Prije godinu dana čitao sam priču o jednom američkom studentu koji se borio se s depresijom. Naime, bio je pod pritiskom da treba imati najbolju ocjenu na jednom kolegiju – a taj stres, realno, sam si je zadao. Naporno je radio kako bi ostvario svoj cilj i, kada se to napokon dogodilo, umjesto da bude sretan, izjavio je da je ta ocjena samo pokazatelj toga koliki je on promašaj kao osoba. Naime, njegov stav je bio sljedeći: „Da sam savršen, ne bih se trebao toliko truditi da dobijem najbolju ocjenu!”
Koliko ste se pronašli u priči ovog studenta? Koliko ste puta razmišljali o tome da neki posao jednostavno mora biti savršen, jer ako nije savršeno odrađen nije dobar? I kako ste se zbog toga osjećali? Stalno tragajući za savršenstvom suštinski ne možemo biti u potpunosti zadovoljni sobom i svojim radom. Jer, čak i kada ostvarimo to zadovoljstvo, ono biva kratkog trajanja jer se vrlo brzo pojavi nešto drugo što trebamo odraditi ili letvica koju bismo trebali sustići. Tako upadamo u zamku koju sami sebi postavimo – mislimo da će nam „savršen” rezultat donijeti toliko priželjkivanu sreću pa, i kada ga ostvarimo, budemo nezadovoljni.
Kao što kaže stara izreka: savršenstvo ne postoji. Izlizano, ali potpuno istinito.
Što kada bismo malo promijenili razmišljanje? Što kada bismo si umjesto „treba biti savršeno“ rekli „treba biti dovoljno dobro“? S konceptom „dovoljno dobro“ upoznao sam se prije par godina te mi je potpuno promijenio pogled na kvalitetu rada. Ideja u pozadini jest priznati samome sebi da je potpuno u redu biti samo dosljedan svojim ciljevima i ne slijediti ih 100% u svakom trenutku svog života. Ruku na srce, to je i nemoguće te nas s vremenom samo čini nesretnijima, anksioznijima i potištenijima.
Suština perfekcionizma može se svesti na sljedeću rečenicu: perfekcionisti znaju da savršenstvo nije moguće ostvariti, ali unatoč tome to ih savršenstvo i dalje tjera da pokušavaju. Perfekcionizam ne znači biti savršen, već osjećati se savršeno. A taj im osjećaj daje privremeno olakšanje nekog drugog, bolnijeg osjećaja. Svi oblici ponašanja koje možemo vidjeti kod perfekcionista zapravo su neka vrsta pokušaja da se „popravi“ ono nesavršeno u njima.
Ni statistika ne ide baš u prilog perfekcionizmu:
- Perfekcionizam se u posljednjih četvrt stoljeća povećao za 33 %.
- Više od 70 % mladih ljudi koji su počinili samoubojstvo napravilo je to zbog toga što su imali naviku kreiranja ekstremno visokih očekivanja od sebe.
- Perfekcionistima se, u želji da nađu savršenog partnera, dogodi da njih 33 % na kraju ne bude zadovoljno tim odnosom.
- Gotovo 30 % studenata može imati poteškoća s depresijom, a perfekcionizam se pokazao visoko povezan s tim simptomima.
Korijen perfekcionizma često leži u tome da imamo natprosječno visoka očekivanja (od sebe i drugih). Nerijetko se događa i da imamo visoke standarde kvalitete u poslu. Što to znači? Kada težimo savršenstvu, obično imamo posve drugačije poglede na posao i rad od drugih, i ti pogledi onda često bivaju nedostižnima. Drugi su nam onda nedovoljno dobri, površni, te posao odrađuju polovično ili nedovoljno kvalitetno – što nama predstavlja okidač neugodnih emocija i uzrok konflikata.
Hajdemo malo stati na loptu i postaviti si neka od sljedećih pitanja:
- Uspijevam li dostići svoje standarde? Ako da, je li to svaki put ili samo ponekad?
- Uspijevaju li drugi dostići moje standarde?
- Pomažu li mi standardi u ostvarenju mojih ciljeva ili mi zapravo odmažu?
- Imam li zbog svojih visokih standarda poteškoće u suradnji i odnosu s drugima?
- Koji bi bio trošak ili negativna posljedica kada bih malo smanjio/la svoje standarde?
Za domaću zadaću napravite sljedeći zadatak: uzmite papir i olovku ili sjednite za računalo i definirajte ono što je trenutno dovoljno dobro za vas u različitim životnim područjima – zdravlje, socijalni odnosi, novac, karijera, vaše sposobnosti, slobodno vrijeme itd. Od srca preporučujem da napravite ovu vježbu. Krenimo odmah s emocionalnim rasterećenjem stresa uzrokovanim savršenstvom.
Neka dovoljno dobro bude novo savršeno.
