Ljudi vole izreke, poslovice s potpisom ili nepoznatog autora. Ta zrnca mudrosti uvijek su me poticala da u praksi provjerim kako djeluju i da ih prilagodim u savjete onima koji s kojima sam surađivala, lekcije na mojim predavanjima o liderstvu i strateškom komuniciranju. Tako je nastalo osam priča kojima sam povezala ono što je mene motiviralo da bolje vidim neke izazove i moja razmišljanja o njima kao odgovor koji može motivirati nekog drugog.
Počinjem s japanskom poslovicom koja kaže: Ideja bez djelovanja je sanjarenje. Djelovanje bez ideje je noćna mora.
Vjerojatno se to događa mnogima koji su se u nekoj fazi svog rada naši na nekoj rukovodećoj poziciji u području marketinga i komunikacija ili su imali ovlasti odlučivati o razvoju poslovanja i investicijama.
Broj ljudi koji im se obraća sa svojim idejama i prijedlozima za suradnju, raste proporcionalno s veličinom kompanije i njezinim ugledom.
Osobno sam godinama bila jedna od onih kojoj su se ljudi, između ostalih tema, obraćali i za mišljenje o prijedlozima za suradnju u realizaciji nekih njihovih ideja.
U početku, kada još nisam imala puno iskustva sa svim fazama pretvaranja neke ideje u konkretno djelovanje (zovem to rješenjima s kraja na kraj – e2e), takva vrsta povjerenja mi je godila. Prilično mi je imponiralo da je netko odlučio sa mnom podijeliti svoje zamisli i zamoliti me za mišljenje i eventualnu pomoć u realizaciji. To bi uvijek zagolicalo moju maštu i izazvalo leptiriće u trbuhu pri pomisli na mogući ishod.
Nije za usporedbu, no priznajem da bi mi se ponekad u glavi pojavila slika Nikole Tesle i više stotina patenata koje je prijavio. Zamislila sam Westinghousa i Edisona kojima se Tesla sa svojim idejama obratio za suradnju i financijsku podršku. Nisam ja bila u poziciji da čujem takvu vrstu ideja, niti sam imala vlastiti kapital kao ulog u nečiju ideju, no, svejedno, to me nije sprječavalo da si postavim neka pitanja.
Kako znamo da imamo pravu ideju?
Kakve suradnike čovjek treba imati da bi mogao implementirati vlastitu ideju?
Što bi bilo da Teslu nisu podržali?
Što bi bilo da su ga nastavili podržavati?
Sve dileme ostaju pitanja osobne interpretacije jer ne znamo točne odgovore. Međutim, no ono što sigurno znamo jest da se Tesla ne rađa svaki dan, odnosno da se nakon samog Tesle njegov nasljednik jednakog kreativnog potencijala još uvijek čeka.
Sam Tesla je govorio da on svoje ideje najprije materijalizira u snu, da sve izračune provjeri dok spava te da je siguran da su ideje koje predlaže ostvarive.
Jeste li čuli da netko drugi tako provjerava svoje ideje?
U stvarnosti, ljudi funkcioniraju na drugačiji način.
Imaju neku ideju o kojoj maštaju i očekuju da svi kojima se obrate brzo shvate njihovu genijalnost. To se u pravilu ne dogodi, iako, naravno, ima iznimki, ali ne toliko puno koliko mislimo.
Istina je da u stvarnom životu postoji nerazmjer broja prijedloga i sposobnosti predlagatelja da te svoje ideje i realiziraju. Iako smatraju da je njihova ideja genijalna, rijetki među njima uspiju tu ideju materijalizirati i ostvariti svoj san. Još manje njih postanu svjetski poznati inovatori ili ljudi koji svojim djelima značajno utječu na promjene u društvu.
Ujedno, najveći broj onih s idejama nekako ne uspijevaju uvjeriti druge ljude, a među njima sam se često i sama nalazila, da u tu njihovu ideju vrijedi uložiti novac, vrijeme, znanje i strast.
I tako je njihova ideja bez konkretnog djelovanja ostala puko sanjarenje.
Doduše, ne rijetko sam osjetila nezadovoljstvo, zlovolju pa i veliko razočaranje onih koje sam morala odbiti jer sam kritički pristupila onome što je njima bilo nedvojbeno. Postavila bih previše pitanja, vidjela rizike tamo gdje ih oni nisu niti tražili. Predvidjela bih sljedeće korake i shvatila da prijedlog nije dovoljno kvalitetan niti razrađen pa sam ga odbila. Uostalom, to nije ni bio moj san.
S druge strane, kroz upravljanje velikim projektima i rad s brojnim timovima i pojedincima suočila sam se i s drugom vrstom djelovanja i ponašanja – neki ljudi su ponekad radili svoj posao gotovo mehanički, bez razmišljanja i bez širine, rekla bih bezidejno i ravnodušno, a korektno i uporno. Takvo djelovanje na duge staze predstavljalo je također veliki izazov, a suradnja je vremenom ponekad postala prava noćna mora.
Naime, meni je jako važno, a mislim da je to korisno i potrebno radi samog projekta, da razmišljamo o onome što radimo, da djelujemo timski i usklađeno te da sagledavamo veliku sliku u kojoj se naš rad zajedno s radom drugih ljudi ulaže u konačni rezultat. Ukoliko toga nema, a nama nije stalo do kolega i rezultata niti do sagledavanja cjeline zadatka, a samim tim niti ne dajemo dodanu vrijednost projektu, lako postanemo zamjenjiv dio kreativnog stroja.
Naime, repetitivne poslove i šablonska rješenja već je danas moguće zamijeniti umjetnom inteligencijom ili nekim malo boljim softverskim rješenjima. I program će raditi ono što mu je zadano, a ne trebamo brinuti o njegovom raspoloženju, zadovoljstvu, motivaciji….
Ovakva dva ekstrema – suradnike sanjare i suradnike hardcore radnike – možete pronaći u svakom okruženju. Oni prvi – sanjari – stalno su u oblacima opsjednuti novim idejama, a nekako se pogube kada trebaju nešto konkretno napraviti. Njihovi antipodi – suradnici hardcore radnici – odrađuju svoju dionicu posla čvrsto na zemlji, korektno i točno, ali vrlo često bez ikakve emocionalne uključenosti ili želje da naprave neki iskorak ili nešto promijene.
Naravno, većina suradnika je negdje između ta dva ekstrema što znači da sanjare koliko je potrebno da mijenjaju stvari i djeluju dovoljno ozbiljno da se na njih možete osloniti kada je to najpotrebnije.
Nema tu neke čvrste granice pa se u životu ljudi ponašaju ponekad i neočekivano. Zabljesnu s nekom idejom i dok čvrsto stoje na zemlji ili u vrtlogu novih ideja odrade neki zahtjevan i zanimljiv posao. Najviše pak doprinosa daju oni koji kombiniraju najbolje od oba ekstrema. Njihov su doseg i utjecaj najveći.
Kroz rad i praksu spoznala sam da se iz simbioze djelovanja svih suradnika mogu dobiti najbolji rezultati ne samo uspjeh nekog projekta ili organizacije, nego i razvoj svakog pojedinca.
Ključ je u komunikaciji i procesima. Moramo znati što i kako radimo, na koji način, s kim i zašto. Moramo znati kako ono što mi radimo utječe na druge dijelove procesa i preuzeti odgovornost ne samo za vlastiti dio, nego i za rezultat cijelog tima. Moramo biti osoba s integritetom koja poštuje druge, profesionalna je i ustrajna.
Osobno sam svaku svoju ideju razradila do u tančine prije nego bi ju obznanila i zatražila odobrenje za realizaciju. Tako oboružana svim scenarijima za smanjenje rizika i ubrzanje procesa, s prijedlogom suradnika i konkretnog plana rada te čvrsto uvjerena da je ono što predlažem novo i ostvarivo, tražila sam i u pravilu dobila „zeleno svjetlo“. Moje je iskustvo vrlo pozitivno – uspjela sam ostvariti svoj san jer od njega nikada nisam odustala kao ni od stalnog učenja, razvoja i konkretnog djelovanja.
Činjenica je da svaki čovjek ima, slikovito rečeno, „gumb“ koji treba pritisnuti i rezultat neće izostati. Pri tom moramo znati da rezultat nije samo ono što netko ostavi kao dokaz svog rada, nego i atmosfera koju stvara u timu, odnosi s drugima, način rada i ponašanja, zrnce mudrosti naših baka i prstohvat ludosti naše djece. Sve nam to treba da bismo i dalje mogli sanjati velike snove, a iza sebe ostavljati konkretna djela.
Zato je moj savjet kao potpora japanskoj poslovici s početka ovog teksta: “Kreativnost s pokrićem – zadržite dječju znatiželju, sanjajte, ali i djelujte!”
—–
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 10. srpnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.