Rak debelog crijeva i završnog crijeva u Hrvatskoj probio se na prvo mjesto po ukupnom broju od svih novootkrivenih sijela, 2019. imali smo oko 3700 novootkrivenih slučajeva, a godinu kasnije je bilo 300-ak manje, što je očekivano i zbog pandemije, a trend je primijećen i u cijeloj Europi. Protekle dvije godine još nisu obrađene, no vjerojatno možemo očekivati ponovni rast, odnosno vraćanje na oko 3700 slučajeva godišnje. Podaci kažu da oko 60 posto novooboljelih čine muškarci, ostalo žene, te da se u oko četvrtine oboljelih kolorektalni rak otkrije prije 65 godine.
U podcastu Anamneza, urednica Marijana Matković ugostila je troje uglednih stručnjaka iz Instituta za gastroenterološke tumore, IGET, koji su naglasili kako je cilj njihovih aktivnosti boriti se protiv straha i početi pričati o raku debelog crijeva kao kroničnoj bolesti. Zapadno od Brežica normalno je, na primjer, da se barem polovica slučajeva raka debelog crijeva otkrije u ranoj fazi, pa se i postotak izlječenja u razdoblju od 10 godina kreće oko 95 posto, kao i to da tim pacijentima ponudimo podršku u liječenju i integraciji u društvo. Ideja je da ne moramo pustiti pacijenta da baš sve rješava sam, nego mu se može pružiti mogućnost izbora, upozorava članica IGET-a dr. med. Iva Kirac, ujedno i specijalistica kirurške onkologije i abdominalne kirurgije u Klinici za tumore KBC Sestre Milosrdnice, koja je s dr. Ljiljanom Mayer, pročelnicom Kliničke jedinice za medicinsku biokemiju u onkologiji u Klinici za tumore KBC Sestre Milosrdnice i dr. Sinišom Varga, bivšim ministrom zdravlja, bivšim ravnateljem HZZO-a i saborskim zastupnikom, sudjelovala u razgovoru povodom mjeseca svjesnosti o kolorektalnom karcinomu.
– U najvećem broju novih slučajeva kolorektalnog karcinoma bolest se otkrije oko 65 godine, a sad već imamo i oko 20 posto pacijenata kod kojih se bolest otkrije i prije 50 godina, dakle oko 700 pacijenata. Važno je to naglasiti, jer Nacionalni program ranog otkrivanja raka debelog crijeva obuhvaća ljude u dobi između 50. i 74. godine, što znači da značajan broj ljudi tim programom neće biti obuhvaćen. Profesor Neven Ljubičić je počeo stratificirani pristup probiru, gdje se gleda i obiteljska anamneza, tako da bi ljudi djelomično samo trebali provjeriti postoji li u obitelji neki slučaj raka debelog crijeva, dok bi dio odgovornosti bio na liječnicima obiteljske medicine, da takve pacijente pošalju na pregled. Pritom, ako je netko u obitelji imao slučaj raka debelog crijeva, ideja je da ode na prvi pregled 10 godina prije nego što bi ta osoba oboljela, dakle i prije 50 godina – pojašnjava dr. Kirac.
– Osim što na rizik od raka općenito utječu genetika i naslijeđe, a na rizik od raka debelog crijeva i neke ranije promjene na crijevima, poput polipa, na primjer, kao važni faktori rizika nameću se i navike i način života, ističe dr. Mayer. na jednoj od radionica u Udruzi IGET, uz nutricionistu, govorilo se o tome koji su aspekti prehrane važni kad čovjek oboli od raka debelog crijeva i što mu sve može olakšati situaciju. Kad je riječ o prevenciji, naglasak je na rizičnim čimbenicima koje spominjemo i kod niza drugih bolesti, pa je to uvijek hrana koja je procesuirana, posebno crveno meso, sjedilački način života, pretjerivanje u konzumaciji alkohola, pretilost – kaže dr. Mayer.
– Potrebno je dobro razmisliti o promjeni životnih navika, ali i o tome da se zaista odazivamo na pozive za rani probir radi ranog otkrivanja bolesti, ističe dr. Varga.
Cjelovit podcast Anamneza poslušajte odmah u nastavku ili preuzmite za kasnije slušanje.
– Tome bi vjerojatno moglo doprinijeti i uvođenje novog testa za rani probir na rak debelog crijeva i završnog dijela crijeva, što je najavljeno u jučerašnjim vijestima. Sada koristimo Gvajakov test, kod kojega se stolica razmazuje na kartone i u koverti šalje na testiranje, ali to traje tri dana, što baš i nije lako organizirati, pa je to moguće jedan od razloga zbog kojih je odaziv ljudi na testiranje relativno mali – kažu sugovornici. Od četiri pozvana pacijenta odazove se jedan i bilo bi važno pokrenuti ono troje koji to ne čine, dodaje.
– Najavljeno je da prelazimo na novi fekalni imunotest, što je preporučila i Europska komisija. Taj test će olakšati puno stvari. Prvo oko prehrane prije testiranja – vjerujem da je za mnoge ljude koji su među onih troje koji se ne odazivaju na testiranje jedan od razloga to da bi morali mijenjati režim prehrane dva, tri dana prije testa. Osim toga, postojeći test ima puno interferencija s hranom, ali i s mnogim vrstama lijekova koje ljudi uzimaju, što je mnogima također komplicirano – pojašnjava dr. Mayer.
S druge strane, novi test puno je jednostavniji od onoga koji sada koristimo, jer je dovoljno uzeti uzorak stolice samo jednom, a ne tijekom tri dana, dodaje dr. Kirac.
Govoreći o tome zašto je odaziv pacijenata danas tako mali, dr. Varga kaže kako na to vjerojatno utječe i stigma koja prati gastroenterološke bolesti, pa je potrebno više raditi na edukaciji i osvješćivanju građana, kako bi se ta bolest destigmatizirala. Dodaje kako i vrijeme čini svoje.
– Jedan od prvih probira koje smo imali u vrijeme kad sam bio ministar bio je probir vezan uz otkrivanje raka dojke. Tad smo, na primjer, u Lici, Slavoniji i Dalmatinskoj zagori imali jako slabi odaziv, dok su urbani dijelovi imali nešto veći, ali još uvijek daleko ispod europskog prosjeka. No, s vremenom, kako se radila edukacija i uz pozitivan utjecaj medija, dolazilo je do povećanja odaziva. Kaskalo je donekle s probirom za rak grlića maternice, no i u tom slučaju ženama je pomalo postalo normalno da idu na pregled kod ginekologa i da se testiraju. Međutim, probir za rak debelog crijeva počeo je kasnije u odnosu na spomenuta dva sijela, i u moje vrijeme odaziv je bio tek 13 posto, što je jako poražavajuće. Sada je oko 25 posto i iskreno se nadam da će s novim testom taj odaziv značajno porasti, jer je jedino ranim otkrivanjem raka debelog crijeva taj rak izlječiv. Što se kasnije otkrije, veće su potrebe za intenzivnijim liječenjem, a manje šanse za izlječenje – kaže dr. Varga.
Osobno iskustvo kao pacijenta
Dr. Varga u našoj je emisiji bio i u ulozi pacijenta, budući da se 2016. godine i sam suočio s tom dijagnozom. Bilo je to prije dobne granice nakon koje se ljudi svake dvije godine pozivaju na testiranje, odnosno u sklopu sistematskog pregleda na koji je odlučio otići nakon što je neko vrijeme to odgađao zbog obaveza.
– Jedna od prvih uputnica bila je ona za posjet gastroenterologu i – kao što se kaže – prvo pa muško. Na kolonoskopiji je utvrđeno da imam polip debelog crijeva koji je prešao u rak. Kad sam nakon operacije pitao kirurga može li po lokalitetu tumora i njegovoj veličini procijeniti koliko dugo sam ga ‘uzgajao’ u sebi, rekao je da je to bilo vjerojatno između 5 i 7 godina. Znači, da sam bilo kada u tom razdoblju otišao na rutinsku kolonoskopiju, taj bi se polip odstranio i ne bismo ga više spominjali. Osim toga, moja mama je sklona polipima crijeva, što je anamnestički podatak na koji sam trebao obratiti pozornost puno ranije, pa vjerojatno nikad ne bih trebao biti operiran, niti proći kemoterapije ili zračenja – priča sugovornik. Problem je i u tome što rak debelog crijeva nema nekih izraženih simptoma i nije bolest koja boli, pa ga nije lako prepoznati rano, dodaje.
Svakako treba odmah reagirati ako se u stolici primijeti bilo kakvo krvarenje, no kod raka debelog crijeva to krvarenje zna biti jako sitno, okultno, koje se ne vidi i može se otkriti samo kroz testove koje imamo za kultno krvarenje koji se koriste kod ranog probira bolesti. Zato je važno odazvati se na testiranje, a ako netko posumnja da ima povećan rizik, zbog obiteljske anamneze, ili uoči krv u stolici, odmah se treba javiti liječniku da se utvrdi razlog – ističe dr. Varga. U vrijeme kada je operiran, 2016. godine, niti na Klinici za tumore, najnapredniji po pitanju liječenja i pratećih programa, još nije bio aktualan program prehabilitacije, koji podrazumijeva sveobuhvatnu podršku stručnjaka više profila pacijentu.
I nama je trebalo neko vrijeme da usvojimo stav da se čovjek koji je u liječenju, odnosno između nekih faza liječenja, ne može oporaviti sam, jer nije u dobrom stanju kad liječenje krene, te da mu treba omogućiti nutritivnu potporu i na osnovu nje program dodataka prehrani, što treba ukomponirati i s fizičkom aktivnošću, jer se vidjelo da se i ta hrana onda bolje hvata na mjesta gdje bi trebalo. I konačno, ako je nekom potrebna i psihološka pomoć, i ona mora biti dostupna. Nedavno smo u Anamnezi i pričali o tome da, ako se to ne može organizirati u bolnici, idemo za tim da se ti programi prošire na obiteljske liječnike, samo uz raspisivanje toga tko u kojem trenutku treba odraditi koji dio posla – priča dr. Kirac. Pilot projekt tog programa započeo je u Domu zdravlja Zapad, krenulo se 2019. godine, no nakon toga je došla pandemija, zbog koje je dio programa završio ‘na čekanju’, a sad se javlja još jedan faktor zbog kojega bi još neko vrijeme moglo biti tako, kaže dr. Kirac.
– Krenula je obnova zgrada porušenih u potresu, zbog koje se seli cijeli Dom zdravlja Zapad, tako da program trenutno alociramo tamo gdje su premještene službe. Fizijatar, odnosno fizikalna terapija, nutricionist i psiholog prisutni su u svim domovima zdravlja, kao i palijativni tim i oni mogu zbrinuti takvog pacijenta. U bolnici postoji suportivni centar koji s njima komunicira. Dakle, pacijent dio usluga može dobiti u domu zdravlja, prema utvrđenim protokolima, zato da ne bi morao odlaziti u bolnicu, a s druge strane, usluge koje nema u domu zdravlja, ili mu je zbog nečeg potrebna bolnica, može ostvariti u sklopu dnevne bolnice, ili kroz hospitalizaciju – pojašnjava dr. Kirac. Dodaje kako je dodatni segment podrške sve ono što se odvija kroz Udrugu IGET, koja je i osnovana zato što se primijetilo da je za neke usluge potrebno provesti pilot projekte da bi se utvrdilo zašto ljudi ne koriste neke usluge – je li to zato što im ne trebaju, ili nisu o njima informirani.
Tu su i dodatne usluge edukacije o stomi i drugim pomagalima, informacije o pravima koja ljudi imaju, te kako ih ostvariti, kao i nutritivne radionice – kaže dr. Kirac.
I dr. Varga na temelju vlastitog iskustva ističe kako je jako važno da pacijent dobije podršku cijelog tima stručnjaka, kako bi se pomalo vraćao normalnom životu.
– Čovjek ne bi trebao dopustiti da ga bolest definira, mora živjeti život punim plućima. Moramo imati na umu da postoji i puno pacijenata kojima je potrebna psihološka podrška, jer su dopustili da nadvlada bolest, zatvorili se u svoja četiri zida i ne komuniciraju ni s kim. Njihova utučenost utječe na fizičko zdravlje, pa je važno voditi računa o tome da je većini pacijenata u nekoj fazi potrebna i psihološka pomoć – kaže Varga.
Na nedavnom kongresu je zaključeno kako više niti jedan onkološki odjel nema zaposlenog psihologa na osam sati rada, što je jako loše, jer po svim akreditacijskim kriterijima bismo to trebali imati. Mi jesmo educirani kao liječnici koji liječimo ljude koji obole i priučeni smo i za psihološku podršku, ali to nije dovoljno, niti adekvatno. Klinika za tumore na žalost ima samo konzilijarnu opciju, odnosno kolege sa psihijatrije i psiholozi iz Vinogradske dolaze jedan puta tjedno, što je svakako premalo za tu bolnicu. I nije samo stvar Klinike, to bi se svakako trebalo rješavati na nacionalnoj razini, kaže dr. Kirac. Dodaje da su udruge obavile dio posla oko toga. Udruga ‘Sve za nju’ formirala je mrežu Onkologija.hr, kao svojevrsni adresar onih koji pružaju psihološku potporu onkološkim bolesnicima, no problem bi trebao biti riješen sustavno, zaključuje.
Inače, IGET je prije godinu i pol postao punopravni član DICE-a, Europske asocijacije sličnih udruga i početkom ožujka predstavljena je vrlo zanimljiva kampanja u sklopu koje su ljudi mogli preuzeti aplikaciju u sklopu koje se broje koraci koje su prohodali tijekom dana, čime se promovira zdrav način života i promiče svijest o važnosti fizičke aktivnosti u prevenciji karcinoma. Oni koji su se povezali s aplikacijom i hodali, dobivali su i poruke o tome koliko je važno da potaknu na hodanje i njihovu djecu, ili unuke.
Zanimljivo je da se to na kraju pretvorilo u svojevrsno natjecanje između država. U sklopu te kampanje u Europi je sveukupno napravljeno 65 milijuna koraka, a Hrvatska uopće ne stoji loše: U gornjoj smo trećini zemalja. Po broju koraka smo 10 puta bolji od Grka, 2,5 puta bolji od Engleza. Ukratko, vide se neki rezultati – ističe u zaključku dr. Ljiljana Mayer.
Inače, oko 1,5 milijuna ljudi u svijetu godišnje oboli od raka debelog crijeva, a oko polovica od toga broja godišnje umre od te bolesti.
Autorica: Marijana Matković Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Sadržaj pripremljen u suradnji s Institutom za gastroenterološke tumore, IGET.
Objavljeno 31. ožujka 2023.