Što bi moglo diplomiranog inženjera prehrambene tehnologije zatvoriti u obrtničku radionicu i okružiti s četiri velika tkalačka stana, mašinama za šivanje, golemim platnima…? Odgovor je, zapravo, jednostavan – trideset godina građena ljubav prema folkloru te narodnoj povijesti i baštini.
Ljubav je to koja je počela još 1984. kada je Vlado Čehulić, rodom iz Konjščine, počeo plesati u tadašnjem kulturno-umjetničkom društvu, a danas Folklornom ansamblu Markovac u Zagrebu.
Proveo je tamo dvanaest godina plešući, a osam godina kao garderobijer za ženske nošnje.
– I tako je sve krenulo jer kao garderobijer uvijek treba nešto dotjerati, ispraviti, zašiti, popraviti… Malo po malo stjecao sam znanje o različitim narodnim nošnjama, o njihovim vrijednostima kao i o čitavoj baštini. Zaljubio sam se u to, a onda sam se zaljubio i u svoju suprugu Mirjanu zbog koje sam preselio u Šiljakovinu gdje sam i danas – kratko će nam Vlado. Tu je došao 1995., a već godinu kasnije osnovano je KUD Kapela, današnji FA Šiljakovina, gdje je on proveo deset godina kao umjetnički voditelj. Shvatio je da je šivanje i tkanje narodnih nošnji zanat pred izumiranjem.
– Po cijelom kraju tražili smo nekoga tko ima tkalački stan, raspitivali se najstarijih žena. Ili ih stvarno nisu imale ili su nam govorile da nemaju, ne znam, ali nigdje ništa nisam našao dok nisam došao do bake Marije Malčević u obližnjem turopoljskom selu Kuče. Preminula je 2009., na žalost, u 91. godini, a tkala je do posljednjeg daha. Ona me uzela pod svoje, naučila me svemu što nisam znao, s njom sam tkao i 2004. otvorio vlastiti obrt Etno Radiona Čehulić iz koje su nošnje do danas obišle čitav svijet, od SAD-a i Kanade do Australije i naročito Njemačke – ponosan je Vlado Čehulić.
Kaže kako je brzo savladao sve potrebno tako da je već 2007. dobio status tradicijskog i umjetničkog obrta, ali i oznaku Izvorno hrvatsko. Pomalo se opremao strojevima, kaže da je tu veliku podršku imao od gradova Velike Gorice i Zagreba te Županije zagrebačke koji su mu financijski pomagali u kupnji skupocjenih strojeva. No, iako danas ima dovoljno strojeva da bi ih u radionici moglo raditi troje, radi sam, tek mu kad se vrati s posla u trgovačkom lancu supruga Mirjana uspijeva nešto pomoći. No, kaže, izabrao je takav život pa je odlučio do mirovine raditi 12 sati dnevno, a kad ode u mirovinu – 16 sati dnevno. Ljubav prema tkanju i šivanju prejaka je.
– Jedva da si mogu isplatiti plaću, samo radi doprinosa za zdravstveno i mirovinsko. Nošnje se naručuju samo kada su neke priredbe. Ono što je posebno jest da se meni vraćaju ljudi za koje sam radio i prije 10 godina. Prepoznaju trud i kvalitetu, jer u mojoj se nošnji može plesati i 15 godina a da ona i dalje izgleda kao nova. Znam, reći ćete da to nije dobro za posao, ali ja si ne mogu pomoći, moje nošnje, muške i ženske, moraju biti najbolje – kaže.
Mogli bismo sada ispisati na stotine stranica o Vladinom poznavanju povijesti narodnog nošnja, a i sam bi mogao napisati knjigu, jer zna nebrojene povijesne zanimljivosti. Tako je doznao da je tehnika takozvanog duplanja (koju u Posavini zovu Vutljanje, a u Bilogori šupljanje), zapravo nešto što uopće nije iz Hrvatske.
– Bili smo na jednom sajmu šest država gdje sam ja došao sa svojim tkalačkim stanom i „duplanjem”. Onda su došli Mađari i rekli da je to njihovo. Isto su rekli Česi, pa neki treći… Jedna gospođa uzela je stare knjige i rekla da nitko od nas nije u pravu nego da je to tradicionalna ukrajinska tehnika iz okolice Odese koja je u naše krajeve došla u 17. stoljeća – otkriva nam samo jednu od zanimljivih priča Vlado.
Kroz sve ove godine bori se i za spas narodnih nošnji.
– Mladi danas, kada baka umre, sve bace u vatru. Ne znaju kakvo blago imaju. Ogromna količina kvalitetne robe ali i kvalitetnih materijala bačeno je u smeće jer nisu znali što je to baka čuvala na dnu ormara – sjetno će.
Dodaje da surađuje s folklornim društvima i ansamblima iz cijele Hrvatske, svakom će rado pomoći i napraviti nošnju, a velik je novac, otkriva, potrošio i na vrhunske majstore krojače koji su napravili posebne krojeve za nošnje koje proizvodi. Iskreno kaže da mu za jednu nošnju koju šije treba dva dana, a za tkanje i do pet tjedana i to deset sati svakodnevnog rada, ali da će uvijek radije odabrati tkanje jer je šivanje zahtjevnije i trebalo mu je više edukacije. Žalosti ga i činjenica što u Hrvatskoj više nema kvalitetnog materijala, pa pamučna platna i lanene materijale mora uvoziti iz zemalja diljem Europe. Ima 55 godina, još ima mnogo vremena do mirovine, no već je siguran tko će naslijediti zanat i spriječiti njegovo izumiranje.
– Moja najmlađa, 18-godišnja Dora. U Školi za primijenjenu umjetnost je na smjeru umjetnost i tkanje. Najbolja je u razredu. Logično, kad radi sa mnom od malena. Sad su počeli i šivati, ali na nekim malim, kućnim mašinama koje su sporije, a ona već odlično radi na ovim mojim, velikim industrijskim mašinama za šivanje. Obožava tkati, uvjeren sam da će ona nastaviti kada ja više ne budem mogao – kaže Vlado. Posebno je ponosan što je njegova radionica poslužila i za brojne Dorine vježbe i domaće zadaće, ali i što joj može pomoći savjetom.
– Uvijek sam joj govorio onu staru krojačku, tri put mjeri, jednom reži. Ona se toga stvarno drži. Zato ju stalno hvale svi njeni profesori i uvijek kažu – pozdravi tatu – zaključuje obrtnik iz Šiljakovine.
Autor: Redakcija PoslovniFM Foto: Etno radiona Čehulić
Objavljeno 16. svibnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.