Većina razvijenih zemalja EU itekako štiti svoju industriju, svoje proizvode i svoje brendove
Potrebno je jačati poduzetničku svijest da smo mi na globalnom tržištu, da je tržište EU-a naše tržište i da što više poduzetnika razmišlja ambicioznije jer je to itekako moguće. Kod nas je pogreška stigmatizirana, ljudi se boje neuspjeha, pa radije ne probaju nego da uspiju. Pametniji smo kada ne uspijemo, jer sve je to životna škola, nije izvoziti samo tako, pogotovo za proizvode koji imaju norme i procedure kojih se moramo držati, usluge su puno lakše. To je sve investicija koja se itekako vrati i koja je, prema mome mišljenju, jedina prava podloga za rast i razvoj izvan nekakvih malih okvira kao što je naše tržište, istaknula je za poslovniFM Nataša Kalauz, bivša direktorica Odjela za trgovine i investicije Britanskog veleposlanstva u Hrvatskoj, trgovinski ataše, a danas konzultantica koja, kako sama kaže, otvara vrata i spaja ljude i tvrtke, odnosno spaja naše tržište sa stranim tržištima.
Na konstataciju Gordane Gelenčer, urednice emisije A vista, kako s jedne strane veliki izvoznici godinama i desetljećima traže podršku države, a prevladava uvjerenje da bilo kojoj tvrtki koja želi nekamo van, nije potrebna podrška, da je najbolje da sama nađe svoj put. Je li to doista tako? I funkcioniraju li tako i velike razvijene države?, Kalauz odgovora kako ona onda ne bi imala posao u veleposlanstvu niti bi države poput Velike Britanije imale izrazito ozbiljnu detaljno razrađenu strategiju gospodarske diplomacije s mrežom svojih ureda u više od 90 zemalja svijeta. Dakle, izvoz nije nikome lak, ni velikima, a pogotovo ni malima, izlazak na domaće tržište je zahtjevan, a kamoli izlazak na strana tržišta.
Hrvatska, kao izuzetno maleno tržište, doista ima ozbiljne limite za bilo koga, osim ako se ne bavite specifičnim poslom u kojem ste strašno vezani za državu i državne ugovore. Iako želimo da ljudi aktivno budu na globalnom tržištu, Hrvatska je zemlja članica EU-a sada već popriličan broj godina, a još uvijek se ne ponašamo na način da je to naše tržište. Naše domaće tržište jest tržište EU-a gdje imamo više od 500 milijuna potrošača, potencijalnih kupaca naših usluga ili robe. Stoga tvrtka koja danas posluje u Hrvatskoj, ako nije izvozno orijentirana i s međunarodnim ambicijama, teško može očekivati zdravi rast i razvoj, smatra Kalauz.
Većini današnjih veleposlanika modernih država primarna je zadaća otvarati vrata svojim tvrtkama, pozicionirati ih, tražiti prilike za gospodarske uspjehe
Većinom su regionalno orijentirani, zemlje bivše Jugoslavije i od tud se većina ne miče. To mi je razumljivo. Britanci primjerice izvoze najviše u Irsku, to im je prva usputna stepenica. Nije to neobično, postoji čitav niz razloga zašto je to tako. I zato što mi mislimo da će naši brendovi i proizvodi na tom tržištu biti lakše prepoznatljivi, a i to je bolje nego ništa. Jedino što mislim da mi imamo potpuno nepoznavanje globalnih tržišta koja su nam dostupna, mi još nismo niti primirisali na tržište EU-a i zajedničkom unutarnjem tržištu gdje nemamo barijera za poslovanje. Nekakve tradicionalne spone su prisutne, iako, naglasila bih, to su zemlje gdje je strahovito velika konkurencija, gdje su sofisticirani potrošači, gdje vi morate ozbiljno znati kako ćete se pozicionirati. Mnoge naše tvrtke, nažalost, idu se na cjenovnoj razini pozicionirati i natjecati, dok na nekim drugim tržištima, gdje konkurencija nije tako velika, gdje ta zasićenost nije tako velika, naše bi usluge i proizvodi koji su podrijetlom iz ovih područja imale itekako veću prepoznatljivost i lakše dolazile do potrošača, jer se ne bore sa stotinama tisuća famoznih austrijskih ili njemačkih tvrtki.
Britanci biraju strateške sektore koje već desetljećima osnažuju, koji su isključivo tehnološki, kao što je advance biotehnologija, ICT, oni su odabrali sektore za koje smatraju da su nositelji razvoja budućnosti i njih pomažu itekako intenzivno s konkretnim i direktnim mjerama, od subvencija, raznoraznih grantova, kojekakvih studijskih putovanja, takozvanih trade missions…To su sve načini na koje vi možete tvrtke usmjeravati prema tržištima, sektorima, kupcima, i oni to rade vrlo aktivno. Mi smo u ambasadi radili to profesionalno, britanska gospodarska diplomacija jedna je od rijetkih koja je polukomercijalna što znači da tvrtke plaćaju za njihove usluge gospodarske diplomacije. Te su usluge subvencionirane, međutim, stvara se profesionalan odnos između pružatelja usluga iz pozicije veleposlanstva, odnosno trgovinskih timova i samog klijenta. Odmah imaš profesionalni odnos, oni znaju što žele, a mi im to moramo isporučiti po profesionalnim ugovorima, što znači da to ne može biti tipična usluga javne uprave gdje to ide sporo, gdje se ne mjeri učinkovitost. Drugo, oni su bili itekako usmjereni na promoviranje onog čistog izvoza, dakle, izvolite nam pronaći prilike na tržištu i identificirati britanske tvrtke koje na te potrebe mogu odgovoriti, pojašnjava Kalauz.
Ako su stigli na malo tržište onda doista to potvrđuje da su jako orijentirani na izvoz.
To je itekako prepoznato kao i jedini nositelj pravog razvoja, oni su trgovinska nacija od pamtivijeka, njima je taj pojam trgovine, oni su i izmislili gospodarsku diplomaciju kao takvu. Nije to samo britanska služba, u prijateljskim sam odnosima s kolegama iz drugih zemalja, tako razmišljaju i Austrijanci, Nijemci, Kanađani, oni su svi itekako usmjereni na izvoz. Većini današnjih veleposlanika modernih država primarna je zadaća otvarati vrata svojim tvrtkama, pozicionirati ih, tražiti prilike za gospodarske uspjehe. U EU-u više-manje političke se stvari rješavaju i događaju centralizirano u Bruxellesu.
Uloga je države da stvara eko sustav i sustav podrške kojom će se poticati razvoj konkurentnosti naših proizvoda i usluga, onda će te tvrtke tražiti svoj, a uloga je gospodarske diplomacije da im otvara vrata.
Na upit o izravnoj i neizravnoj zaštiti svojih proizvoda, Kalauz naglašava kako većina razvijenih zemalja EU-a itekako štiti svoju industriju, svoje proizvode i svoje brendove. Ne možemo izravno subvencionirati pa time unositi nekakve neravnoteže, ali možemo našim poduzetnicima omogućiti podršku za razvoj konkurentnih usluga i proizvoda. Ne vjerujem u to da prosječni poduzetnik želi da ga država drži za ruku i svugdje vodi i da upravlja njegovim poslovanjem. Većina poduzetnika želi što manje države. To je pogotovo u anglosaksonskom svijetu itekako izraženo, oni tek ne vole petljanje države. Uloga je države da stvara eko sustav i sustav podrške kojom će se poticati razvoj konkurentnosti naših proizvoda i usluga, a onda će te tvrtke tražiti svoj , a uloga je gospodarske diplomacije da im otvara vrata. Ako sam ja država koja devet godina Britance drži za ruku i otvara im Hrvatsko tržište i tržište regije, itekako je uloga Hrvatske institucije da otvaraju ta tržišta hrvatskim tvrtkama i služe kao podrška izlasku na vanjsko tržište.
Jeste li na bivšem poslu otvarali britansko tržište i našim tvrtkama? Ne. Mi smo plaćani iz državnog proračuna i nas su plaćali porezni obveznici Velike Britanije. No, mogli smo pomagati Hrvatskoj da se najbolje prakse iz Velike Britanije dijele s kolegama iz Hrvatske. Da im pokušamo približiti trendove, nadolazeće stvari u biznisu koje bi bile relevantne, i organizirali smo studijska putovanja kako bi hrvatskim tvrtkama pokazali, ali i mnogim zaposlenicima ministarstava, na koji način su Britanci taj svoj eko sustav za poticanje poduzetništva ustrojili. Klasično, nemojte izmišljati toplu vodu, neki su naučili, na greškama se opekli, dajte da vam to prezentiramo pa preskočite koju stepenicu.
Postali ste konzultantica, koliko posla imate u otvaranju stranih tržišta, koliko je to tu tražena usluga, i koliko naše male i srednje tvrtke razumiju da to trebaju?
Hrvatska je gospodarstvo mikro i malih poduzeća, u većini slučajeva ne zadovoljavamo nomenklaturu EU-a u pitanju definicije malog i srednjeg. Mali i mikro su kralježnica svakog modernog gospodarstva, no one si ne mogu priuštiti konzultantsku pomoć, iako mnogi žele i razumiju, itekako su zainteresirani za izlazak na strana tržišta. Naš prosječni poduzetnik bori se za goli opstanak na tržištu, on gasi vatre, svaki dan vrti 20-ak stvari istovremeno i to su određeni poslovi za koje nema vremena ni resurse u vlastitoj tvrtki. Hrvatska je mogla i trebala napraviti više upravo u segmentu internacionalizacije poslovanja. Evo primjera. Dok sam radila za Britance, najveći broj potreba imala su mala i srednja poduzeća, jer je poanta da te male i srednje tvrtke postanu rastuća poduzeća. Da oni imaju neki horizont gdje vide povećanje svojih prihoda, gdje se može planirati zapošljavanje novih ljudi, gdje novo tržište donosi povećanje posla pa treba više kapaciteta, više ljudi, podrške, veći proizvodni pogon. To je razlog zašto moćne države podupiru izvoz, smatra Kalauz. Britanski klijenti su isprobavali 20 različitih tržišta, bili su sretni da nađu jednog uvoznika u Hrvatskoj.
Na upit o šansama naših tvrtki na EU i globalnom tržištum, Kalauz odgovora da su apsolutno dobre. Nije pitanje veličine, isključivo je pitanje imate li vi što za ponuditi, proizvod ili uslugu koja je nekome interesantna. Sve je u mentalnom sklopu, sve je u tome koliko netko ima širinu svojih pogleda. Upoznala sam dosta hrvatskih poduzetnika koji kažu cijeli svijet je moje tržište, samo je pitanje kako ću doći do njega. Većina njih strahovito je fokusirana na preživljavanje na hrvatskom tržištu, na kojem se iscrpljuju. Kao da stalno pecate iz jednog malog bazena.
Izvoz i sve oko njega spomenemo tu i tamo, ali ne živimo ga istinski, ne promoviramo ga, ne guramo istinski tvrtke u tom smjeru. Većina naših institucionalnih okvira je kako da tvrtka preživi na našem tržištu i onda ljudi investiraju svoju energiju u pronalaženje rupica u zakonu, imaju strahovitu dovitljivost kako na domaćem tržištu preskočiti nekakve prepreke, posebno koje stvara država. Kad bi ljudi rekli, meni je ovdje lijepo živjeti i raditi jer je Hrvatska ugodna za život, ali moje tržište je cijeli svijet, istaknula je Kalauz. Izvozna je teorija opsežna, ali sva su istraživanja pokazala da su izvozne tvrtke otpornije na recesiju, da su to tvrtke koje rastu i koje su nositelji razvoja. U takvim tvrtkama razvijaju se drugi, prihvatljivi i poželjni oblici ponašanja, na globalnom tržištu počinješ sebe mijenjati, počinješ se prilagođavati međunarodnom poslovnom okruženju. Postaješ konkurentniji. I tu je ključ, smatra.
Na upit o radnoj snazi i plaćama, Kalauz podsjeća kako se konkurentnost ne gradi na niskoj cijeni rada i jeftinoj radnoj snazi. Konkurencija na bazi niske cijene rada nalazi se izvan Europe. Primarno je vidjeti u kojem mi to sektorima možemo biti konkurentni i vidjeti što je kočnica, zašto nismo. Rumunjska je tako uvela poseban porezni režim za zaposlene u IT sektoru kako bi premostila problema i privukla tvrtke. Porezna politika je svugdje moćan alat kako vi stimulirate ponašanje na tržištu.
Imamo li mi neke sektore koji bi država mogla poentirati kao ključne za izvoz ili, ako maknemo državu sa strane, imamo li te neke sektore ili djelatnosti za izvoz ?
Imamo, kako da ne. IT sektor – izuzetno sposobne tvrtke, izvozne i međunarodne. Kod njih je porezni režim koji ih strahovito guši kad je u pitanju radna snaga. Takvim tvrtkama ne treba država pomagati u razvoju proizvoda, oni su dovoljno pametni i sposobni, država im treba, sustav, osigurati sve druge pretpostavke da Hrvatska bude brendirana kao poželjno mjesto za rad i život, da jedan softveraš bilo gdje iz EU dođe raditi i živjeti u Hrvatsku. Kao što i mi idemo, primjerice u Irsku.
Mi uopće ne znamo pojam digitalnih nomada, oni dolaze, njih će biti strahovit broj. Zašto ne bi Hrvatska bila njihova destinacija? No, izašao je izvještaj Europske komisije o digitalizaciji javne uprave gdje je Hrvatska na posljednjem mjestu.
Moramo biti u stanju privući najbolje da dođu u Hrvatsku. U Londonu, primjerice, u jednoj IT tvrtki stalno izmišljaju načine kako zaposlenike maziti i paziti da ne bi slučajno otišli nekamo drugamo, kod konkurenta. Uveli su tako i novi program gdje se svaka dva tjedna evidentira je li zaposleniku dosadno, zanimljivo, je li sretan ili nesretan. Jednom mjesečno uprava to evaluira i odmah radi na tome, istaknul je u razgovoru za poslovniFM Nataša Kalauz.
Objavljeno 10. siječnja 2020. Sva prava pridržava poslovniFM.