Poslušaj audio vijest!
Autor: PoslovniFM Redakcija Foto: Obrt Nena/PoslovniFM
Krojenje nije nikad, iskreno će Nediljka Lukačić, bila njena prva ljubav. Kao djevojčica maštala je o, ni manje ni više, zvanju i poslu željezničarke. No, dvije operacije kuka koje je prošla još kao dijete dovele su je do toga da je morala odustati od svojih snova. Govorili su joj, nema potrebe ni da se školuje, neka odmah nađe neki posao. Ali, Nediljka je bila ustrajna i odlučila je završiti srednju školu pa postala krojačica.
Godinama je radila po velikim tvrtkama, uvijek zapravo potplaćena, katkad i šokirana koliko se malo cijeni njeno znanje i predanost poslu. Stoga je 2007. odlučila reći dosta i sve od tada do danas, već gotovo 16 godina drži malu krojačku radnju o kojoj govori grad. Obrt Nena, kako Nediljku svi zovu od milja, smjestio se na Vrbiku, u Humboldtovoj ulici. Nena je jedina zaposlenica, a u najmu je prostora državne kompanije, Hrvatskih željeznica. Otkako je pandemije i potresa odlučila je, kazuje nam, raditi tri dana u tjednu, dok ostatak vremena radi od kuće.
– Ionako sam uvijek nosila posao kući, a mušterije su uglavnom poznate i znaju kada radim, kada ne, tako da mi se time ništa posebno nije promijenilo – kaže.
U razgovoru je isprva skromna i samozatajna, kao da ju čudi zašto se netko uopće raspituje o poslu obrtnice krojačice. No, kako priča teče, saznajemo da je Nena, da je htjela, mogla biti i prava „zvijezda” u svijetu visoke mode. O tome, ipak, nešto kasnije.
– Počela sam raditi sama jer mi se nije sviđao pristup mojih bivših poslodavaca. Htjela sam biti samostalna. Odlučila sam da mogu zaraditi dovoljno za svoju plaću, nikad nisam imala prevelike potrebe. Malo po malo stvarao se krug klijenata, mnogi od njih od početka dolaze k meni. A radim sve što ljudi požele. Uglavnom su to popravci, zamjene zatvarača, šijem gumbe, krpam rupe, ali često i moderniziram odijela. U susjedstvu su mi dva veleposlanstva, nekoliko velikih tvrtki i četiri fakulteta. Svi oni imaju neki lijepi komad odjeće koji im je žao baciti – kaže nam Nena.
Prisjeća se tako anegdote kada joj je u salon došao dobro odjeven poslovni čovjek. Rekao je kako ima skupo odijelo od najfinije tkanine koje je naprosto izašlo iz mode. Pitao ju je može li ga ona prekrojiti tako da bude po današnjoj modi. Spremno je rekla da može.
– Šokirao se. Rekao je da je obišao više krojačkih radnji i da su mu svi rekli da to ne rade. Pitao je, ispričao mi je, čak i u Moskvi, gdje su mu također rekli da mu tu želju ne mogu ispuniti. Ma, nije to niš’ posebno, samo što svi takve poslove odbijaju jer se radi o mnogo truda, a vrlo malo novca – objašnjava „misterij” prekrajanja simpatična gospođa Nena.
– Industrija odjeće danas funkcionira kao fast food – brzo se proizvodi, konzumira i neodrživa je. Proizvodimo više odjeće i tekstilnih proizvoda nego ikad prije, proizvodnja se udvostručila od 2000. do 2015. U isto vrijeme, rok trajanja prosječnog komada odjeće skratio se za trećinu. Trošimo ih u većim količinama i češće no ikad prije. Zaboravljamo koliko je rada i resursa uloženo u njihovu proizvodnju. Više je kolekcija nego godišnjih doba, trendovi su se ubrzali, a stara se kolekcija baca i prije nego što se nova nađe u dućanima ili na webu. Posebno su uznemirujući podaci koliko se neprodane ili vraćene robe uništi jer se radi o milijardama eura vrijednosti! To je segment na koji ću se posebno koncentrirati.” – izjavila je nedavno naša europarlamentarka Biljana Borzan. Kultura konzumerizma uzela je neviđenog maha. Pojavi li se i najmanja rupica na majici ili hlačama, taj će komad odjeće završiti u smeću, umjesto u vrijednim rukama ljudi poput obrtnice Nene. Jer, roba je jeftinija no ikad, a gospođa Nediljka, kroz čije su ruke prošli kilometri različitih tkanina, odmah zna prepoznati razliku.
– Roba koja se kupuje u velikim trgovačkim lancima je puno, puno niže kvalitete nego naša. A domaća tekstilna industrija je gotovo u potpunosti propala, iako smo radili sjajne proizvode. Pod rukom odmah osjetim neko skupo, domaće odijelo u odnosu na konfekcijsku robu. Šteta je to – nostalgično će.
Kaže kako je u karijeri krpala i čarape, pa i donje rublje.
– E, to su smiješne priče. Znali su mi dolaziti iz velikih tvrtki da mi donesu direktorove čarape koje treba krpati. Skupe čarape, lijep materijal, čovjek ih želi zadržati. I gaće sam krpala, što god je trebalo. Zanimljivo, uglavnom su mi mušterije muškarci, kao da više brinu o svom komadu odjeće nego žene – kazuje Nena.
Otkriva nam kako joj dolaze i mladi dizajneri koji imaju ideju ali ne znaju krojiti i šivati, pa i za njih radi, a oni onda svoje kolekcije predstavljaju na domaćoj i inozemnoj sceni. To joj ne pada teško, ali ju posebno iritiraju kvazi-dizajneri.
– Dolaze mi ljudi, kažu da su modni dizajneri i pokažu mi sliku koju su skinuli s interneta. Traže da im napravim takav model. Dakle, nema ideju, nema znanje, nema ništa, ali će uokolo paradirati i pokazivati se kao dizajner. To mi strašno ide na živce – kaže Nena dodajući da su je u više navrat zvali da se sa svojim kreacijama, a voli šiti haljine, suknje i torbice, predstavi na raznim sajmovima. Zvali su je čak i na prestižni modni skup Zlatna igla.
– A kako kad ja nemam vremena za to. Iskreno, meni su najdraže moje mušterije, ne da mi se ići po takvim događanjima, radije sam za svojom mašinom.
Boji se za budućnost profesije. Kao i mnogi drugi obrtnici s kojima smo razgovarali, zabrinuta je oko potencijalno skupljih najamnina državnih prostora za obrtnike. Na crno raditi ne želi, poštenje je obrtnička svetinja.
– Dok će ići, radit ću, nema druge. Nije lako, ali srećom još uvijek ima ljudi koji vole kvalitetu i koji znaju da se odjeća može lijepo popraviti ili prekrojiti, umjesto da se baci u smeće i ode po novu jeftinu krpicu – zaključuje.
Objavljeno 17. veljače 2023. u sklopu projekta Iz ZG obrtničke radionice. Sva prava pridržava PoslovniFM.