Autorica: Marijana Matković
Koliko ste puta u životu izgovorili ili čuli rečenicu: ‘Zdravlje nema cijenu’ – vjerojatno puno češće nego što biste zavirili u svoju platnu listu, da provjerite koliko novca za financiranje sustava zdravstvenog osiguranja, dakle i za svoje zdravlje, direktno izdvajate iz plaće. Za tu namjenu ide 16,5 posto doprinosa ‘na plaću’. Kako je prosječna bruto plaća za razdoblje od početka siječnja do kraja kolovoza ove godine iznosila 10.301 kunu bruto (nešto manje od 7400 neto), to bi značilo da radnik s takvim prosjekom mjesečno za obvezno zdravstveno osiguranje izdvaja 1699 kuna. Dakle, oko 225 eura mjesečno, ili oko 2700 eura godišnje. No, uzmemo li u obzir raspon plaća u Hrvatskoj, što je ipak realnija statistika, podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da je radnik u istom razdoblju primao oko 6290 kuna neto plaće (ili 8746 bruto). Tako dolazimo do toga da se realna prosječna uplata u zdravstvenu blagajnu kreće oko 1415 kuna (ili približno 188 eura). Ukratko, oko 2256 eura godišnje. Što nipošto nije mali iznos.
S obzirom da prosječan radnik često plaća i dopunsko zdravstveno osiguranje, dakle još 70 kuna mjesečno, ili oko 110 eura godišnje, konačna suma iznosi gotovo 2370 eura. Pritom će radnici s najnižim plaćama – njih 25 posto s medijanom koji se kreće oko 4814 kuna – za zdravstvo izdvojiti u prosjeku 1034 kune mjesečno, ili oko 1645 eura godišnje, a oni čije se plaće kreću 25 posto iznad medijana (8531 kuna neto) oko 1993 kune, odnosno 3170 eura mjesečno. Još 25 posto radnika prima plaće iznad toga iznosa, pa su i iznosi mjesečnog doprinosa, naravno, viši. Ukratko, bez obzira na to u koju kategoriju osiguranika spadali, kod većine radnika riječ je, zapravo o nemalom iznosu. No, sustav se dodatno financira i iz državnog proračuna, što znači da imamo još više argumenata za to da propitkujemo kuda novac koji izdvajamo za zdravstveno osiguranje ide i zašto kad nam neka usluga treba završimo na listi čekanja i nerijetko ju plaćamo privatno. Ponekad čak i kod istog onog liječnika koji nas je u državnoj bolnici naručio za godinu dana, jer popodne radi u klinici u kojoj se ta pretraga može obaviti u roku – odmah.
Za pripremu ovog teksta u samo dva dana naišli smo na desetak sličnih primjera: Muškarca u 50-ima koji mjesecima ima problema s pokretljivošću ruku i nogu i u nekim fazama teškim bolovima, do toga da je neko vrijeme ležao kod kuće gotovo nepokretan i na bolovanju, kojem je liječnik napisao uputnicu za MR vratne kralježnice, sumnjajući u oštećenja. U lipnju ove godine dobio je termin za listopad 2023. godine, s uputom da sam naziva manje bolnice u Hrvatskoj, jer se tamo često termin može dobiti i ranije. No, nitko ga ne pita može li s bolovima u leđima putovati u Karlovac, Gospić ili Osijek, na primjer, na jedan dan tamo i nazad, radi pretrage. Ženu koju su nakon bolnog napada žučnih kamenaca i svih potrebnih pretraga u srpnju ove godine naručili za operaciju za rujan 2023., uz napomenu liječnika da sama može istraživati može li se ta operacija u nekoj drugoj državnoj bolnici obaviti ranije, ili – ako ponovo doživi napad – doći na hitnu. Ženu koja ima problema s rizično povišenim tlakom i ne uspijeva ga kontrolirati niti lijekovima, ni nakon četiri promjene terapije, pa joj je liječnik napisao uputnicu za UZV srca, pod sumnjom da su se već razvile promjene na krvnim žilama. U lipnju ove godine naručena je za 27. prosinca…
Da ne nabrajamo dalje: Ono što povezuje sve te priče činjenica je da su svi ti ljudi 20 ili više godina uredno plaćali doprinos za zdravstveno osiguranje, ali su kad im je konkretna pretraga bila potrebna završili u privatnim klinikama da bi ubrzali rješavanje problema sa zdravljem i tako se brže efikasni vratili u svakodnevni život. Ono što je pritom poseban problem jest činjenica da je država propisala rješenje po kojem se u takvoj situaciji, usluga može obaviti u privatnoj klinici, na račun HZZO-a, no za to ne znaju ni svi liječnici, a pogotovo ne pacijenti. Tako je samo jedan od naših sugovornika slučajno saznao da s uputnicom na kojoj piše ‘hitno’ i potvrdom da je naručen za pretragu tek za nekoliko mjeseci, uslugu može obavi u privatnoj klinici bez da da kunu iz svoga džepa, jer privatna klinika u tom slučaju s dokumentacijom pacijenta može ispostaviti račun državi. Ostali pacijenti su usluge platili iz džepa, iako svi odreda godišnje plaćaju više od 2000 eura u državnu zdravstvenu blagajnu. I to samo na ime doprinosa, ne računajući ono što izdvajaju kao porezni obveznici, budući da država dio troškova u zdravstvu namiruje i iz tog izvora.
Bez sumnje, kad se rade računice, svakako treba uvažiti dio argumenata Ministarstva zdravstva RH i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, iz kojeg upozoravaju kako smo u 2021. godini imali tek 1,613 milijun aktivnih radnika koji plaćaju obvezne doprinose i oko 4,148 milijuna aktivnih osiguranika, korisnika usluga, zbog čega nije zgorega napraviti svojevrsnu inventuru, ili ‘krvnu sliku’ sustava: Broj prvih lani je porastao za 2,41 posto u odnosu na 2020. godinu, dok se broj korisnika usluga neznatno smanjio, pa ih je krajem prošle godine bilo 0,33 posto manje. Još jednom: Imamo skoro 4,15 milijuna onih koji imaju pravo na zdravstvenu skrb, a samo 1,6 milijun aktivnih radnika koji plaćaju uslugu doprinosima na plaću (pri čemu se dio plaća, a onda i doprinosa isplaćuje iz proračuna). U sustavu je 1,05 milijun umirovljenika, te 9089 poljoprivrednika. Oni su zajedno prijavili 360.761 člana obitelji koji preko njih ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, a tu je i 1,11 milijun ‘ostalih’ osiguranika. Tu posljednju kategoriju čine nezaposleni, djeca do navršene 18. godine, učenici srednjih škola i studenti na redovnom školovanju, ino-osiguranici, osobe nesposobne za samostalan život i rad te još neke kategorije građana.
Ukratko, gruba računica pokazuje da na jednu osobu koja sama plaća doprinos imamo oko 2,57 osiguranika koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, što – treba priznati – bitno mijenja vrijednost iznosa koji izdvajamo za zdravstvo. Pritom valja podsjetiti da uzdržavani član obitelji dvojako utječe na izdvajanja, jer na njih ostvarujemo poreznu olakšicu, pa je iznos doprinosa koji plaćamo manji (na primjer, roditelj s plaćom u visini medijalne i jednim djetetom plaćat će zdravstvo mjesečno 1325, a roditelj s dvoje djece 1297 kuna, više od stotinu kuna manje od osiguranika koji nema uzdržavanih članova obitelji), a s druge strane, teret na strani troškova potencijalno je veći. Upravo zbog toga zdravstvene bi vlasti trebale biti iznimno odgovorne u postupanju s novcem, što, na žalost, često nije slučaj.
I za ovu bismo tezu mogli navesti bezbroj primjera, no spomenimo samo jedan: Priču koja je u svinju ove godine iz USKOK-a dospjela u medije, o tome kako je uređaj za intraoperativno zračenje, nabavljen za Institut za tumore, u sklopu KBC Sestre Milosrdnice, Ministarstvo zdravstva navodno debelo preplatilo. Plaćena cijena navodno je bila 11,2 milijuna kuna s PDV-om, a nabavna cijena koju je ispostavila tvrtka od koje ga je bolnica kupila, 5,3 milijuna kuna. Drugo je pitanje činjenica da je riječ o suvremenom aparatu koji omogućava iznimni važan napredak u liječenju žena oboljelih od raka dojke, na primjer, jer omogućava da jednostruko zračenje još za vrijeme operacije, i ukida potrebu da žena nakon operacije još neko vrijeme dolazi na zračenja koja se moraju ponavljati, pa mnogi ističu da bi taj uređaj trebale imati sve klinike koje liječe rak dojke, dok drugi upozoravaju da ni postojeći uređaj na Institutu vjerojatno neće biti optimalno iskorišten, zbog relativno malog broja pacijenata. U situaciji kad ista ta Klinika za tumore godinama vapi za novim kolonoskopom, čiji se vijek trajanja procjenjuje na 12 godina, a postojeći je star 20 godina, ili da samo toj ustanovi nedostaju ‘obični’ uređaji za zračenje i anesteziološki aparati, a jedva se nekako pristupilo natječaju za sanaciju krova koji curi još od potresa u Zagrebu, težina moguće razlike u cijeni između plaćenog i preplaćenog aparata višestruko raste. A takve liste nedostataka pronaći ćete baš u svakoj hrvatskoj bolnici, često i puno duže i pogubnije za pacijente. Opet, tamo gdje imaju ispravne uređaje u funkciji, nerijetko nemaju dovoljno stručnjaka obučenih za rad na njima i očitavanje nalaza, i tako dalje, ili se dogodi da zbog loših međuljudskih odnosa na odjelu cijeli odjel ostane blokiran, jer – i to smo doživjeli. Ukratko, stvari stoje tako da je državnom sustavu zdravstvenog osiguranja odavno nužno da pacijenta i njegove potrebe stavi u prvi plan, uz odgovornije postupanje prema novcu koji je izdvojio za zdravstvo.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ukupni prihod zdravstva u prošloj godini iznosili su 32,786 milijarde kuna. Aktivni radnici lani su uplatili 23,362 milijarde kuna doprinosa, čak 11 posto više nego godinu ranije. To je činilo oko 71,26 posto ukupnih prihoda u zdravstvenoj blagajni. Zdravstvo je iz proračuna lani dobilo 6,818 milijardi kuna, oko 80 posto više nego godinu ranije, jer su se podmirivali povećani troškovi i kašnjenja u plaćanju lijekova i bolničkih troškova uslijed pandemije Covid-19. To je činilo oko 20,79 posto ukupnih prihoda. Prihodi po posebnim propisima (među ostalim, od dopunskog osiguranja, od participacije koju plaćaju oni bez tog osiguranja, ili prihdi od premije obveznog autoosiguranja), kretali su se oko 7,89 posto ukupnih prihoda u blagajni HZZO-a, odnosno oko 2,587 milijardi kuna, i to su tri najveće stavke u prihodima. Samo 0,01 posto prihoda ostvaruje se od pruženih usluga. U ukupnom iznosu uračunato je i 888,12 milijuna kuna doprinosa od dopunskog zdravstvenog osiguranja za nešto manje od 2,23 milijuna polica.
Ukupni izdaci za zdravstvo lani su dosegli 31,038 milijardu kuna i oko 14,56 posto su veći nego godinu ranije. Najveći iznos otpada, naravno, na zdravstvenu zaštitu osiguranika, po obveznom i doprinskom osiguranju, što čini oko 88,39 posto troškova. Još desetak posto čine troškovi naknada (bolovanja i slično, što je stavka na kojoj se također bilježi porast zbog naknada za izolaciju i samoizolaciju uslijed Covid-19), dok na ostale troškove otpada 1,36 ukupnih rashoda. Najveći dio tog malog dijela ostalih troškova otpada na troškove zaposlenih.
Pomalo nas je šokirala činjenica da podaci pokazuju da smo tijekom 2021. čak 57,264 milijuna puta posjetili liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, uključivo liječnika obiteljske medicine, zubara, pedijatra, ginekologa i liječnike koji se bave preventivnom zaštitom predškolske djece, školaraca i studenata. U prosjeku, svaki osiguranik koristio je usluge primarne zdravstvene zaštite oko 12 puta, pri čemu liječnici primarne medicine s kojima smo razgovarali kažu da to uključuje i on-line komunikaciju, odnosno javljanja radi prijave Covid-19, otvaranja ili zatvaranja bolovanja, naručivanja redovne terapije lijekovima, pa i savjetovanja, a ne samo fizičke dolaske. Opet, kad se brojke podijele po kategorijama osiguranika i vrstama usluga koje su mogli ostvariti, ispada da su djeca do 7 godina u prosjeku 12 puta posjetila pedijatra, da su građani nešto više od 12 puta godišnje (uživo ili on-line) posjetili obiteljskog liječnika, no samo jednom u prosjeku bili smo kod zubara, a žene tek 0,9 puta na godinu kod ginekologa. Točnije, desetak posto žena nije obavilo godišnji ginekološki pregled. Ispisano je čak 16 recepata po ‘glavi’, a prosječan trošak za te lijekove kreće se oko 1041 kunu po osiguraniku. Valja naglasiti da su iz tog iznosa isključeni posebno skupi lijekovi, koji su lani stajali nešto manje od 2,5 milijardi kuna. Pacijenti koji su završili na akutnom bolničkom liječenju proveli su u bolnici 6,7 dana (prosjek po osiguraniku je oko jedan dan), a ukupno smo podigli 1,21 milijun ortopedskih uređaja i pomagala, što uključuje i zubne proteze. Ukratko, svaki treći ili četvrti osiguranik koristi nešto takvo.
Lani smo čak 20,166 milijuna dana bili na bolovanju, što je povečanje od 13,22 posto u odnosu na 2020. godinu. Stopa bolovanja kreće se oko 4 posto, a većim dijelom bila su to bolovanja na teret HZZO-a, dakle zbog nesposobnosti za rad dulje od 42 dana. U prosjeku, bolovanje je trajalo 15,32 dana.
Ministar zdravstva sasvim je legitimno nedavno krenuo propitivati bolovanja, ali iz vrlo nepoštene pozicije: Kao onaj koji proziva pacijente, a da im nije omogućio da pretragu, terapiju i liječenje dobiju u odgovarajućem vremenu, na način da se time potiče njihov što brži povratak u normalan život i na posao, ostavljajući ih da sami nazivaju bolnice ne bi li ostvarili potrebnu pretragu i prečesto ju plaćaju iz svog džepa, ili obavljaju na uređaju koji je netko – preplatio. Zato je posve legitimno zapitati se ne bismo li dobili puno bolju uslugu da se dio doprinosa za zdravstveno osiguranje preusmjeri u usluge koje nam mogu pružiti privatne klinike i poliklinike i nije li došlo vrijeme da država počne davati vjetar u leđa njihovom razvoju, shvaćajući da privatni sektor može biti odlična potpora državnom.
Samo na jednom primjeru, najavi da bismo uskoro u javnom sustavu trebali uvesti obvezne sistematske preglede, kako bi se ojačala preventiva, lako je zamisliti kako će to vjerojatno izgledati, ali i kako bi, možda, moglo. Ako se svima uvedu obvezni sistematski pregledi, to će dodatno povećati opterećenje liječnika primarne zdravstvene zaštite, koji pacijentu trebaju izdati uputnicu, prilagođenu dobi i zdravstvenom stanju. Kad svi ti pacijenti navale na ionako duge liste čekanja za pojedine pretrage, vrijeme čekanja bit će još dulje, a obavljanje pretraga još teže. Liječnici obiteljske medicine sve te nalaze trebaju očitati, pa onda s pacijentima krenuti u daljnje pretrage, ako se pokaže takva potreba, što opet vodi novim čekanjima. Bit će, zapravo, zanimljivo vidjeti tko će uspjeti obaviti kompletan godišnji sistematski pregled u godinu dana, te koliko će to oduljiti liste čekanja za one stvarno bolesne kojima su pregledi potrebni hitno, jer im je ugroženo zdravlje.
S druge strane, iskustvo nekoliko osiguranika s kojima smo razgovarali je da s otprilike 10 posto ukupne uplate obveznog zdravstvenog osiguranja (otprilike 1250 kuna), naš osiguranik s medijalnom plaćom na razini države, može ugovoriti godišnju policu dodatnog zdravstvenog osiguranja kod privatnog osiguravatelja. Polica s relativno malim obuhvatom obavezno obuhvaća godišnji sistematski pregled i čitav niz pretraga potrebnih da se osigura kvalitetna prevencija, s tim da u pravilu obuhvaća i nekoliko dodatnih pregleda u slučaju da je potrebna dodatna obrada. Tako, na primjer, za UZV srca za koji su pacijenticu iz naše priče u državnoj bolnici u lipnju naručili tek za kraj prosinca, kod osiguratelja je dobila termin istoga tjedna, a isti dan kada je pregled obavljen, nalazi i mišljenje specijalista poslani su obiteljskom liječniku. Potencijal privatnih poduzetnika u zdravstvu da postanu značajna potpora državnom sustavu ne treba gledati samo s aspekta skraćivanja listi čekanja na pojedine pretrage, on bez sumnje postoji i kad je u pitanju kroničan nedostatak stručnjaka u pojedinim segmentima zdravstva, kao što je to, primjerice, nedostatak logopeda u dijagnostici i tretmanu djece s poremećajima govora, komunikacije i ponašanja, kao i u mnogim drugim segmentima u kojima privatna praksa prati svjetska dostignuća. Podsjetimo, u Zagrebu se mjesecima čeka na dijagnostiku, a onda još mjesecima na prvi tretman, dok je u manjim krajevima Hrvatske nerijetko praksa da cijele obitelji sele u Zagreb da bi osigurale podršku za najranjivijeg člana, ili se roditelji udružuju u udrugu i javljaju na natječaje na kojima prikupljaju sredstva da bi zaposlili terapeuta na nekoliko sati tjedno. Nedovoljno za svu djecu, ali barem nekakvo rješenje.
Naslovom projekta ‘Privatno vs. javno zdravstveno osiguranje – partneri ili takmaci’ želimo otvoriti pitanje postoji li prostor za takvu vrstu suradnje, iako odgovor nije teško pretpostaviti, ali i nešto puno važnije: Postoji li spremnost Ministarstva zdravstva da – u cilju poboljšanja zdravstvene usluge za pacijente – postanu partner koji će poticati razvoj privatnog zdravstvenog sektora, zato što pacijenti od toga mogu imati velike koristi. O tome u idućim nastavcima.
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Privatno vs. javno zdravstveno osiguranje – partneri ili takmaci’, autorice Marijane Matković, financijski je podržala Agencija za elektroničke medije, kroz projekt Poticanja novinarske izvrsnosti za 2022. godinu.
Objavljeno 12. prosinca 2022. Foto: pixabay