Ideja coachinga seže još od Sokrata koji je rekao ‘Znam da ništa ne znam!’. Ja sam prazna ljuštura! I on je bio taj koji je na neki način i provokativno zrcalio riječi koje su mu ljudi upućivali, postavljao im pitanja, postavljao jako puno pitanja. I sada, nekoliko stoljeća kasnije, ponovno pronalazimo ustvari da coaching koji je danas našao najveću primjenu u poslovnom svijetu, potekao je ustvari iz aspekta sporta. Konkretno je i promatran trening igrača tenisa, kako funkcionira, kako mu se daju upute. Tim Galloway koji je napisao knjigu ‘Unutarnja knjiga tenisa’, rekao je da same upute kako nekoga trenirati, nešto naučiti, ovdje ne pomažu. Zato često čujemo da ta riječ coaching nije isto što i trener, jer coach nije onaj koji podučava i samo prenosi znanje nego on vodi kroz razgovor, kroz pitanja, kroz refleksiju. I pritom je jako bitno da coach, za razliku od nekih drugih struka, nema naglašeno svoje mišljenje, svoj stav i posebno ne svoj sud. Konzultant, primjerice, kaže tipično: znam i idem to riješiti. Coach kaže: ne znam, idemo istražiti. I što duže u radu s klijentom traje to ‘ne znam’, to je taj rad kvalitetniji, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Dragan Knežević, poslovni coach i vlasnik tvrtke Alter Ars.

Cjelovitu emisiju poslušajte u nastavku ili preuzmite za kasnije slušanje.

Mnogi ljudi često brkaju pojam konzaltinga i coachinga! Knežević je vrlo iscrpno u razgovoru s urednikom Sandrom Kraljevićem u emisiji Mislište, objasnio najveće sličnosti između ta dva pojma, ali i glavne razlike.

„Najveće sličnosti su u vrlo pragmatičnom gledanju. I jedan i drugi rade na određenim ciljevima, oni su jasni, oni su konkretni, oni su definirani, i na njima se radi. I u coachingu i u konzaltingu čovjek ne radi sam, ima i klijente i korisnike s kojima radi. I konzultant i coach rade određeno vrijeme, onoliko koliko je potrebno da se posao obavi. I kada je posao gotov, on je zaista, zaista gotov. No, konzultant crpi opet svoja znanja iz jako puno metoda, praksi koje primjenjuje u svom radu, znači naglasak je na znanju, na kompetencijama, na vještinama. Dok coach s druge strane svoj rad temelji na stavu i na pristupu.

Najjednostavnije je to prikazati na jednom primjeru. Ljudi često pitaju ‘Što mislite, kako biste vi to riješili?’ U coachingu nije bitno što ja mislim nego što mi to vidimo! Vidjeti, promatrati bez suda i osude. Klijenti koji vas žele angažirati vrlo često imaju neki uvodni razgovor, žele vidjeti bi li radili s vama ili s nekim drugim. Jednom mi je na takvom uvodnom razgovoru potencijalni klijent, bio je iskusan čovjek s puno prakse, rekao: ‘Postavit ću vam jedno pitanje i u velikoj mjeri od vašeg odgovora ovisi hoću li vas uzeti’. Nisam znao na što cilja, apsolutno ne, ali sam pristao i rekao ‘Izvolite!’ I onda me pitao što mislim o gradonačelniku Milanu Bandiću. Iako je pitanje upućeno meni, u tom trenutku, u tom djeliću sekunde, znao sam da ja – Dragan Knežević – imam i o gradonačelniku svoj stav. Ali čovjek nije došao angažirati Dragana Kneževića, njemu treba coach, a coach je onaj koji nema sud, nema osudu ni predrasudu. Coach je onaj koji vidi. U jednom sam trenutku pomislio što bih vidio kad bih, recimo, bio Francuz koji sjedi u fotelji u Parizu i gleda televizijski dnevnik u kojem vidi čovjeka koji je na groblju, nosi cvijeće, pada, izuva se, dođe do groba i stavi cvijeće, a ne zna tko je taj čovjek. I to sam svom sugovorniku i rekao: ‘Vidim čovjeka koji je na groblju, nosi cvijeće, pada, izuva se, dođe do groba i stavi cvijeće. A on mi kaže ‘Da, to je to!’ Jesam li mu rekao što mislim o gradonačelniku? Ne, nisam! Rekao sam mu ono što vidim! A kada kažete ono što vidite, onda prenosite bitno jaču poruku“, objasnio je Knežević.

Oko coachinga kao da se stvorila svojevrsna fama. Zašto se danas tako mnogo ljudi želi baviti coachingom?, upitao je urednik.

„Prije svega to je zanimanje, struka, poziv koji nije zaštićen, nigdje u svijetu znanje coacha nije zaštićeno. Znači, svatko se može nazvati coachem. Vi možete sada isprintati svoju vizitku na kojoj ćete uz svoje ime i prezime staviti i coach, ima ljudi koji su uz neke svoje posliće i zanimanja samo stavili zarez i dodali coach. Ljudi vrlo često misle, moji mi prijatelji i prijateljice čak i kažu, da ja uz kavu rješavam njihove probleme, pa se odvaže i krenu i sami u to. To se događa, no kao u svakoj struci, mislim da se o tome ne moramo brinuti. Kvaliteta pronađe svoj put i klijenti, korisnici, prepoznaju kvalitetu“, kaže Knežević.

Kad se tom djelatnošću počne baviti netko tko nema nikakvog prethodnog ili psihološkog znanja, ili nekakvog iskustva, može li to biti opasno?

„Kad ljudi koji nisu educirani, samoprozvani stručnjaci, drugima daju savjete, to zaista može biti opasno! U Hrvatskoj udruzi za coaching, kojoj sam jedan od osnivača, dugo smo radili na etičkom kodeksu. Mislimo, ustvari, da su promocija struke i promocija etičkog kodeksa jako bitni, zato u svim mogućim prilikama nastojimo reći da je to vrlo odgovoran posao, kao i da je odgovoran način na koji se obavlja.

Tržište o benefitima coachinga iz godine u godinu sve više je osviješteno

O toj odgovornosti moram reći još nešto. Iako sam u coachingu 20 godina, počesto sam u situaciji da me na kavi, u nekom neformalnom druženju, netko upita ‘Pa što ti misliš o tome’. Može mi to biti i najbolji prijatelj, ali zbog odgovornosti prema struci uvijek ću mu odgovoriti: ‘Ako želiš da odvojimo vrijeme i o tome razgovaramo u coaching procesu, možemo razgovarati, ali ne želim improvizirati na kavi’. Imate li prijatelja liječnika, nećete mu na kavi reći ‘Daj me, molim te, malo poslušaj, pregledaj’. On bi vam na to jednako odgovorno rekao ‘Dođi u ordinaciju!’ I za coaching treba odvojiti vrijeme i mjesto, i tom procesu treba pristupiti odgovorno“, objašnjava Knežević.

Koliko je hrvatsko tržište generalno osviješteno o benefitima coachinga?

„U Hrvatskoj sam, nakon dolaska iz Nizozemske, više od petnaest godina kao poduzetnik, i mogu reći da je tržište o benefitima coachinga iz godine u godinu sve više osviješteno. Nažalost, kao i u gospodarstvu općenito, sve je najviše usmjereno na Zagreb, no toplo se nadam da će ta osviještenost i usluge doći u sve krajeve Lijepe naše. Idemo naprijed, polako, ali sigurno“, smatra Knežević.

Koja su obilježja dobrog coacha? Koja znanja, vještine i sposobnosti treba coach imati da bismo znali da je dobar coach?

„Reći ću ovako! Coach treba biti stručan! Znači treba završiti određenu edukaciju za coaching, baš za coaching, ne za nešto drugo pa se onda usput baviti coachingom nego baš kvalitetnu i priznatu edukaciju za coaching. Dakle, sam coach treba biti stručan, istaknut ću pod jedan! Treba se nositi sa svim informacijama koje dobije, treba ulijevati povjerenje, treba svojim klijentima pružiti povjerenje i 100-postotnu diskreciju i treba biti svjestan da je u ulozi podrške. Sve to znači da coach treba biti u stanju poznavati sebe i mora biti u stanju primiriti svoj ego, biti svjestan sebe, čak i svojih slabosti.

Kako onda odabrati pravog coacha za sebe, i kada je vrijeme za angažiranje coacha?, pitao je urednik na kraju emisije.

„Coacha treba tražiti među onima koji imaju iskustva, imaju znanje. Preporuke su jako dobre, to je jako, jako važno, no izbor će uvijek biti osoban, individualan. Kad mi netko kaže da traži coacha ja mu kažem da mogu preporučiti, ali on će sam morati odlučiti s kime bi htio i mogao raditi.

Kada je vrijeme za angažiranje coacha? Taj trenutak svatko mora procijeniti sam za sebe. Pravi je trenutak kad vidite da u poslu ili općenito u životu ne uspijevate sami, odnosno da trebate pomoć, podršku, da trebate neovisnu podršku, ne od nekoga tko će vam reći napravite to i to nego od nekoga tko će vas saslušati, tko će vas prihvatiti i tko će vas podržati da donesete odluku koja vam je prirodna, koja odgovara upravo vama“, zaključio je Dragan Knežević na kraju razgovora za poslovniFM u emisiji Mislište.

Objavljeno 3. srpnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM