Tako bismo, najkraće, opisali kovačnicu „Biče”, koja je u vlasništvu obitelji Kotromanović već više od 100 godina, a ponovno je pokrenuta kada su se, nakon što su tijekom Domovinskog rata proveli neko vrijeme u izbjeglištvu u Sinju, u Hrvacama krajem devedesetih osnovali obrt u kojem radi cijela obitelj.

Jedinstvena je to radionica. Nastala je početkom dvadesetog stoljeća, a do danas se zadržala tradicija kovačkog zanata, odnosno, proizvoda koji su rađeni isključivo ručno.

Sve je pokrenuo pradjed Marko, a nastavio djed Ivan, otac isto Ivan, a današnja glava obitelji je isto strojobravar Ante koji radi s bratom Ivanom.  No, djed Ivan poginuo je u Drugom svjetskom ratu, a vojnička tradicija povukla je i Antu koji je punih 15 godina proveo u Hrvatskoj vojsci, od 1991. do 2006. Stekao je čin stožernog narednika, predano radio na obuci drugih vojnika, bavio se i logistikom, no uvijek ga je privlačio taj posao kovača.

Bilo da se radi o kosirima, sjekirama, posebnim škarama za rezanje vrelog pečenja ili pak svima omiljenim pekama, nema što on ne zna učiniti. A kaže, kada je bio mali, nije mu to ni padalo na pamet.

– Ma kakva radionica!? Svi su moji prijatelji igrali nogomet, a ja sam morao biti u kovačnici. To me jako ljutilo. Ali, malo po malo sam učio. Najprije kosire, pa sjekire, a peke su posebne. Svaka mora biti testirana na vatri, mora biti savršena. To je nešto najteže – kaže nam Ante.

Kada smo kontaktirali njegovog brata Ivana, rekao nam je da se obratimo Frići.

Frići? Frića?

– Ma to su mi dali nadimak, kad sam bio mali, jer nisam uspio izgovarati „srića” – smije se Frića.

Iako se pomalo žali na teške uvjete rada, kaže da radionicu sada ne bi mijenjao ni za što. Iako tu radi sam, uspije se, kaže preživjeti. Njegove peke traže ponajbolji ugostiteljski objekti, ali i građani, jer što je Dalmacija bez dobre teletine ili janjetine pod pekom, a da bi ugođaj bio potpun ona mora biti iskovana od najboljeg materijala.

– Puno sam učio, uglavnom metodom pokušaja i pogrešaka. S vremenom sam shvatio da je za peku najbolji čelik, a za kosire metalne opruge od kamiona. Shvatio sam da je kovanje umjetnost. Materijal mora biti odličan, temperatura idealna, puno se toga mora poklopiti da bi proizvod na kraju bio dobar – kazuje nam danas 53-godišnji Ante. Šali se kako mu je kratica u vojsci bila SŽN – stožerni narednik, a sada je OFR. Što je to?

– Opći fizički radnik – smije se.

Navodi kako mu je mirovina malena unatoč godinama provedenim u vojsci, pa je primoran raditi kako bi prehranio obitelj. Sin Marko ima 23 godine, godinama ga radionica nije privlačila, ali malo-pomalo otkriva čari obrtništva, pa počinje raditi i vlastite proizvode. Anti je to nada da će ova stogodišnja radionica ipak preživjeti. No, nije zadovoljan načinom na koji se država odnosi prema tradicijskim obrtima.

– Možda sam i mogao iskoristiti neke poticaje, ali nisam. Nemam više povjerenje u ovu birokraciju. Jedino što rade jest da nam šalju kazne i inspekcije, a mi samo radimo svoj posao – pomalo će fatalistički Ante.

Pitamo ga gdje su sve završile njegove peke, kosiri, sjekire…?

– Mislim, ali nisam siguran, da ih nema samo u Japanu. Ali, tko zna, možda su nekako i tamo dospjele. Kad me netko nazove, zna da ću mu napraviti kvalitetan proizvod i to je moja priča. Vrlo jednostavno – kazuje nam vrijedni Ante Kotromanović.

I, koja je onda tajna uspjeha?

– Ma, nema tajne. Samo kvaliteta – kaže za kraj.

Autor: Redakcija PoslovniFM

Objavljeno 11. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.