Do prije nekoliko godina asocijacija na tekst „najbrži prst“ bila bi društvena igra ili kviz u kojemu se redoslijed odgovaranja utvrđuje brzinom prijave kandidata. U međuvremenu, barem u Hrvatskoj, „najbrži prst“ postao je poznati model prijave projekata na pozive za sufinanciranje iz EU programa. S obzirom na to da se o ovoj temi puno pisalo, a posebno u zadnje vrijeme kada se većina poziva raspisuje po ovom modelu, u ovom tekstu neću puno o prijaviteljima. Poduzetnici i fizičke osobe koji utroše vrijeme, energiju i novac kako bi pripremili projekt, a onda troše dodatno vrijeme i energiju da bi odigrali „najbrži prst“ u kojemu imaju šanse kao u uplati loto listića bili su tema većine tekstova o „najbržem prstu“. U ovom tekstu malo više pozabavit ću se drugom stranom – onima koji pripremaju i raspisuju pozive. Nekoliko je standardnih odgovora na pitanje zašto uopće imamo model „najbrži prst“?

Prvi i najčešći za većinu pitanja za koje ne postoji kvalitetan i logičan odgovor uvijek je, u više ili manje sličnim varijantama, „Zato što Europska komisija tako od nas traži“. Ovaj odgovor je jednostavan jer prebacuje krivnju na nekoga tko nam je izvan dohvata, kome ne možemo postaviti isto pitanje. Osim toga, dio medija i politike stvorio je, kod onih koji ne poznaju sustav funkcioniranja Europske unije i država članica, od Europske komisije instituciju koja svima naređuje i koja je odgovorna za sve loše što nam se događa. I na kraju, kod ovog odgovora, postoji i nekakva logika po kojoj onaj koji daje novac kreira i pravila. Iako Europska komisija i druga tijela Europske unije donose određena pravila vezana uz pripremu poziva, sam model kako će se projekti ocjenjivati i kriterije ocjenjivanja uvijek određuje institucija koja raspisuje poziv. Najčešće je javni poziv privremeni ili trajni. Ako je poziv privremeni tada postoji rok do kojega se na taj poziv prijavljuju projekti, nakon čega se svi projekti ocjenjuju i kreira se rang lista prema kojoj se financiraju najbolje ocijenjeni projekti do onog rednog broja do kojeg je to moguće s obzirom na alocirana sredstva. Kod trajnog poziva projekti se ocjenjuju prema redoslijedu zaprimanja i svaki projekt koji ima minimalni broj propisanih bodova prolazi dalje na ugovaranje, te je poziv otvoren dok se ne ugovore sva alocirana sredstva.

Takva vrsta poziva ima smisla kada imamo veliki iznos alociranih sredstava i očekujemo duže vrijeme pripreme projekata, pa omogućujemo prijaviteljima da počnu provedbu projekta ranije, tj. da ne moraju čekati zatvaranje poziva. Kada se ovakvi pozivi zatvaraju u trećoj minuti ili petoj sekundi od otvaranja, a što je vrlo čest slučaj kod nas, onda takav model nema nikakvog smisla, jer to onda nije strateško upravljanje sredstvima, već nagradna igra u kojoj prijavitelj više vremena troši na izbor modela kako bi se prijavio u prvoj sekundi, a puno manje na kvalitetu projekta.

Drugi odgovor sličan je prvom i glasi „Želimo što prije iskoristiti sredstva“. Sredstva treba iskoristiti što kvalitetnije, a brzina se rješava u brzini pripreme poziva, brzini koordinacije raznih tijela koja sudjeluju u pripremi i provedbi poziva i općenito u brzini administrativnog aparata, a ne u brzini prijava projekata.

Zadnji odgovor je, za razliku od prva dva, iskren i glasi „Nemamo dovoljno kapaciteta za evaluaciju velikog broja projekata“. Kada bi se krenulo u evaluaciju svih projekata koji su po raznim natječajima prijavljeni trebalo bi puno više djelatnika i puno više vanjskih suradnika, što bi na kraju i puno veći iznos sredstava preusmjerilo u troškove ocjenjivanja projekata. 

Može li se ovaj problem nekako riješiti? Naravno da može i rješenje je vrlo jednostavno, a zove se strategija. U Hrvatskoj je na snazi Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske kojim su, između ostaloga, definirani pojmovi Strategija – dugoročni akt strateškog planiranja od nacionalnog značaja i Strateški cilj – dugoročni, odnosno srednjoročni cilj kojim se izravno podupire ostvarenje razvojnog smjera. Osim nacionalne, postoje i regionalne i lokalne strategije. Strategija bi, u teoriji, trebala definirati djelatnosti i aktivnosti koje će određenoj regiji i zajednici donijeti brži i stabilniji rast, pa bi se onda temeljem operativnih programa izrađenih po određenoj strategiji te djelatnosti i aktivnosti podupirale. Tako država, županije, gradovi i općine ulagali bi sredstva u one aktivnosti koje će otvoriti nova radna mjesta, dovesti do stvaranja nove vrijednosti, povećanja kvalitete života i sl. Na žalost, upravo suprotno od smisla izrade strateških dokumenata, kod nas se većina takvih dokumenata kreira po principu da se svi mogu prijaviti, tj. da niti jedna djelatnost ili aktivnost ne bude „zakinuta“.

Zbog toga se na pozive javlja veliki broj projekata, a uložena sredstva ne dovode do stvarnog rasta regija i države. Jedan od slikovitih primjera dolazi iz djelatnosti u kojoj sam već godinama. Kada je 2006. godine raspisan prvi natječaj za potpornu infrastrukturu jedan od elemenata ocjenjivanja za inkubatore bio je broj potencijalnih korisnika (novoosnovanih tvrtki) na prostoru na kojemu se gradi inkubator. Taj broj dokazivao se pismima namjere potencijalnih korisnika, analizom broja novoosnovanih tvrtki i obrta na nekom području i sličnim pokazateljima. Model evaluacije tada je kopiran iz sličnih poziva u drugim EU državama. Zadnji natječaj za potpornu infrastrukturu raspisan je 2016. godine, a elementi ocjenjivanja bili su (između ostalih) broj potpornih institucija koje će koristiti infrastrukturu, te veličina izgrađenog objekta. Inkubator se gradi radi poduzetnika početnika, a ne radi potpornih institucija, pa je ovakva evaluacija potpuno besmislena, a drugi element – veličina izgrađenog objekta primorao je većinu prijavitelja da prijave objekte maksimalne veličine koje mogu sufinancirati, a ne objekte veličine koja im je stvarno potrebna, kako bi dobili veći broj bodova. Na taj način ne pomaže se razvoju poduzetnika početnika, već se pomaže lokalnim čelnicima da se pohvale „velikim ulaganjima“ u svoj grad ili općinu, a efekt takvog ulaganja ne mjeri se dalje od dosega objave u medijima. Kada bi se strateški dokumenti radili prema metodologiji zbog koje se i rade i kada bi operativni programi pratili te strategije tada bi se i „najbrži prst“ ponovo preselio u kvizove i društvene igre.

Zbog toga se na pozive javlja veliki broj projekata, a uložena sredstva ne dovode do stvarnog rasta regija i države. Jedan od slikovitih primjera dolazi iz djelatnosti u kojoj sam već godinama. Kada je 2006. godine raspisan prvi natječaj za potpornu infrastrukturu jedan od elemenata ocjenjivanja za inkubatore bio je broj potencijalnih korisnika (novoosnovanih tvrtki) na prostoru na kojemu se gradi inkubator. Taj broj dokazivao se pismima namjere potencijalnih korisnika, analizom broja novoosnovanih tvrtki i obrta na nekom području i sličnim pokazateljima. Model evaluacije tada je kopiran iz sličnih poziva u drugim EU državama. Zadnji natječaj za potpornu infrastrukturu raspisan je 2016. godine, a elementi ocjenjivanja bili su (između ostalih) broj potpornih institucija koje će koristiti infrastrukturu, te veličina izgrađenog objekta. Inkubator se gradi radi poduzetnika početnika, a ne radi potpornih institucija, pa je ovakva evaluacija potpuno besmislena, a drugi element – veličina izgrađenog objekta primorao je većinu prijavitelja da prijave objekte maksimalne veličine koje mogu sufinancirati, a ne objekte veličine koja im je stvarno potrebna, kako bi dobili veći broj bodova. Tako ne pomaže se razvoju poduzetnika početnika, već se pomaže lokalnim čelnicima da se pohvale „velikim ulaganjima“ u svoj grad ili općinu, a efekt takvog ulaganja ne mjeri se dalje od dosega objave u medijima. Kada bi se strateški dokumenti radili prema metodologiji zbog koje se i rade i kada bi operativni programi pratili te strategije tada bi se i „najbrži prst“ ponovo preselio u kvizove i društvene igre.

Autor: Jean-Pierre Maričić

Objavljeno 6. lipnja 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.