Od majica do franšiza
Jedino je važno – usuditi se
Jedina poruka iz mojeg poduzetničkog iskustva, ne gledajući znanje koje sam stekla na postdiplomskom doktoratu o poduzetništvu, jest: jedino je važno – usuditi se. Usuditi se i krenuti, jer sve se drugo polako posloži. Financije nisu najvažnije. Ako se usudite i krenete, stvorit će se tim ljudi koji će vam pomoći, naći ćete način kako i do financija. Biti prvi, usuditi se – osnovni je faktor, istaknula je u razgovoru za poslovniFM Ljiljana Kukec, predsjednica Hrvatske franšizne udruge, samonikla poduzetnica već dugo godina i s mnogo znanja. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Arheologinja i povjesničarka po zanimanju, u poduzetništvo se upustila još tijekom studija. Počela je prodavati prve majice s imenom i otiskom još za vrijeme studentskih dana. Slijedila je prva picerija na Korčuli, pa prva franšiza, a upravo franšizing i franšize odredile su nastavak njezina poslovnog života, kojeg je ispričala u emisiji Vrijeme je za gospodarstvo, urednika Darka Bukovića.
U poduzetničke vode krenula je davnih ’70-ih godina prošloga stoljeća, a poticaj za to dobila je 1976. godine na koncertu Rolling Stonesa u Zagrebu. „Tu sam vidjela čarobne mašine koje su tiskale slike na majice. Oduševila sam se time kao srednjoškolka ili (mogu reći) kao osnovnoškolka i odlučila krenuti u poduzetničke vode. U tom trenutku u Jugoslaviji nije bilo takvih majica. Išlo ih se kupovati u Trst, a nije bilo niti slikanja, slikanih majica. Tako da je to za mene bila prava revolucija. Tim svojim poduzetništvom postala sam i svojevrsni „remetilački faktor“, jer sam na tržište donijela nešto što je tada bilo apsolutno nezamislivo. Prvo, T-shirt kao do tada nepoznatu formu, te drugo majice oslikane vlastitim imenom ili nekakvim figuricama za djecu“, pojašnjava Ljiljana Kukec svoje poduzetničke početke.
Hrvatska prema broju domaćih franšiza na zadnjem je mjestu svjetske ljestvice
Ljiljana Kukec
Posao s maj Hrvatska prema broju domaćih franšiza na zadnjem mjestu svjetske ljestvice icama bio je ljetni posao. Oslikane majice prodavala je na trgovima, na moru, na sajmovima…, no silno je željela poslovati i u ostalim razdobljima godine. Širenje poslovanja postalo je jedan od prioriteta. Odlučila se na novi, za ono vrijeme neuobičajeni potez. Zakupila je zadnju stranicu tjednika Arena, tada najprodavanijih novina u državi, i na njoj objavila slike majica svih veličina, malih, srednjih, velikih…, uz poruku Imamo majice! Na zadnjoj stranici Arene koja se u to vrijeme tiskala i bila prodavana u 300.000 primjeraka, bila je otisnuta i narudžbenica koju se moglo ispuniti, izrezati i zalijepiti na dopisnicu, te tako naručiti majicu. „Mi smo se tako prošili po cijeloj Jugoslaviji. Sjećam se da je taj oglas koštao oko 4.500 njemačkih maraka i da je, nažalost, prouzročio razlaz s mojim dečkom s kojim sam tada radila. On je rekao ‘Ti nisi normalna, toliko novaca daješ za glupost koju nitko neće kupiti’. No prvi dan nakon izlaska Arene dobili smo tri narudžbenice, drugi dan dvije, a treći dan tri kutije! Bilo je naručeno oko šest tisuća majica, izrađivali smo ih gotovo godinu dana. To je bio ogroman posao“, prisjeća se Ljiljana Kukec svojih početaka, te ističe da je na njemu i dobro zaradila. „Možete zamisliti da ta majica košta današnjih 100 kuna i da u tih 100 kuna kompletan materijal i svi troškovi iznose oko 20 kuna, a sve ostalo vam je zarada“.
Sljedeći korak u svijetu biznisa, motiviran mišlju vodiljom Želim biti prva, bilo je otvorenje prve picerije na Korčuli. Dakako da se zvala – Number One. „Mještani su se šalili, rekli su da se zove Number One zato što u nju zimi stane samo jedna osoba. Mi smo, naime, imali veliku terasu, ali vrlo mali unutarnji prostor. Da, to je bila prva picerija na otoku Korčuli koju smo muž i ja imali, i mislim da se dan danas svi sjećaju picerije Number One. Ne samo zato što je bila prva, već i zato jer smo oživjeli dio grada koji je bio mrtav. U to vrijeme sva aktivnost na Korčuli odvijala se na tzv. lokate, prema hotelima, prema parku… ponajviše zato što tu popodne puše jaki maestral, a na drugoj strani, na dijelu koji gleda prema Orebiću, nema vjetra i tu je sve bilo mirno, doslovce tu nije bilo nikoga. Izabrala sam tu prekrasnu terasu, kamenu, koja ide na rivu, gleda prema Splitu. Samo ta terasa, i ta mala picerija… I tada mi je muž rekao da nisam normalna, jer tu nema nikoga, ovamo nitko ne dolazi. No ja sam rekla da je to prava stvar i da je to prava terasa. Sljedećih desetak godina, sve do rata, tu je bio ogroman protok i jako mnogo pizza se napravilo. Ljudi su jeli pizzu sjedeći i na stepenicama, i na rivi, a ne samo na našoj terasi“, prisjetila se Kukec.
Na početku ’90-tih godina prošloga stoljeća preselila se u Italiju. Našla je zaposlenje u svojoj struci, arheolog je i povjesničar, i radila je kao vodič u velikom galerijskom centru Palace Royal u Milanu. Nekoliko godina nakon toga radila je za banku Popolare di Milano, a potom je pokrenula i svoj prvi pravi posao vezan uz konzalting. Otvorila je Studio di conzulenca. „Ljudi su me iz Hrvatske zvali da im pomognem, da im nađem firmu, da im prevodim (jer znam talijanski), a Talijani su tražili kako da dođu na hrvatsko tržište, i tako se stvorio studio koji je povezivao hrvatske i talijanske tvrtke. Radili smo prijevode i sve što je trebalo u tom trenutku i što je donosilo dobit“, pojašnjava Kukec. Nakon toga počela je raditi u hotelu Four Seasons Milano, jednom od najelitnijih europskih hotela toga lanca, te stekla neprocjenjivo iskustvo koje joj je pomoglo pri povratku u Hrvatsku odakle je stigao poziv za vođenje kongresnog i banketnog dijela u Sheratonu.
„Vodila sam kongresni i banketni dio nekih 5, 6 godina. To je bio prekrasni trenutak. Uvijek je jako lijepo krenuti graditi, stvarati nešto. Kada smo kolege i ja došli Sheraton je još bio u betonu i mi smo bili ta prva ekipa ljudi zajedno sa našim menadžerima koji su bili Nijemci. Podigli smo Sheraton, ugurali se na tržište, preuzeli od svih drugih hotela i kongresnih centara posao (i smještajni). Tada je bilo jako puno stranaca i dobre zarade“, opisuje Kukec to razdoblje svog poslovnog uzleta, nakon kojeg je slijedilo razdoblje u kojem je poslovnim ljudima najpoznatija. Tek rijetkima je poznato da je na početku njezine franšizne priče jedna Figurela.
„Jedna od firmi s kojom sam radila u Milanu htjela je na hrvatsko tržište i ja sam im pomogla u krajnjoj liniji i prodala prvu franšizu Zadar. Shvatila sam da je to dobar poslovni koncept i ušla partnerski u franšizu Figurele u Zagrebu i bila direktor Figurele jako dugo. I jednostavno, pokrenula sam cijeli biznis ovdje. Ispalo je da tržište samo čeka takav poslovni koncept. Riječ je o specijaliziranim centrima za mršavljenje za žene po termo slim metodi koja pomaže u mršavljenju uz pomoć vježbi na posebnim spravama na kojim se mjeri fiziološka temperatura. Mi smo krenuli, dugo godina smo radili, otvorili tri franšize ovdje i nakon toga sam krenula u vlastite vode. Odlučila sam otvoriti svoj centar jer sam shvatila da mi Figurela nije dopustila da se razmašem onako kako sam htjela, a ja sam vidjela puno mogućnosti za proširenje. A franšiza je bila dosta stroga i nije davala prostora za tako nešto.
Gotovo 90 posto poslovanja moguće je franšizirati
Ljiljana Kukec
Tako da sam otvorila Body Creator centar, isto tako centar za mršavljenje za žene po istoj termo slim metodi. Počeli smo proizvoditi našu opremu za vježbanje u termoaktivnom ambijentu, to je švicarski patent star 40 godina. Niti Figurela niti bilo tko drug, pa tako niti mi, nemamo patentirano ništa nego smo na račun tog patenta razvili vlastitu opremu. Razvili smo termo kapsule, unutra je bicikl, prečka za trbušnjake, sve što pomaže aktivnoj vježbi pri temperaturi od 37 stupnjeva.
Međutim, moja ideja nije bila otvoriti creator center već Body Creator centar i plasirati ga kao franšizu. S obzirom na to da sam imala iskustva mislila sam da će to ići puno lakše, a onda sam ustanovila da na tržištu ljudi ne znaju što su franšize i da je teško prodati nešto što ljudi ne poznaju. Rekla sam: dobro, idemo od početka. Prvo educirati tržište što su franšize, ponuditi edukacije, forume, sajam. Počeli smo raditi međunarodni sajam franšiza koji je postojao od 2003. pa do 2007./2008. godine. Svake godine održavali smo ga u Zagrebu, imali smo 30-ak izlagača s 50-ak franšiza koje su se nudile. Sajam je bio vrlo interesantan. S obzirom na to da iza tog sajma nije stajala nikakva institucija (imali smo partnere koji su nas podržavali), individualna financiranja bila su jako teška. Tako da smo prestali raditi taj sajam, samo smo održavali forum jednom godišnje koji se održava i dandanas.
Na putu prema franšizama Ljiljani Kukec diploma iz povijesti arheologije nije bila dovoljno kredibilna. Odlučila je zato magistrirati na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a planira uskoro i doktorirati na poduzetništvu inovativnosti, na čemu djeluje već 20-ak godina.
Prema istraživanjima koje je provela na hrvatskom tržištu, ne samo u Hrvatskoj već u cijelom svijetu 90 posto poslovanja moguće je franšizirati. No hrvatski poduzetnici ne znaju dovoljno o franšizama i zato ih se pomalo i boje. Vrlo su rijetke i domaće franšizne ponude, na tržištu ih je možda tek 20-ak, pa je Hrvatska prema broju domaćih franšiza na zadnjem mjestu svjetske ljestvice. A franšize su jako važne u gospodarstvu jedne zemlje. Nakon širenja, domaće se franšize vrlo često uspješno internacionaliziraju, pa zato Udruga intenzivno adi na širenju spoznaja o prednostima franšiznog poslovanja. „Nažalost, koliko god se mi trudili i radili, ljudi još uvijek premalo znaju o franšiznom poslovanju. Hrvatski poduzetnici ne prepoznaju dio svog poslovanja koji bi se mogao franšizirati. I tu je Hrvatska udruga za franšize i franšizno poslovanje svakome voljna napraviti kompletnu besplatnu procjenu njegove franšizibilnosti. Nama prvima nije u interesu da se franšizira nešto što neće dati uspjeh, već obrnuto. Svakom je poduzetniku cilj širiti se. Uspjeh je bitan i za davatelja i za primatelja franšize“, kaže Kukec za poslovniFM.