Projektni menadžment danas je svuda oko nas. Prije 10-tak, 30-tak i 50-tak godina bio je rezerviran za tešku industriju, za građevinarstvo, strojarstvo, energetiku… Međutim, zadnjih 20-tak godina projekte nalazimo i u zdravstvu, i u medijima, i u industrijama i sektorima za koje možda i nismo zamišljali da će tamo doći. Osobe i uloge koje se stvaraju i funkcioniraju u projektima moraju biti obrazovane i moraju kontinuirano, kroz cijeli svoj i životni i radni vijek, razvijati svoje kompetencije kako bi odgovorili na izazove i rizike, rizike koji su svuda oko nas, rekao je za poslovniFM Marko Šimac, projektni menadžer i trener u konzultantskoj firmi Primakon te predavač na Visokom učilištu Algebra.
Ako u Google upišete ‘projektni menadžment’ dobit ćete jako puno rezultata. OPG-ovi imaju projekte, Europski fondovi ih imaju, veliki infrastrukturni projekti…, sve su to projekti. Razlika u odnosu na tekuće poslovanje, kontinuum nekakve poslovne organizacije, jest u tome da je projekt jedinstven, događa se samo jedanput. Jako puno problema i sporova u projektima dolazi upravo zato što nam projektni obuhvat uopće nije poznat u trenutku kada sjednemo za stol, ti kao nekakav naručitelj, ja kao nekakav izvršitelj – mi ne znamo put kojim ćemo ići.
Projektni menadžment teži proaktivnosti, teži tome da na vrijeme predvidimo rizike, na vrijeme upogonimo sve one mehanizme koji su potrebni da ti rizici u jednom trenutku ne eskaliraju, da se ne pretvore u probleme, da se ne pretvore u nekakve konačne sporove. Upravo zbog toga sve institucije – i obrazovni sustav, i fakulteti, i učilišta – koje provode edukaciju iz projektnog menadžmenta naglasak stavljaju na komunikaciju, na sustavnu, dobro pripremljenu, održivu komunikacijsku liniju, dobar komunikacijski plan kojeg se pridržavamo od početka do kraja projekta.
Često se raspravlja o tome jesu li možda neke genetičke, urođene osobine preduvjet za ulogu dobrog projektnog menadžera i koja je razlika između menadžera i lidera. U osobi projektnog menadžera stvarno se moraju stvoriti određeni preduvjeti na temelju znanja, vještina, kompetencija koje će on doslovno kao nekakav arsenal, kao nekakav komandos u danoj situaciji znači isporučiti i vrlo promptno reagirati kada naiđe na određeni problem. Dakle, ta probabilistika u projektima, rani pokušaj detektiranja rizika, izbjegavanje posljedica tih rizika je, prema mome iskustvu, jedna i presudna zato jer definitivno izbjegavate puno negativnih konzekvenci koje mogu završiti repovima i sporovima, raskidima ugovora i – najgore od svega – propasti projekta“, ustvrdio je Marko Šimac u emisiji Medijator koju uređuje i vodi dr. Srđan Šimac.
Potres koji je u ožujku bio u Zagrebu, na određeni je način postao svojevrsna prilika za građevinare.
„Građevinarstvo u Hrvatskoj u zadnjih je više od 50 godina bila vrlo stabilna, stožerna industrija. Sektorski je, naravno, preživjelo veliki krah od 2008./2009. na dalje, međutim zadnje dvije-tri godine neke su se stvari vidljivo počele popravljati. Udio u BDP-u je oko 5 posto s tendencijom rasta zaključno s 2019. godinom, postotak zaposlenih u građevinarstvu je 7 posto, opet s tendencijom rasta, a tome su pridonijeli i veliki infrastrukturni projekti koji su velikom većinom financirani iz sredstava Europske unije. Velik dio tih projekata realiziraju velike međunarodne kompanije. Meni je žao da su u Hrvatskoj nestali stožerni igrači koji su egzistirali prije, no tržište je takvo, ekonomija je takva, situacije koje su se događale na ovim prostorima su i pogurale sve to skupa. Hrvatske kompanije u građevinskom sektoru ili se grade od nule, iz nekakvih obrta postaju manja, srednja pa čak i neka veća poduzeća, i oni također traže svoju priliku. Znači kada govorimo o nekakvim medijski eksponiranim kapitalnim investicijama u velikoj većini su tu prisutni međunarodni igrači, naravno oni vide tu i nekakav svoj interes. Dobra strana toga je da veliki broj hrvatskih stručnjaka, inženjera, može skupljati određena znanja jer raditi na takvim projektima donosi novi set iskustava i kompetencija.
Potres u Zagrebu prilika je jednom dijelu domaćih tvrtki koje se bave građevinarstvom, završnim radovima, toplinarstvom…, da saniraju nastalu štetu, ali vidim to i kao priliku za novo programsko razdoblje od 2021. do 2027. godine“, ističe Marko Šimac.
Građevinski projekti uključuju čitav niz međuljudskih, osobnih i profesionalnih odnosa. O sinergiji između svih tih ljudi znatno ovisi uspjeh tih projekata. Može li projektni menadžer utjecati na to da bude što manje nerazumijevanja i što više otvorenih komunikacijskih kanala, i postoji li uopće svijest o tome koliko je važno pravovremeno upravljati konfliktima prije nego što eskaliraju?
„Mnoge je stvari jako teško predvidjeti, zato treba sustavno raditi na tome da se kontinuirano pokušava procijeniti rizike. Inovacija, promptna brza reakcija, digitalizacija…, postoji cijeli izvor potencijalnih ideja koje mogu postati krasna priča, fantastičan projekt koji ima i profit i benefite za sve sudionike.
Projektni menadžment stvarno teži formalnoj, dobro dokumentiranoj, dobro pripremljenoj komunikaciji. Vrlo je važno da projektni menadžer bude i ostane medijator od početka do kraja projekta. On mora imati apsolutno sva potrebna znanja i kompetencije profesionalnog medijatora. Svojim nastojanjem, svojom komunikacijom, on mora djelovati prema gore, prema sponzorima, naručiteljima, jer upravljanje očekivanjima je isto jedan vid uklanjanja potencijalnih kasnijih problema i sporova, ali mora djelovati i prema dolje, komunikacijom sa svojim timom, s dobavljačima, izvođačima… Dobar voditelj projekta od početka do kraja projekta mora poticati win-win atmosferu. Svi smo za istim stolom, uspjeh projekta zajednički je cilj, i zato eventualne sporove, eventualne kasnije medijacije i nedajbože drastične komplikacije ostavimo za nekakvo krajnje rješenje. Računajmo s tim, ali dobro znajući što nas čeka ako dođemo do te faze. Znači projektni menadžeri i medijacija su jedno“, zaključio je Marko Šimac na kraju razgovora za poslovniFM.
Objavljeno 17. srpnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM