Medijator je nova, mjesečna emisija poslovnog radija poslovniFM, jedinstvena na hrvatskom medijskom nebu. Uređuje ju i vodi dr. Srđan Šimac, predsjednik Hrvatske udruge za mirenje i jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za medijaciju. U prvoj emisiji njegov je gost dr. Mladen Vukmir, nacionalni i međunarodni stručnjak za pravo intelektualnog vlasništva, odvjetnik, arbitar i medijator.

„Tijekom 20 godina koliko se bavim medijacijom, doživio sam uspjeh medijacije koji graniči sa znanstvenom fantastikom. Nisam se mogao nadati da ću u tako kratkom vremenu vidjeti veliku društvenu promjenu koja se odvila i u kojoj mi danas imamo frustraciju da medijacija nije korištena u onoj mjeri u kojoj mi mislimo da bi ju bilo opravdano koristiti. Međutim, taj put koji je prijeđen u 20 godina nevjerojatan je i on potvrđuje da je medijacija prihvaćena od društva“, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Mladen Vukmir.

Vukmir potječe iz pravničke obitelji, u pravu je ostvario sjajnu karijeru, surađivao i učestalo surađuje s najvećim domaćim i svjetskim kompanijama pomažući im u rješavanju poslovnih i pravnih problema.

Cjelovitu emisiju poslušajte u nastaku ili preuzmite za kasnije slušanje.

„Pravo sam”, odgovorio je Vukmir na upit, “sreo čim sam se rodio jer su u mojoj obitelji svi bili pravnici, pa sam nekako u tom okruženju i odrastao. Teta mi je bila sudac, mama odvjetnica, praujak odvjetnik, djed odvjetnik pa profesor prava, tata šef pravne službe…, i tako dalje, svuda su oko mene bili – pravnici. Makar sam ja bio mladenački relativno buntovan, ipak tu tradiciju nisam odbacio, makar sam zamalo otišao i u drugom smjeru. Zanimala me povijest umjetnosti, ali ipak sam pravo smatrao širokim područjem na kojem mogu raditi stvari koje me zanimaju. Ono što me razlikovalo od mojih kolega u to doba, jest da sam se upisao na fakultet s idejom da ću se baviti pravima intelektualnog vlasništva. I možda ne bih studirao pravo da me to nije jako zainteresiralo. Poslije, kada sam krenuo ‘normalnim’ putem i uvidio što stvarno znači raditi u pravu, počeo sam se preispitivati i razmišljati. Osjećao sam da mi nešto nije dalo puni smisao. To je bilo vrlo rano, negdje u prvoj ili drugoj godini vježbeništva uvidio sam da suprotstavljanje ne donosi rješenje, da ljudima kojima pokušavam pomoći koristeći pravna sredstva, zapravo, odmažem jer problemu koji imaju dodajem još jedan sloj problema s kojima se oni ne znaju nositi.“

Pretpostavljam da vam vaša rokerska opredijeljenost daje dodatnu slobodu u pogledu na svijet i profesiju.

„Sasvim sigurno! Odrastao sam u kontrakulturi i dio toga jest volja da se preispita establišment i sve postavke društva, i to mi je sasvim sigurno olakšalo da bez pretjeranog buntovništva zauzmem drugačiji stav. Makar sam od početka vidio te stvari za koje sam smatrao da ne pomažu strankama, nisam znao kako im pomoći na drugi način. Odjednom sam, nakon možda 10-ak godina prakse, saznao za medijaciju i bez da znam o čemu je točno riječ upisao sam se na tečaj Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Vidio sam da oglašavaju tečaj medijacije koji je bio u SAD-u. Kako sam tamo studirao i često odlazio, u SAD-u završio sam prvi tečaj na kojemu sam počeo stjecati vještine koje tada kao pravnici na fakultetima mi nismo dobivali“.

Medijacija je doista jedna društvena reforma

Na upit zašto se na konflikte gleda uglavnom negativno, kao na probleme, a ne, zapravo, na prilike, Vukmir odgovara kako je to dijelom i zato što je svaki konflikt – problem. “Treba razumjeti, u čemu bih svakoga nastojao osvijestiti, jest to da konflikt ne mora postati problemom. Kad je osoba svjesna nastanka konflikta, može redefinirati odnos prije nego što konflikt izbije, a konflikt izbija u trenutku u kojem komunikacija prestaje. Nama se u društvu redovno dešava, dijelom i zbog vremenskih pritisaka, zbog stiske u kojoj živimo, da ne primjećujemo kako komunikacija kopni i da gubimo sposobnost za rješenje kojim bismo problem pretvorili u priliku za poboljšanje odnosa. Skliznemo u područje u kojem više nema komunikacije i onda ne znamo kako iz toga izaći pa krenemo u sporove. To je ciklus koji je relativno lako promijeniti. Mnoge su velike korporacije prije 15-ak godina, masovno trenirajući svoje zaposlenike, govorimo o tisućama ljudi u velikim multinacionalnim kompanijama, prihvatile treninge o medijaciji i o vještinama komunikacije. Na taj način ostvarile su jedan od ciljeva uspješnog poslovanja. Naime, u modernom poslovanju svaki konflikt ima svoju cijenu, on košta i kad ga nastojimo unaprijed spriječiti svjesni da se on pojavljuje, ne dopuštamo da sukob eskalira, eskaliramo komunikaciju, to je ključ.“

Danas se tvrdi da su komunikacijske vještine postale najvažnije vještine nakon naših profesionalnih, a još uvijek se o tome malo vodi računa. Bavimo se riječima, a ne bavimo se posljedicama svojih riječi. Na tragu vaših izjava, stavova i pristupa, čini mi se da u posljednje vrijeme odvjetnici i odvjetnička društva sve više kao svoju prednost iskazuju pristupima kojima ne biraju sudove za svoje klijente kao prvu opciju. Je li to tako i ako jest, o čemu je riječ?

„To zavisi od dijela usluge u kojem pojedini odvjetnici rade. Ono što mogu s relativnom sigurnošću reći, u ovom segmentu poslovnog rješavanja sporova među kompanijama već više od jednog desetljeća na čitavom svijetu dolazi do pomaka u korištenju metoda za rješavanje sporova na bazi interesa, a ne na bazi pozicija. Došlo je do promjene, stranke to traže, naglašavam – stranke traže, jer velike kompanije danas doista traže da se njihovi sporovi ne rješavaju na bazi pozicija, nego na bazi interesa. Traže zato jer kad se rješavanju sporova pristupa na bazi interesa, onda postoji veća mogućnost kontrole ishoda tog postupa. Svjedočio sam situacijama u kojima kompanije, odnosno njihovi predstavnici, izrijekom od pružatelja pravnih usluga traže da im najprije daju prijedlog za rješenje na bazi interesa, a potom, ako to ne bi funkcioniralo, da je moguće koristiti i pozicijski način rješavanja. Činjenica je da u postupku medijacije nitko ne može nametnuti ishod. Niti medijator, niti druga strana. Prema tome, automatski je isključeno da vam ishod bude nepovoljan, jer vi u svakom trenutku možete ustati i prekinuti postupak medijacije za koji smatrate da bi mogao uroditi negativnim ishodom.“

Suočavajući se s mnogim poslovnim ljudima koji imaju sporove i konflikte, uočio sam da im je teško priznati da imaju problem. I dok ne priznaju, ne mogu preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje.

„Apsolutno. Naime, u našem tradicionalnom načinu, pristupu spora, mi vrlo često ne prihvaćamo vlastitu odgovornost za doprinos nastanka sporova. Često govorim da je za tango potrebno dvoje. Nema spora bez sudjelovanja obiju stranaka. Čim jedna stranka prihvati svoju odgovornost, spor postaje moguće riješiti. To je važno, no u našem tradicionalnim sustavima obrazovanja i u društvenoj klimi to nije dominantan način gledanja na spor. Kao s nekim tvrdoglavim zadovoljstvom mi uglavnom uvijek smatramo da je za spor odgovorna druga strana. Spor je zajednički, rezultat je zajedničkih pogrešaka u komunikaciji, zajedničkih nerazumijevanja. Čitav proces nastanka spora počinje od nesporazuma. Tamo gdje se ljudi ne razumiju pa nastave djelovati, tu je mogućnost da to sklizne u spor, ako to nitko ne zaustavi. Ako nismo svjesni vlastitog doprinosa na početku nerazumijevanja, a poslije ni u nastanku sukoba i uvreda ili tko zna što sve već nastane tijekom te eskalacije, onda teško možemo van, nema nazad. Medijator je zato potreban ljudima jer većina nas nije u stanju vidjeti vlastiti doprinos, tu je onda medijator na neki način da razotkrije svima uključenima u postupak medijacije kako je došlo do spora, makar to ne treba biti eksplicitno. Medijatori su trenirani da to ljudima na neki način učine razumljivima, ne nužno objašnjavajući im, nego postavljajući im pitanja. Razgovarate li s njima, ljudi vide vlastiti spor na drugi način.“

Kako gledate na budućnost medijacije i drugačiji pristup poduzetnika i gospodarstvenika u sustavu upravljanja i rješavanja konflikata i sporova?

Često kažem da to nije posljedica truda nas nekoliko entuzijasta koji smo prije 20-ak godina to počeli raditi, to je posljedica društvene odluke kojom su moderna društva odlučila da rješavanje sporova na bazi interesa ima smisla. Prema tome, to će se nastaviti. Ono što smatram najvjerojatnijim ishodom jest to da će osim medijatora tom uspjehu, i tom nastavku širenja, doprinijeti i pojedinci. Ja doista očekujem promjene u školskom sustavu, u sustavima cjeloživotnog obrazovanja. Očekujem da će učenje tehnika komunikacija i tehnika medijacije, koje su dijelom zasnovane na tehnikama komunikacije, dovesti do situacije u kojoj će biti manje sukoba, manje sporova, u kojoj će ljudi moći sami sebi pomoći, naći izlaz i prevenirati nastanak spora, ozbiljnog sukoba. Ne kažem da će biti manje miritelja, mislim da će ih biti više, ali bit će mnogo više snage pojedinaca da sami upravljaju i izbjegnu nastanak svojih sporova.

Medijacija je doista jedna društvena reforma koja je duboka i u kojoj stvarnost počinje funkcionirati na jedan drugačiji način. Taj elemenat nekonfliknosti javio se u doba kontrakulture u kojem sam ja odrastao. Možemo mi to danas ironizirati, no činjenica je da su se te spoznaje tada pojavile i da je društvo to prihvatilo. I u tom povijesnom, relativno kratkom razdoblju od 40-ak, 50-ak godina, došlo je do transformacije koja nam pokazuje kakvo će društvo u budućnosti dominantno prevladati“, zaključio je Mladen Vukmir u razgovoru za poslovniFM.

Objavljeno 7. veljače 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM