Korijeni svake krize leže u krivoj procjeni vlasnika poduzeća, dioničara i menadžera da se profit može do unedogled cijediti prenošenjem troškova na nekog drugog: dobavljače, prateće uslužne djelatnosti ili kupce. Milton Friedman je 1970. godine tvrdio da je “društvena odgovornost poslovanja povećanje profita”, pa su to poduzeća iskoristila da financijski imperativ u korist dioničara traže najjeftinijem mogućem radu, smanjenju sigurnosti ili nebrizi o zaštiti okoliša bilo koje zemlje.
Prije desetak i više godina multinacionalke su pronašle Kinu, što je u početku dodalo troškove za zatvaranje tvornica u domicilnoj zemlji i otpremu tvornica na Daleki istok ali je kasnije veća dobiti višestruko kompenzirala nastale troškove. Utemeljena je i nova religija nazvana “upravo na vrijeme” (JIT – just in time), zasnovana na teoriji da tvrtke mogu proizvoditi točno ono što kupci zahtijevaju i stvoriti lanac opskrbe tako učinkovit da bi praktički eliminirao potrebu za držanjem (glavnih i rezervnih) zaliha u skladištu. To je smanjilo troškove proizvodnje i distribucije, koji su prebačeni na dobavljače. Odnosno, na onog prvog dobavljača od kojeg su svi u nizu očekivali JIT dostave, da bi i oni mogli dalje biti na JIT profitnom valu.
Podrška tim trendovima bio je val okrupnjavanja poduzeća, utemeljen na očekivanoj učinkovitosti zbog smanjenja prosječnog troška po jedinici proizvoda. Iza svih ovih izbora stajale su burze, inzistirajući na većoj maksimizaciji profita kroz deregulaciju, spajanja, offshoring i hiperučinkovitost. Očekivano su stvoreni „optimalni“ opskrbni lanci kako bi obogatili ulagače umjesto radnika, velike tvrtke umjesto malih poduzeća, privatne džepove umjesto javnog interesa. Da ne bude nedoumice, na toj ideji (da profit caruje) od početka počiva kapitalizam, i nitko se ne buni sve dok nekako ide, no problem nastaje kada kriza, poput grudve snijega, krene nizbrdo i rastući ubrzava. Dodajte tome i političare koji ne vole kada ih ekonomija „nadjača“ pa pokreću sukobe i/ili ratove kako bi „uzeli uzde u svoje ruke“ i dobili ste recept zbog kojeg niti jedno duže vremensko razdoblje ne može proći bez barem jedne jake krize.
Te su politike prouzročile nebrojene štete mnogo prije nego što se cijeli sustav srušio tijekom pandemije. Čitavi gradovi i regije na zapadu bile su prorijeđene otkazima zbog jeftine (najčešće kineske i vijetnamske) radne snage, a težnja za maksimiziranjem profita olakšala je utrku prema dnu kada su u pitanju standardi rada diljem svijeta. Prijelaz na uslužnu ekonomiju doveo je ljude u slijepu ulicu, pa imamo primjer Islanda, koji je došao u situaciju da su se 2008. godine, zbog sloma financijske snage potrošača, zatvarali restorani brze hrane radi neprofitabilnosti. No, Island je pokazao i kako se problemi mogu riješiti. Nakon što su dostigli dno, oporavili su se nagodbom s bankama i zatvaranjem direktora nekoliko vodećih banaka zbog nanošenja štete stanovnicima Islanda, te prioritet oporavka stavili na financijski oporavak građana.
U međuvremenu, u lancu opskrbe, relociranje radne snage prema zapadu (države poput Hrvatske znaju o čemu se radi) značilo je odlazak – koji se i dalje nastavlja – stručno obrazovanih građana (od vulkanizera i automehaničara do liječnika) pa su poslodavci morali tražiti i nalaziti nesigurnu radnu snagu, prvo u susjednim zemljama, da bi onda došli do Filipina, Indije i Nepala. Osim toga, gospodarstvima baziranima na očekivanju da će bogati biti još bogatiji, a siromašni još siromašniji pogoršanje klimatske krize još uvijek nije dovoljno jasna poruka da će pojedinci zaraditi (i uštedjeti) na jednoj strani, a onda će društva skupo platiti njihovu zaradu na drugoj strani.
No, sve dok je postojala nagodba da, u zamjenu za usmjeravanje novca prema „gore“, rušenje industrijske baze, uništavanje konkurentskih tržišta i pogoršanje radnih mjesta cijene budu održavane na niskim razinama, imali smo „mir u kući“. Niske cijene imaju određenu psihološku privlačnost, a uvjerenje da se dobiva više za manje, percepcija da ste pobijedili sustav, bilo je dovoljno da ljudi budu razmjerno zadovoljni. Ako ste zapeli s niskim plaćama, tu su niske cijene. Sve dok su police opskrbljene, a očekivanja potrošača pokrivena jeftinom inozemnom robom, ovaj model lanca opskrbe funkcionira … sve dok cijene ne počnu rasti, a niske plaće ostanu niske.
Oslanjanje na duge, složene logističke lance povećalo je utjecaj i najmanjih poremećaja. Potres na Tajvanu 1999. godine prekinuo je zalihe svjetskih poluvodičkih čipova, koji su se uglavnom proizvodili u toj zemlji. Uslijedili su i drugi lokalizirani šokovi ali malo tko je to povezao s loše osmišljenim sustavom, s njegovim deinvestiranjem u nacionalnu proizvodnju, oslanjanjem na eksploatiranu radnu snagu i korporativnom ekstrakcijom koja je oslabila osjetljivost tržište na krize. Mislim da nijedan inženjer ne bi izgradio lanac opskrbe s ovoliko ranjivosti, s ovako malo otpornosti.
A kada je u Wuhanu, prikladnom proizvodnom čvorištu poznatom kao “kineski Detroit”, uvedena prva od mnogobrojnih karantena zbog koronavirusa, svi smo saznali zašto. Drugim riječima, COVID je bio kap koja je prelila već napunjenu čašu. Sustav koji je odlično funkcionirao počeo se urušavati. Ne samo da su poslovna područja i regije izgubili radna mjesta ili su zaposlenici odselili u „bolju budućnost“ (u našem slučaju, Njemačku, Austriju i Irsku), nego se dogodila i još veća razlika između bogatih i siromašnih – kad se lanac opskrbe pokvario, izgubili su niske cijene, jedinu kompenzaciju za niske plaće.
Zapravo, stvari su se pogoršavale iz godine u godinu, jer nitko od privatnih igrača uključenih u lanac opskrbe nema poticaja to popraviti. Oceanski brodari zaradili su gotovo 80 milijardi dolara u prva tri tromjesečja 2021., dvostruko više nego u cijelom desetogodišnjem razdoblju od 2010. do 2020. Povećali su vozarine do deset puta i mogu zadržati te cijene visokim ako brodovi miruju vani luke, umjetno smanjujući kapacitet. Nedostatak šasija i kontejnera koji prevoze robu kamionima ili čamcima omogućavaju tvrtkama da povećaju naknade za teret koji mogu premjestiti.
Korporativne profitne marže došle su na najvišu razinu u posljednjih 70 godina, a izvršni direktori ne mogu a da se ne pohvale kako su iskoristili medijsku gužvu oko inflacije kako bi povećali profit. “Malo inflacije je uvijek dobro u našem poslu”, česta je rečenica menadžera i izvršnih direktora „jer ono u čemu smo vrlo dobri i snalazimo se, to su cijene“. Inflacija se pojačava eksploatacijom, pri čemu tvrtke vide priliku “jednom u generaciji” za podizanje cijena. A koordinirano kretanje cijena od strane nekolicine tvrtki koje nude potrepštine na koncentriranim tržištima nude malo mogućnosti za bijeg.
Svi oni ljudi koji su prije dvije godine kupovali toaletni papir kao da je difterija zahvatila pola čovječanstva, a danas kupuju suncokretovo ulje (zanimljivo, svinjska mast, maslinovo i bučino ulje nisu toliko zanimljivi) valjda znaju nešto što mi, kojima je litra dovoljna za mjesec dana, ne znamo. Kako će im suncokretovo ulje pomoći u slučaju nuklearnog rata ili uništenja Zemlje, ne znam. Usput se pitam što će uopće peći/pržiti na tom ulju ne bude li energenata ili druge hrane, no ne očekujem odgovor, barem ne racionalan.
U svakom slučaju, situacija me podsjeća na jednu anegdotu u kojem stariji muškarac, sav u dronjcima, priča djeci okupljenoj oko vatre (sve se događa u nekoj pećini) kako je istina da su stariji uništili Zemlju zbog svoje pohlepe, ali u jednom predivnom trenutku vrijednost dionica bila je na najveća ikada. Otprilike kao da ste promatrali vatromet, u jednom trenutku se dogodila predivna slika na nebu, a onda je sve nestalo u mraku.
Autor: dr.sc. Saša Petar
Objavljeno 28. ožujka 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.