Važan je put do same planine, mnogo važniji nego li sam cilj, jer na tom putu vi ste sa samim sobom i sa prijateljima, po putu doživite mnogo toga više nego na samom vrhu! Tako je i u životu i poslu. Nije važno samo da ste vi zgrnuli nekakav novac ili ste u Excelu onu tortu raspodijelili na ne znam koliko dijelova, važno je, zapravo najvažnije da ostavite iza sebe priču. Svatko od nas, bez obzira na kojem ste sloju hijerarhije u društvu ili poslu, priča svoju priču. Sve što se stvaralo u materijalu, brojevima, sve će se to zaboraviti, ali priča o nekomu će ostati i kada njega ne bude, istaknuo je za poslovniFM Stipe Božić, legenda hrvatskog i svjetskog alpinizma.
Na upit urednika emisije Mislište, Sandra Kraljevića, kako se nosi s titulom da je drugi Europljanin koji se popeo na Mount Everest, najviši vrh na svijetu i to dva puta, Božić uz smiješak odgovara kako su to samo titule.
– No, možda je važnije napomenuti da sam se prvi put sam popeo po zapadnom grebenu na Mount Everest, kuda se nitko prije nije mogao popeti, a nije bogme ni kasnije. I kasnije, kada sam se još popeo sam preko južnog grebena, onda sam postao prvi živući čovjek sa dva grebena najviše planine na svijetu. Eto to je možda važnije od onoga drugi Europljanin, reći će Božić.
Prisjetio se odrastanja jer je rođen i odgojen na selu.
– Tamo sam, u Zavojanima kod Vrgorca, završio i osnovnu školu, a onda srednju školu u Splitu, gdje mi je nekako nedostajala ta priroda i sve oko toga. Dosta sam čitao, pogotovo putopise, pa me zanimalo i više. U Planinarskom društvu Mosor sam završio alpinističku školu, a tamo smo pričali i gledali slike dalekih i visokih planina, Alpa i još viših Himalaja. Tako sam počeo.
A alpinizmu me privukla upravo ta kombinacija – da svom snagom i svojim umom možeš postići fizički – maksimum! Znači da možeš savladati, možeš se provući kroz razne stijene, grebene, ali ti za to ne treba samo fizička snaga, nego i snalažljivost, um i prijateljstvo s timom s kojim si krenuo na put i s kojim ćeš se vratiti, jasno je ocrtao svoju filozofiju Božić. Za njega dobar alpinist treba biti dosta i psihički jak u glavi.
– To ide jedno s drugim! Psihički slab čovjek ne bi mogao pretrpiti, ne bi mogao izdržati sva ta iskušenja. No, vremenom prosječan čovjek koji krene po redu, od alpinističke škole i počne se penjati po strmim stijenama, stiče i, osim fizičke, i onu psihičku snagu. Mi često kažemo to je upijenost, jer ide jedno s drugim, ne možeš ti samo recimo u gimnastičkoj dvorani nabiti snagu u sve te mišiće koji ti trebaju i biti uspješan. Primjerice, ako dođe neki gimnastičar na strmu stijenu on će se držati minutu najviše na jednoj ruci, a ja ću se držati tko zna koliko, jer znam kako se ponašati, kako se odmoriti, s koliko snage se držati, reći će Božić.
Potrebna je stalna edukacija
Alpinizam je vrlo opasan sport, jedan od najopasnijih sportova bar po smrtnosti iz razloga što su objektivne opasnosti u planinama znamo visina, strmina, hladnoća, lavine, slabo vrijeme, ali i one subjektivne opasnosti osim tih objektivnih! Subjektivne su one koje su ako se niste dobro pripremili, ako ste se precijenili, ako i psihofizički niste dorasli tome, ako imate prevelike ambicije, itd… To su te opasnosti koje možda još i prije će vas dovesti nego one objektivne u smrtnu opasnost! Dodatno, ljudi se precjenjuju, gledajući na tv-u misle da i oni to mogu, i to nepripremljeni.
Uzor Božiću je Edmund Hillary, čovjek koji se prvi popeo zajedno sa Sherpom Tenzingom Norgayom na vrh Mount Everest 1953. godine-
– Kad sam s njim razgovarao, upitao sam ga tko je njemu uzor. Odgovorio je Ernest Shackleton, polarni istraživač koji je napravio čuda za to doba istražujući Antarktiku. Najpoznatija Shackletonova ekspedicija bila je Imperijalna trans-antarktička ekspedicija od 1914. do 1917. godine. Ekspedicija je neslavno završila jer je brod Endurance kojim su plovili okovao led. 28 članova posade je sa tri čamca uspjelo da stigne do Slonovskog otaka. Svi su preživjeli nakon što su Shackleton i još petorica uspjeli stići do južne obale Južne Georgije u jednom od malih čamaca, odakle je organizirana akcija spašavanja preostalih ljudi. To su svjetski uzori i teško bi bilo naći primjera veće hrabrosti, veće požrtvovnosti od takvih ljudi, smatra Božić.
U alpinizmu, nastavlja Božić, vrlo rado dijelimo naše informacije i veselimo se tuđim uspjesima!
– I na svojim motivacijskim predavanjima za tvrtke uvjeravam ih kako je potrebno dijeliti informacije čak i u poslovnom svijetu te da je konkurencija uvijek dobrodošla. Zato onaj koji se koncentrira da će uništiti konkurenciju gubi svoju snagu, svu energiju, a ništa neće promijeniti, jer konkurencija ionako ide naprijed. Zato konkurencija mora biti izazov da nas čini boljim, da se još više izgrađujete. I naravno moraš imati uzore! Uzori su vrlo bitni, a ako hoćeš pravi svjetski rezultat, uzor ti moraju biti najbolji na svijetu, smatra Božić.
– Osjećaj spasiti nekome život je fantastičan. To saznanje, spoznaja da to nitko drugi nije mogao obaviti, da imate jedan život u rukama koji sada nastavlja živjeti, bez obzira kako se on osjećao. Obično u mnogim slučajevima nisu ni zahvalni, ali nije to ni bitno, ali onaj osjećaj da ste vi to mogli napraviti, organizirati sve te strukture, službe, vojsku, policiju, prijatelje, to je strašan osjećaj! Proširili smo misao, jednu etiku ponašanja da ćemo svakom tko se nađe u nevolji mi, zapravo naša zemlja – pomoći! Znači bilo gdje, bilo kada i bilo kome! Mi to radimo volonterski i to je za mene zaista odlična poruka, jer danas se sve gleda kroz neke brojke, novac, materijalno ovo i ono, ali ima u našem našim životima i ima u našem svijetu i onih koji hoće pomoći volonterski, besplatno, koji imaju i žele. Vjerujte mi, sretniji je onaj koji pomaže nego onaj koji prima tu pomoć, naglasio je Božić.
Osvrnuo se na urednikov upit i na načine kako prevladati teškoće, pa i osobnu tragediju.
– I moj sin Joško je također bio alpinist i sportaš u raznim disciplinama, paraglajder i ronilac. Čovjek se nakon svega mora sabrati i nekako nastaviti! Imam i dvije kćeri, društvo i prijatelje, i činilo mi se da treba taj započeti put nastaviti hodati. Nekad pojednostavljeno kažemo Bog dao, Bog uzeo, ali trebaš vidjeti što ti je ostalo, što možeš još i sebi i drugima dati pogotovo stoga što smo u HGSS-u, a on je bio u to vrijeme pročelnik gorske službe spašavanja. I tu je dodatni motiv da službu još više razvijamo, iskreno će Božić.
Kao autora više od 120 dokumentarnih uradaka, urednik je Božića zapitao idu li snimanje i avanturistički sportovi ruku pod ruku?
– Idu! Alpinizam nema gledateljstva. Svi su sposobni raditi sve. I tu je možda i najveće bogatstvo – tu se razvijaš i u poslovnom smislu. Alpinizam i snimanje je išlo meni pod ruku, kasnije i montaža, a prije toga stalna edukacija i stjecanje znanja o snimanju. Sve to moralo je biti profesionalno urađeno, gledljivo i kvalitetno te, naravno, bez greške. Snimajući svugdje po svijetu nastalo je pregršt materijala, a ja sam u toj suvisloj igi, napravio prave edukativne i zanimljive uratke koje može svatko gledati, ne samo alpinisti nego i bake, djeca i profesori, reći će Božić.
Iza vas će jedino ostati priča o vama! Ako ste radili loše, kada vas ne bude, svi će reći bio je takav i takav, ali ako ste dobro radili i ako ste napravili neku dobru priču, onda ste vaša priča zapravo vi, vaš život je besmrtan!, zaključio je na kraju razgovora za poslovniFM Stipe Božić.
Autori: Sandro Kraljević/Darko Buković Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 3. rujna 2021. Emisija Mislište Stipe Božić pretvorena je u tekst pomoću umjetne inteligencije, korištenjem platforme Beey tvrtke NEWTON Technologies Adria d.o.o., partnera prvog poslovnog radija PoslovniFM. Sva prava pridržana ©poslovniFM