Nedavno mi je naš urednik zadao temu koju bi volio da obradim. Par dana nakon završila sam na operaciji, malo se odužilo i tema je ostala na čekanju. A priznajem i da me mučila malo, ni sama ne znam da li me nije dovoljno motivirala ili sam se samo bojala da ću doći u napast zaista reći istinu, što i nije uvijek pametno. A ja ako pišem, pišem svoju istinu. Ako smatram da je preteška i opasna onda radije šutim. I tako u toj šutnji našla sam se neki dan na luksuznom eventu s tematikom u pravilu namijenjenom gotovo isključivo muškarcima, ali su u publici bile samo žene.
Sjedila sam za stolom s 3 divne poduzetnice, hrabre i moćne žene koje svojim stavom, inteligencijom, snagom i rezultatima izazivaju divljenje u svakom smislu. I tako smo mi sjedile u našim haljinama i štiklama, pričale o automobilima, dijamantima, IT-u, prodaji, umjetnoj inteligenciji, videoprodukciji, proizvodnji, strojevima, kreditima, marketingu, djeci, financijama, a ja sam se požalila i na temu koja mi visi nad glavom i o kojoj nikako da progovorim. Na što su mi one rekle „pa napiši, svi gledaju samo jedan smjer, ti napiši ono što mislimo mi žene koje ne idemo tim smjerom i ne okupljamo se oko činjenice da nas netko ponižava, onemogućava ili ne cijeni samo zato što smo žene“.
I evo me! Ovako ja gledam na nas žene u biznisu. Uz napomenu da ja ionako nisam tu da pričam o statistikama, niti sam im sklona niti ih volim. Ime moje kolumne je „Uvijek svoja“ pa evo takva i ostajem.
Posljednjih 10 godina pojam ženskog poduzetništva, žena u biznisu, mama koje imaju svoje tvrtke i sl. varijacije na temu vrlo su popularna tema razgovora, rasprava, istraživanja, okupljanja ali i odlična prilika za pojedince da zarade na ovoj popularnoj problematici. Nešto slično kao na fenomenu bezglutenske hrane npr. ili platnenih pelena. Dio problema je stvaran, a dio je čisti napumpani marketing bez stvarnog i realnog uporišta, a u svrhu osnaživanja nekog pokreta kako bi pojedinci koji ga predvode sebi osigurali ili budućnost ili „slavu“.
Ja osobno zaista volim nas žene. Volim tu ženstvenost i senzibilitet kojim smo u stanju uzdrmati Svijet. Volim našu snagu, moć da kreiramo, da rezoniramo, da složimo savršen plan bez da propustimo putem ijedan detalj. Volim što, osim inteligencije koja je univerzalna za oba spola, imamo i sposobnost multitaskinga koja u prosjeku ipak većinom pripada ženama. Obožavam našu intuiciju. Volim našu pronicljivost i sposobnost da dobro odmjerimo. Volim i taj naš oprez koji nas nekada usporava ali nam situaciju u budućnosti učini manje problematičnom.
Volim činjenicu da mi rađamo, da stvaramo, da jedan naš mali organ veličine ženskog dlana omogućava ovom čovječanstvu da postoji. I onda kao majke imamo savršenu motivaciju da pregazimo sve pred sobom kako bi uspjele i osigurale budućnost svome potomstvu.
Volim što imamo tu kameleonsku sposobnost, ali i realnu mogućnost da u poslu budemo što god želimo ili što trenutak od nas zahtijeva. I ženstvene i nježne, ali i snažne i drske. I što se nakon radnog dana imamo priliku vratiti u emociju koja nam je prirodna i u kojoj se najbolje osjećamo. Volim što je u redu da obučemo i haljinu i hlače, štikle i tenisice, i da u oba slučaja budemo jednako uspješne.
Iskreno, iako znam da se mnogim ženama to ne čini kao prednost, ja sam sretna što mogu biti i žena i muškarac bez da u ovom drugom slučaju izgubim sebe. Jer ako je radni zadatak takav, ako je uloga koju toga dana igram takva, ako to zahtjeva planirani rezultat, „fine with me“, za sve sam sposobna i spremna. A kada zadatak obavim, bit ću opet ono što ja želim biti.
Volim što radimo na sebi, odlazimo na radionice, terapije, edukacije. Bilo bi odlično da to u jednakoj mjeri čine i muškarci, no činjenica da to ne rade svakako ni mene neće udaljiti od moje želje da ja budem bolja i da moji rezultati budu bolji.
I sada kada znamo sve ovo o nama ženama, kada znamo koliko smo inteligentne, snažne, moćne i obdarene mnogim nevjerojatnim sposobnostima, pitam se što je to s našim izborima? Što je to s našim uvjerenjima da smo lošije i da se zato trebamo boriti protiv nekoga tko zapravo ne bi trebao biti naš neprijatelj?
Da, znam, društveno naslijeđe, navike, obrasci ponašanja i razmišljanja, referentni okviri u kojim smo odrasli, uvjerenja, odgoj. Sve to stvorilo je percepciju koju danas imamo. No ratovanje nije naše prirodno stanje i zato nikakvim borbama, optuživanjem, zavišću, traženjem pažnje, lošim željama i kukanjem nećemo promijeniti to stanje.
Ženska sposobnost vođenja, donošenja odluka, i kreativnost doprinose svakom poslu i vođenju tvrtke. Obrazovanje, iskustvo, vještine i radna etika ono su što čini razliku. Iako se neke od nas suočavaju sa izazovima poput rodne neravnopravnosti i predrasudama ipak smatram da je danas to više iznimka nego pravilo.
Osobno sam zaista okružena moćnim i snažnim ženama. Moja Sandra, ginekologinja i kirurginja, žena koja je pobijedila tešku bolest, žena s najljepšim osmijehom na svijetu koja porađa djecu, spašava ženama živote (i meni je). Žena čiji snažan glas odjekuje odjelom na kojem radi, kojoj telefon ne prestaje zvoniti jer svi trebaju njezino mišljenje. Žena koju ništa nije spriječilo da radi ono što voli i da bude vrhunski uspješna u tome. Žena kojoj muškarci često asistiraju na operacijama. Ali i ona njima. Jer su jednaki i ravnopravni. A ako joj i pokušate pokazati da sumnjate u nju zbog njenog spola, vjerujem da ćete to požaliti. Operira, donosi odluke, barata teškim dijagnozama, ali i putuje, bavi se glazbom, piše, pomaže životinjama.
Josipa, vlasnica proizvodne tvrtke i to iz jednog od najpogođenijih sektora posljednjih 15 godina. Žena koja je preživjela i težak razvod i bankrot i kao samohrana majka izdigla se u visine koje mnoge od nas još uvijek sanjamo. Uspješan posao, divna obitelj, briga o sebi i drugima oko sebe. Žena koja zaista pokazuje koliko snažne jesmo. I upravo ona je ta koja često u mom inboxu ima riječ podrške, kompliment, podršku. Sama činjenica da nismo osobito bliske, a ona baš uvijek nađe vremena za lijepu riječ, meni govori kakav je njen karakter i zašto je baš ona došla tu gdje je danas.
Antonija, moja vojnikinja. Prva žena vojni pilot u našoj zemlji, fitness instruktorica. Ujutro je u pilotskoj uniformi, popodne u fitness opremi, a navečer zabljesne u najljepšim haljinama naše Ivane, također jedne hrabre žene koja se sama uspješno probija u modnom svijetu.
Ana, Elizabeta, Svetlana, Dunja, Dijana, Iris, Maja, Hajdi, Anita, Sandra, Blaženka, i mnoge druge, sve su to žene koje svakoga dana rade na svojim ciljevima i nijednog trenutka ne odmjeravaju svoje snage s muškarcima tako da sumnjaju u ijedan djelić sebe. One su jednostavno to što jesu, tu gdje jesu i rade najbolje moguće s resursima koji su im dani. Natječu se isključivo same sa sobom i uživaju u svojim rezultatima. Kada se sretnemo, ne pričamo o statistikama, požalimo se ako imamo konkretan razlog, ali ne kukamo. Promislimo kako jedna drugoj možemo pomoći i idemo dalje.
I onda ona neizostavna tema – djeca. Da, priroda je učinila da mi rađamo. I kao što rekoh gore, neizmjerno sam sretna zbog toga. I s tom činjenicom živimo. S tom činjenicom otvaramo svoje biznise ili preuzimamo visoke poslovne pozicije. Tu činjenicu jednostavno moramo ukalkulirati i s njom se moramo znati posložiti u našim planovima.
Nisu nama muškarci „uvalili“ majčinstvo već priroda. Zar zaista žalimo zbog toga? Ja ne!
No, ono što u majčinstvu čini razliku jest izbor partnera s kojim stvaramo potomstvo. A izbor je opet na nama. Jer izabrati partnera koji vas, vaše potomstvo, vaše želje, ciljeve i poslove ostavlja bez podrške je jednostavno loš izbor. Pa čak i kada smo, iz bilo kojeg razloga, loše izabrali opet trebamo potražiti mogućnost da se iz tog izbora maknemo.
Partner koji od nas zahtjeva da apsolutno sve obiteljske obaveze i kućne poslove preuzmemo na sebe, nije dobar partner. Partner koji nikada neće uzeti bolovanje kada se dijete razboli, nije dobar partner. Partner koji će se naljutiti ako navečer sređene idemo na poslovni event, nije dobar partner. Partner kojem smetaju naše prijateljice, poneki službeni put ili jednostavno ženski vikend, nije dobar partner. A ako znamo da je partner naš izbor, onda imamo priliku stvoriti sebi drugačiju životnu poziciju.
I to je ono gdje opet mi žene, koje danas imamo potomstvo možemo donijeti promjenu odgajajući svoje kćeri i sinove na načine koji će stvoriti neki ljepši svijet i neke drugačije, daleko kvalitetnije muško-ženske pozicije.
I znam ja da će se tu sada javiti milijun pitanja, primjera, priča, ali imajmo na umu da ovdje govorimo o ženama u biznisu, poduzetnicama ili ženama na visokim pozicijama. To, gotovo u pravilu, nisu žene bez obrazovanja, bez dostupnosti informacija ili s barem minimalnog podržavajućeg okruženja.
Na čemu onda trebamo raditi?
Na edukaciji, osvještavanju i ohrabrivanju da činimo bolje izbore na osnovu informiranosti, razuma, osobnih preferencija, a ne očekivanja okoline ili društveno uvjetovanih pravila. Da donosimo hrabre odluke, kao što je uostalom i ona o otvaranju vlastitog biznisa, ili preuzimanju visoke pozicije. Da odluke ne donosimo samo iz čiste emocije nego i sa dosta konkretnog racionalnog promišljanja. Jer mi žene često smo sklone maštati o tome da će stvari biti drugačije ako rodimo, ako ovo ili ono. A stvari nikada ne budu drugačije. Stvari su jednostavno upravo onakve kakve nam se pokažu na prvu. I donošenjem naših odluka u tim momentima često si odredimo budućnost koju kasnije tumačimo kao splet okolnosti, društveno uvjetovano stanje ili jednostavno bad luck.
Jednako kao i u poslu gdje često nošene emocijama stvari shvaćamo pre osobno, pa se onda borimo, stvaramo klanove, ne podržavamo se, podmećemo si noge, pričamo ružno jedne o drugima i zapravo ni sebi ni svome poslu ne donosimo ništa dobro.
Zato umjesto kukanja, rušenja vlastite i tuđe snage i samopouzdanja, umjesto traženja da se nešto izvana promjeni za nas, budimo žene, budimo majke, poduzetnice, direktorice, prijateljice, kvalitetnom muškarcu budimo partnerice. Budimo Josipa koja se bori za sebe ali i podržava druge, budimo Sandra koja svojom snagom zaista motivira, budimo Antonija koja ne odustaje, budimo Dijana koja se iskreno isplače i onda odlučno ide dalje.
Ne trebamo u poslu biti muškarci, ali možemo ako nama tako odgovara. Ne moramo preuzeti na sebe spašavanje svijeta, dovoljno je da spasimo sebe.
Ne tražimo poseban tretman jer mi nismo skupina ljudi s nekakvim posebnim potrebama i ne pristajmo na takvu percepciju. Jer kada se predstavljamo kao slabije, logično da zajednica računa da su i naši rezultati slabiji, pa samim tim i krajnja nagrada. Razbijajmo predrasude odgajajući bolje buduće generacije, riječima ali i vlastitim primjerom i to tako da više poštujemo sebe i brže napuštamo pozicije, odnose i ljude koji nas ne poštuju i ne vrednuju na realan način. Budimo hrabre i beskompromisne u donošenju odluka.
I baš svaki put kad možemo – pružimo ruku jedne drugima!
Autorica: Sanja Dajak Matanović
Objavljeno 27. studenoga 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM