Pojam pametno u posljednjih se nekoliko godina zapravo veže uz puno predmeta, nije više isključivo vezano za čovjeka. Sve je krenulo s opamećivanjem telefona, a sada smo došli do pametnih gradova.
– Pametan grad je generalno grad koji u biti ima povezivost, učinkovit je, ima interaktivnost, znači nije samo orijentiran u jednosmjernu komunikaciju, vrlo bitno je da rješenja koja se koriste budu na duži rok održiva. I ima participativnost, znači ulogu gdje ima povratnu informaciju od građana. Naziv „Smart City“ još uvijek se nije skroz do kraja definirao. Krenulo je zapravo još od 90-ih godina sa smart cardom, pa se onda proširilo na smartphone. Uglavnom, važno je da su stvari povezane, da se dobiva na učinkovitosti, interaktivnosti, objasnio je u razgovoru za Poslovni FM Branimir Šteko, direktor sektora pametnih gradova i mikro mreža u Končaru.
U podcastu ZGRADOnačelnik na prvom poslovnog radiju Poslovni FM razgovaralo se o pametnom, odnosno o pametnim gradovima s naprednom infrastrukturom koja povećava energetsku učinkovitost te osigurava digitalno upravljanje i lokalnu proizvodnju energije. Razgovaralo se i o trendovima u urbanoj energetici i digitalno transformaciji komunalne infrastrukture s fokusom na ulaganja, upravljanje, digitalizaciju te uspješnu izvedbu novih rješenja.
Urednik podcasta Tin Bašić
Na „pametan grad“ veže se i pametna urbana infrastruktura.
– Gradovi imaju svoju infrastrukturu. Na kraju krajeva, jedan od ključnih zadataka grada je pružiti infrastrukturu svojim građanima. Napredna odnosno pametna infrastruktura isto osigurava povezivost, dobivaju se podaci koji su korisni za daljnje aktivnosti. Konkretno govoreći, nekad smo imali samo cijevi, a sada imamo pametna brojila na tim cijevima, pa znamo što kroz te cijevi prolazi. Ista je priča s elektroenergetskim sustavom. Kada imate više informacija, senzor, kad dobijete povezivo, sustav upravljanja, neku automatizaciju, nadzor, tada u biti to postaje pametno. Znači, radi se o tome da tada čovjek ne mora donositi samostalnu odluku, nego postoji sustav koji mu pomaže u donošenju odluka – kaže Šteko.
Dakle, pametna infrastruktura je infrastruktura koja prikuplja gomile podataka, to apriori nije pametna infrastruktura. Znači pametna infrastruktura nam omogućuje da smo povezani, da možemo učinkovitije upravljati s tim sustavom, da možemo predviđanja, recimo održavanja i možemo modificirati rad sustava prema našim potrebama.
– U gradovima elektrodistributivna mreža postaje vrlo, vrlo zanimljiva imovina zato što to više nije jednosmjerna mreža koja samo troši energiju, nego zbog politike zelenog, obnovljivog, dekarbonizacije i digitalizacije dolazimo do toga da sada imamo puno pojedinačnih malih izvora električne energije. Prvenstveno to možemo vidjeti kroz solare, nešto kroz vjetroelektrane i zadnja faza toga trenutno su baterijski spremnici. To je nešto što u biti grad, odnosno zgradu kao infrastrukturu ili sustav, javnu rasvjetu ili vodoopskrbni sustav čini pametnim. Trendovi u Europi pokazuju da gradovi moraju postati održiviji, moraju se digitalizirati da bi mogli postati pametni i nešto što se jako puno koristi u zadnje vrijeme i što se potiče je otpornost. Ta otpornost znači da vas se ne može „zaljuljati“ oko opskrbe električnom energijom s cijenom – naglasio je Šteko.
Iako su trendovi u Europi takvi kavi jesu, postavlja se pitanje što se događa u Hrvatskoj. Gledajući na prvu, nameće se zaključak da „nismo nešto previše pametni“. Cjelovit, autentičan i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija Poslovni FM, na podcast platformama Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.
– Ta percepcija je djelomično točna i kriva. Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji o distributivnim elektroenergetskim mrežama, pokazalo se da Hrvatska jako dobro stoji u segmentu integracije obnovljivih izvora u mrežu. Naravno, imamo još ozbiljnih izazova s obzirom na to da su to izvori koji nemaju kontinuitet. S druge strane, lošiji smo u obnovi zgrada, trebali bismo obnavljati tri posto godišnje, a trenutačno smo ispod jedan posto, trebali bismo više raditi na ugradnji punionica za električne aute. Cilj je da do 2030. godine 50 posto automobila bude bez emisija, a 2030. godine je „sutra“. Moramo do 2030. smanjiti potrošnju energije u zgradama za 30 posto, povećati udio obnovljivih izvora energije – naglasio je Šteko.
No, da bi se sve navedeno ostvarilo, postoje koraci koji se moraju poduzeti, a svakako jedan od otežavajućih faktora je i trošak jer sve navedeno prilično košta.
– Treba imati zdravu osnovnu logiku i staviti u isti kontekst troškove i pogodnosti koje se dobiju. Konkretno, to bi bila ušteda energije. Imamo dosta inicijativa iz EU-a u povlačenju novca. Kako povući ta sredstva, kako doći do toga da to ne bude više skupo ili čak u nekim slučajevima da bude poprilično jeftin? Mogu dati paralelu s projektima koji se rade u segmentu e-mobilnosti, odnosno projekti koji elektrificiraju gradski i prigradski prijevoz, gdje se nabavlja vrlo velika količina električnih autobusa i, naravno, pripadajuća infrastruktura – kazao je Šteko. Naglasio je da je dokumentacija ključna i temelj za dobivanje EU novca, važno je usuglasiti ciljeve projekta i ciljeve EU programa. Naravno, tu je i digitalizacija procesa.
– Digitalizacija je osnova za komunikaciju i vrlo je jasno da bez nje nemamo nikakve ozbiljne benefite. Kod digitalizacije je važno uzimati rješenja koja su skalabilna. Ne nešto što je otok sam za sebe i koji nema nikakvu povezivost s drugim svijetom. Bitno je da je riješeno tako da je ili platformski, pa možete dodavati, oduzimati ono što vam treba kroz neki niz godina, ne morate odmah sve riješiti jer naravno da nemate predispoziciju na terenu. S druge strane mislim da naručitelji moraju biti svjesni da su takva rješenja lako ugradiva u njihov sustav i lako nadogradiva – rekao je Šteko. Upozorio je na još jednu varijablu koja je naslanja na NIS2 direktivu, a to je kibernetička sigurnost.
Kada je riječ o „opamećivanju“ javne, poslovne i stambene i bilo kakve druge zgrade, radi se na drugačiji način, bez obzira na to što su temeljne postavke slične.
– Ako bismo promatrali stambene zgrade, onda bi prva opamećivanja išla kroz naprednija brojila s kojima se može komunicirati. Prvenstveno mislim na vodu, daljinsko grijanje odnosno toplinsku energiju i električnu energiju. HEP trenutačno ugrađuje nova brojila koja imaju mogućnost ozbiljnije komunikacije i to je priprema za jedan aktivniji rad s mrežom. To nije nešto što se može na vodi, ali sve ide u smjeru da se to radi na električnoj energiji. Ako imamo i solarnu energiju, može doći i do dvosmjernog toka energije. To se inače zove, kolokvijalno, prosumer – objašnjava Šteko.
Što se tiče drugih većih objekata, primjerice komunalnih poduzeća, jednom vodovodu je važno imati ima dobro pokriven sustav, znati što se u sustavu događa kao i na cjevovodima i kod kupaca.
– Najsloženija situacija je u elektroenergetici zato što zgrade počinju imati ozbiljnije izvore energije, počinju ugrađivati baterijske spremnike. Postojeća infrastruktura ne može primiti sve želje, recimo to tako. S druge strane, tempo razvoja nove infrastrukture jednostavno je ograničen, govorimo od fizičkom postavljanju infrastrukture kroz grad, a znamo da je to veliki izazov – rekao je Šteko.
Dotaknuo se teme dekarbonizacije, naglasio je da su tu ulazi u digitalni nadzor, upravljanje, mora se kombinirati s potrošačima i proizvođačima, govori se o održivoj urbanoj mobilnosti čime će se smanjiti emisije CO2.
S velikim povećanjem udjela obnovljivih izvora energije u potrošnji energije korak po korak neutraliziraju se emisije CO2. Postoji veliki interes za samodostatnim zonama. Što bi to značilo? Netko napravi sustav na svojoj lokaciji, recimo u nekom poslovnom objektu ili u industriji, sam sebe napaja s energijom, troši to što je proizveo, ima određene uštede, ima nadzor i upravljanje time i u biti izbjegava trošak za infrastrukturu koji je do sada imao – rekao je Šteko.
Sve do sada znači trošak, ulaganje i postavlja se pitanje povrata na investiciju. Naime, u Hrvatskoj imamo kontroliranu cijenu električne energije kućanstvima. Hrvati plaćaju jednu od najnižih cijena električne energije i cijene plina u Europi, dok poduzetnici plaćaju treću najskuplju. Poslovnom sektoru se isplati ulagati u nove tehnologije, u digitalizaciju, obnovljive izvore energije. No, izazov su kućanstva.
– Veća financijska korist je kod onoga koji ima veću potrošnju energije. Primjerice, na jedan kWh, ako se uštedi 20 posto, kod onog koji troši malo energije, u apsolutnoj vrijednosti u eurima će to biti vrlo malo, a kod drugog će to biti puno i taj ima taj veliki motiv. Nije prihod samo od uštede u energiji, nego je riječ i o tome da se sutra može dati usluga tržištu, primjerice, ponuditi svoju energiju kada ne treba. Treća varijabla je, a to sad ne vidimo kao mogućnost, veći kompleks grada ili industrijsko postrojenje priključiti na mrežu. Naime, HEP-ODS i HOPS neće moći dati priključak bez ozbiljne investicije u infrastrukturu. I što preostaje? Preostaje o svom aranžmanu riješiti problem s ovakvim rješenjima, kao što je primjerice mikro mreža. To je u stvari sustav koji kombinira proizvodnju iz OIE i potrošnju. Nije u šoldima sve, ali tri kvarta je – zaključio je Šteko.
Sadržaj emisije ZGRADOnačelnik pripremljen je u suradnji sa Končar Grupom koja je partner projekta ZGRADOnačelnik.hr-a OSUNČAJMO HRVATSKU i energetski obnovimo – ZAJEDNO.