će sve to uokviriti kao trenutni preokret u globalnom logističkom problemu, koji će se (svi očekuju) sigurno riješiti sam od sebe, samo nitko ne zna kada i kako. U svakom slučaju, ove su godine svi koji ne znaju kako drukčije poslovati nego dizanjem cijena dobili svoje božićne darove, pa je samo pitanje koliko će se zaraditi prije nego što se dogodi sveopći kolaps (u lošem scenariju) ili se sve nekako riješi samo od sebe, na zadovoljstvo svih (u dobrom ali bajkovitom scenariju).

Gotovo nijedna od ovih priča neće objasniti kako su te nestašice i poskupljenja također oživjeli kroz lošu javnu politiku u kombinaciji s desetljećima korporativne pohlepe. Radi većeg profita, tvrtke su se selile u Kinu, dok su svi pozdravljali napredak globalizacije. Bilo je dovoljno jeftinih radnika u Aziji, lučkih radnika i vozača kamiona, gradilo se sve više sve većih brodova, a kad se jedan od njih zaglavio u Sueskom kanalu, uvjerenje da je ovo doba bezbrižnog online kupovanja – naše je bilo da samo naručimo i platimo, a onda bi se roba sama stvorila pred našim vratima, na vrijeme i uz niske troškove dostave – više nije bilo tako uvjerljivo. No, tek su poneki stručnjaci pitali što ćemo kada najslabija karika u lancu opskrbe pukne?

Takva organizacija logistike bila je krajnje loše opremljena za rješavanje neizbježnih uskih grla u opskrbi. A pandemija je razotkrila taj skriveni rizik, poput domino kocke koja ruši sustav osjetljiv na rušenje jedne, koja onda povlači za sebe sve druge kocke u nizu. Zato krajnji korisnici plaćaju posljedice tih odluka i posljedice aktualnog šoka u opskrbi, zbog sljedećeg kritičnog nedostatka, koji će stvoriti sljedeći red za kruh. Ili čip ili ciglu ili nešto treće.

Autor: dr. Saša Petar

Objavljeno 28. veljače 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.