Nedavno sam bio na putovanju koje je uključivalo kušanje vina lokalnih sorti i maslinovih ulja malih proizvođača na nekoliko dalmatinskih otoka. Svaki proizvođač imao je neku svoju, posebnu priču, zašto i kako je počeo s proizvodnjom, od onih koji su završili studij kao inženjeri vinogradarstva i vinarstva, preko inženjera strojarstva koji je počeo iz hobija proizvoditi vino, a sada mu je to osnovna djelatnost, do bračnog para koji je nakon odlaska u mirovinu prodao stan u Splitu i kupio kuću s vinogradom na Visu, pa su malo po malo počeli ozbiljnu proizvodnju vina, i upravo dovršavaju novu veliku investiciju.
Svima je zajednički odgovor na pitanje „može li se živjeti od zemlje?“, tj. od proizvodnje i prerade grožđa i maslina. Svi su, bez previše razmišljanja, odgovarali MOŽE. Naravno, svaki od proizvođača objašnjavao je koliko rada i znoja traži svaka boca vina ili ulja, s koliko različitih problema se susreću u poslovanju, kako je teško naći radnu snagu u vrijeme berbe i sl., ali svi su tvrdili da se od proizvodnje vina i maslinovog ulja – može živjeti.
Ti su me razgovori potaknuli na razmišljanje o poduzetnicima u Slavoniji koji žive od obrade zemlje. Većina malih proizvođača, s njivama od nekoliko hektara, i dalje je okrenuta tradicionalnim usjevima, poput pšenice, kukuruza, suncokreta i svoj poduzetnički pothvat više baziraju na državnim poticajima nego na tržištu. Oni drugi, koji su se počeli baviti uzgojem voća i povrća na manjim površinama, pod plastenicima (radno intenzivnom proizvodnjom) manje su okrenuti državnim poticajima, a više tržištu i širenju istoga. Ali tek mali broj tih poduzetnih poljoprivrednika uvodi preradu voća i povrća i proizvodi robu s dodanom vrijednošću kao što su sokovi, pekmezi, ulja, kako bi više naplatili svoj proizvod, ali i proširili tržište. Pročitao sam nedavno i tekst o OPG-u koji će ove godine na dva hektara zemlje pod plastenicima ubrati više od tisuću tona rajčice. Trenutno iz njihovih plastenika izlazi tri šlepera rajčice tjedno. Planiraju nove investicije koje će voditi proširenju primarne proizvodnje i energetskoj učinkovitosti, ali se iz intervjua vidi da ne razmišljaju o proširenju u smislu prerade povrća u proizvode s dodanom vrijednošću.
I dok su problemi proizvođača na otocima vezani i uz transport robe s otoka, jer korištenje trajekata i brodova dodatno poskupljuje prodajnu cijenu te neobrađena zemljišta pored njihovih nasada iz kojih dolazi divlja loza i korov koje moraju sanirati o svom trošku, proizvođači u Slavoniji imaju problema s cijenom proizvoda, jer je trošak uzgoja pšenice i kukuruza na malim površinama veći od prodajne cijene, te plasmanom proizvoda, jer se većinom kulture koje se uzgajaju ne određuju prema potrebama tržišta, nego prema tradiciji.
Ti problemi najčešće ne tište poljoprivredne proizvođače koji nisu to postali nasljeđivanjem zemlje, već su kao poduzetnici ušli u proizvodnju.
Nakon ovakvih promišljanja, i jedne vrlo subjektivne analize, čini mi se da je osnovni problem naših proizvođača u Slavoniji nesvjesnost činjenice da već 30 godina oni nisu zemljoradnici koji samo trebaju nešto uzgojiti, a država ili netko drugi će onda brinuti kako to plasirati, već su postali poduzetnici koji moraju znati kolika im je cijena koštanja proizvoda, na koje tržište i po kojoj cijeni mogu plasirati svoje proizvode, na koje načine financirati investicije i slično. Zbog toga poduzetnici koji prvi put ulaze u poljoprivrednu proizvodnju najčešće imaju puno više uspjeha od onih koji generacijama obrađuju zemlju.
Držim da su zbog toga potrebne poduzetničke edukacije u svakoj općini i svakom selu u kojemu postoje mali proizvođači koji su voljni poslušati i naučiti nešto. Savjetovanje poljoprivrednika trebalo bi uključivati i otvaranje vidika prema novim mogućnostima, kao što je prerada voća i povrća, i primjere dobre prakse koji bi mogli biti dobar motiv za unaprjeđenje proizvodnje. Naravno, u to treba uključiti Ministarstvo poljoprivrede, Poljoprivrednu savjetodavnu službu, Hrvatsku agenciju za poljoprivredu i hranu, Hrvatsku poljoprivrednu komoru kao i ostale potporne institucije.
Postoje već i sad primjeri dobre prakse, kao što je Poljoprivredni inkubator Drenovci, koji u sklopu ponude ima tri proizvodne linije (za preradu voća, tjestenine i čajeve) i koji nudi svojim korisnicima korištenje te opreme kako bi mogli bez velikih ulaganja započeti proces prerade voća i povrća u proizvode s dodanom vrijednošću. Na žalost, ti primjeri su još uvijek samo iznimke, ali i model na koji način treba pomoći poljoprivrednicima transformaciju u poduzetnike.