Moram odmah na početku reći da mi je ovo bila vrlo teška i izazovna tema za pisati. Ponajviše zato što obožavam te mlade ljude i sama sam majka 16-godišnjakinje, dakle razumijem ih i želim im lijepu mladost i uspješan život. Ali nažalost, gotovo ništa lijepo ne mogu napisati o svojoj poslovnoj suradnji s njima. I to me rastužuje, ali i zabrinjava, možda bi mogla reći čak i plaši.
Situacija iznutra gora je od one koja se komunicira prema van. Mi poslodavci to između sebe komentiramo i svjesni smo kako se takvo što u javnosti doživljava kao kukanje onih koji žele izrabljivati radnike za malu plaću. No, pitam vas tko je od nas imao veliku plaću u rangu prosječnog direktora u vrijeme studentskih dana? Nismo je imali, nismo je ni očekivali. No, danas u vrijeme Instagrama i virtualnog življenja očekivanja su postala zabrinjavajuće nerealna. Nažalost, na pitanje žele li mladi raditi, iz mog osobnog i poslovnog iskustva, odgovor bi bio – većinom ne! Ili oni pak imaju svoju definiciju rada koja glasi otprilike – nula odgovornosti i cijela plejada njihovih prava koje će zahtijevati i žustro braniti. To je pak sasvim u redu, mislim braniti svoja prava, ali tek ako ispunjavaš svoje obveze i preuzimaš odgovornost za svoje greške. Zbog specifičnosti posla (sezonalnost i kratkotrajnost proizvoda) u velikoj mjeri koristimo studente kao radnu snagu što nam se pokazalo iznimno problematičnim.
Zabrinjavajuća je pritom činjenica da u 4 godine stalnog zapošljavanja studenata, što znači na desetke njih, možda bi mogli izdvojiti petero koje bi trajno zaposlili u svojoj proizvodnji. I jesmo. To je, složit ćete se jako poražavajuća brojka. A razlozi takvom stavu su nedostatak radnih navika, nepreuzimanje i općenito nepoznavanje pojma odgovornosti, apsolutni nedostatak proaktivnosti, nedostatak osnovnih znanja, iznimno loša razina komunikacije, fizička nespremnost, nedostatak timskog duha, nedostatak natjecateljskog duha, nezainteresiranost za učenjem. Osobno smatram da nisu mladi sami krivi za takvu situaciju, odnosno oni su najmanje krivi.
Želimo li doći u situaciju da se takvo stanje jednog dana možda promijeni na bolje, važno je shvatiti razloge koji su doveli do takvog stanja među mladim ljudima. Među nekoliko najvažnijih su mentalitet, sociološko naslijeđe, odgoj, nerealna očekivanja. Politike koje se provode posljednjih desetljeća danas, u vrijeme opće globalizacije, dovele su do velikog egzodusa radne snage te samim time do katastrofalnog stanja na tržištu rada. Mentalitet iznikao na politici da smo svi jednaki i da svi trebamo zarađivati jednako, proizvela je generacije koje i dalje smatraju da je dovoljno zaposliti se na „sigurnom radnom mjestu“, na kojem je ok dočekati mirovinu. Zapravo je nevjerojatno, a to me redovito najviše iznenadi ali i rastuži, koliko mladih ljudi jasno izjavljuje kako žele uredski posao od 8-16 i smatraju ga krajnjim ciljem koji im donosi sigurnost radnog mjesta i primanja bez obzira na uloženo znanje, trud i odgovornost prema radnim zadacima.
Kadroviranja političkih stranaka, uhljebljivanje podobnih koji imaju „papir“, dovelo je do toga da danas gotovo svi studiraju, nema praktički čitavog jednog segmenta ljudi koji se zapošljavaju nakon srednje škole. Svi oni koji imaju „papir“ očekuju da će već u startu imati veliku plaću, radno mjesto na kojem ne moraju, kako oni sami kažu „puno raditi“, dalje se educirati ili preuzimati odgovornost. Jasno, do trenutka kad osiguraš što više novca za što manje truda, i do tog položaja treba doći opet radom, trudom ili nekim vrhunskim talentima. Umjesto da svaki studentski posao shvate kao šansu za naučiti nešto novo, upoznati buduća radna mjesta i buduće poslodavce, steći potrebne vještine i iskustva, upoznati svoje kolege, većina, nažalost, na studentski posao gleda kao na nužno zlo na kojem se trude ispuniti satnicu sa što manje ulaganja fizičkih i psihičkih napora.
Veliki i dodatni problem kod poslova u proizvodnji jest i činjenica da su fizičke sposobnosti kod većine mladih iznimno loše. Sjedenje pred računalima s konzolama u rukama i nedovoljno bavljenje sportom ostavljaju trag i na njihovoj sposobnosti da odrade bilo kakav posao koji zahtjeva fizičku snagu, brzinu, spretnost i okretnost. Osnovne radnje, poput poslova u kuhinji, postaju znanstvena fantastika, jer većina njih nikada u životu nije npr. ogulila mrkvu ili celer te držala nož u ruci dulje od 30 sekundi. S 25 godina većinom su i dalje nevozači. Generalno im nedostaje osnovnih vještina, a rekla bi da najviše zabrinjava nedostatak vještine komunikacije. I pismene i usmene. I s kolegama na radnom mjestu ali i s poslodavcem. Nesposobnost suočavanja s problemom ili kritikom, suze, nestajanje s radnog mjesta, nemogućnost kanaliziranja frustracije. Većina je to vještina koje se stječu unutar obitelji ili obrazovnog sustava. Razočaravajuće je da kroz razgovore s njima još nismo sreli niti jednog studenta kojeg zanima poduzetništvo, tko ima neki konkretan plan te tako osim što si želi osigurati egzistenciju i ostvariti neke svoje snove, želi pridonijeti razvoju društva općenito.
Ne razumiju ni nakon završene ekonomije razliku između brutto i netto primanja, pojmovi poput PDV-a potpuno su im nepoznati što govori ponajviše o kvaliteti obrazovanja koje prolaze. Zapravo, kada se sve zbroji i oduzme gotovo nitko od njih nije konkurentan na tržištu rada i jednostavno ne razumiju ono što ih većinu neminovno čeka, a to je stvarni život u kojem moraš biti kompetentan, spreman i odgovoran. A naš sustav i okruženje koje smo stvorili, mlade proizvodi kao savršenu radnu snagu za novi val „uhljebljivanja“. No pitanje je „ima li mjesta za sve?“ Ako ga nema, onda su to, na žalost u većini slučajeva mladi ljudi koji će svoju sreću tražiti u nekoj drugoj državi u kojoj će raditi, učiti i napredovati – sve ono što misle da ovdje nije potrebno.
I na kraju uvijek taj isti argument koji mi poslodavci čujemo kada se govori o ovoj temi – platite ih „pošteno“. Što znači pošteno? Da ih platimo sukladno onome koliko zarade svojim radom, trudom i zalaganjem? U tom slučaju su preplaćeni. Plaće u našoj proizvodnji zapravo su prilično visoke za takvo radno mjesto, uvjeti su odlični, no jednostavno je nemoguće u situaciji u kojoj je većina takvo sposobnih otišla na neka strana tržišta rada, preplaćivati više pojedinaca koji odrađuju posao realno namijenjenog za jednu sposobnu osobu. Naravno, jako je važno napomenuti da se radi o prosjeku, nažalost i po mojem iskustvu, rekla bih većini. No, između svih njih postoje i oni potpuno drugačiji pojedinci koje smo imali prilike sresti i zadržati u tvrtki što nas čini zaista sretnima. Mlada studentica, danas već mlada žena koja je u 5 godina studentskog rada kod nas završila čak dva fakulteta, danas vodi našu proizvodnju i općenito je najbolji radnik kojeg smo ikada imali u 15 godina poduzetništva. Sebi i svojim kolegama želim što više takvih mladih ljudi, a svima nama općenito, da se trgnemo i krenemo stvarati.
Autor: Sanja Dajak Matanović
Objavljeno 11. travnja 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM