Svi danas imamo mogućnost izbora i svoj novac trošiti gdje god želimo. Kad su postojale državne veterinarske stanice, pripadali ste veterinarskoj stanici prema području stanovanja. Danas imate mogućnost izbora. Poduzetništvo jest borba za opstanak, za svoj dio tržišta, dakle, za određeni broj korisnika naših usluga, i stalna borba da taj broj povećamo. I mi, veterinarski poduzetnici, moramo se ponajprije truditi da uslugu učinimo što boljom i kvalitetnijom, ljubaznošću i dostupnošću moramo osigurati da ste kao korisnik usluge zadovoljni i da to utječe na odluku da dođete ponovo, istaknuo je za poslovniFM dr. Vladimir Pezo, vlasnik jedne od prvih privatnih veterinarskih ambulanti u Hrvatskoj, veterinar koji je bio učitelj mnogim mladim generacijama veterinara, a zbog svoje stručnosti i predanosti mnogima od nas, zapravo, je i obiteljski veterinar i – prijatelj. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
U Zagrebu danas postoji 50-ak veterinarskih ambulanti koje su se profilirale za liječenje kućnih ljubimaca, prvenstveno pasa i mačaka, ali i ptičica, zamorčića i hrčaka, pa i nekih rijetkih životinjskih vrsta koje je netko izabrao za svog ljubimca. U emisiji Posao i kućni ljubimci, koju uređuje i vodi Marijana Matković, zanimljivo je bilo čuti kako su se stvari mijenjale kroz pogled veterinara koji je među prvima u Hrvatskoj ušao u privatne vode. Dr. Pezo kaže kako je u ranoj mladosti njegove prakse glavni dio zanimanja bila ‘velika praksa’. U to doba, veterina je bila temeljena gotovo u pravilu na metodi pokušaja i pogreške, jer nije bilo opreme, mogućnosti laboratorijskih pretraga i drugih alata.
I mi, veterinarski poduzetnici, moramo se ponajprije truditi da uslugu učinimo što boljom i kvalitetnijom
Vladimir Pezo
„Privatizacijom veterine, nakon osamostaljenja Hrvatske, promijenila se organizacija veterinarske službe koja je jednim dijelom postala privatna. Tada je učinjen jedan silno veliki korak, mnogi od nas odlazili su u inozemstvo vidjeti kako uopće izgleda organizacija jedne takve ambulante, što sve postoji od opreme i što možemo nabaviti, i tako je počelo“, kaže dr. Pezo.
Praksu je, dodaje, započeo u relativno maloj ambulanti u zagrebačkom Savskom Gaju, a danas je u većem i reprezentativnijem prostoru u Središću. Pitamo, znači li to da se od veterine dobro živi. „Može se živjeti pristojno. No, treba reći da gotovo nijedan posao u kojem za život zarađujete svojim rukama, može osigurati pristojan život ali ne i bogatstvo. U veterini to najčešće nije slučaj. Možda u inozemstvu postoje klinike koje imaju ogroman promet i ogromnu zaradu, no ni to ne spada u kategoriju onoga za što bismo rekli – bogatstvo.
„Svi želimo zaraditi više, ali si ponekad treba postaviti i ono pitanje: ‘Koliko bi to brdo kapitala koje smo stekli trebalo biti, s čijeg bi vrha vi vidjeli svoju sreću?’ Duboko sam uvjeren da tu materijalnu dimenziju treba držati u gabaritima koji su čovjeku dovoljni za pristojan život i dobar dio ostatka posvetiti svom duhu“ ističe dr. Pezo.
Kao što maksimalno ulaže u rješavanje zdravstvenih problema koje imaju ljubimci, naš sugovornik izuzetno ozbiljno shvaća i svoju ulogu poduzetnika i poslodavca. Trenutačno zapošljava tri kolegice veterinarke i dvije veterinarske tehničarke. I pomalo se čudi pitanju jesu li svi zaposleni na određeno ili neodređeno vrijeme.
U Zagrebu danas postoji 50-ak veterinarskih ambulanti koje su se profilirale za liječenje kućnih ljubimaca
Vladimir Pezo
„Naravno, na neodređeno! Jedan od temelja dobrog rada i funkcioniranja sustava jest sigurnost zaposlenika. Kako nemam poriv vladati nad nekim, nego surađivati, svjestan da moramo djelovati kao zajednica koja ima jedinstveni interes boljitka ambulante u kojoj radimo, važno je da su zaposlenici sigurni, da je plaća pristojna i redovita, skoro na sat, i nema govora o tome da ne bi u cijelosti bila isplaćena preko računa. U tom slučaju imate ugodnu i zadovoljnu sredinu i svima je zadovoljstvo doći na posao, jer vlada kolegijalna, pa i prijateljska atmosfera“, kaže dr. Pezo. I potpuno je uvjeren da od svojih zaposlenika dobiva ono što treba dobiti.
„Kad govorimo o tome, moram reći da su moje kolegice vrlo požrtvovne, odgovorne i savjesne i tu se ne osjeća nikakav problem. Svih ovih godina koliko radimo zajedno nikada nitko nije išao na bolovanje zato jer je morao urediti vrt oko vikendice. To se može dogovoriti. Vrijedi pravilo: ako netko treba slobodan dan, neka ide i obavi što treba, postoji samo jedan uvjet: da ne objašnjava zašto treba slobodan dan. Čovjek se mora osjećati slobodan. I onda vam uzvrati s cjelokupnim angažmanom za cjelokupnu dobrobit“, uvjeren je naš sugovornik. „Dvije kolegice ‘u ambulanti’ su se udale i rodile i – naravno – čekalo ih je njihovo radno mjesto“, dodaje. I ni izbliza nije upitno bi li dr. Pezo ponudio posao mladoj veterinarki koja još nije udana, i bez pitanja planira li obitelj.
Vrijedi pravilo: ako netko treba slobodan dan, neka ide i obavi što treba, postoji samo jedan uvjet: da ne objašnjava zašto treba slobodan dan.
Vladimir Pezo
„Ja imam kćer. Nije to jedini razlog, ali nikako ne bih volio da moju kćer netko maltretira na bilo koji način, da ju tako ucjenjuje, ili da njena karijera ovisi o tome. I ja to nikad ne bih napravio tuđem djetetu“, kaže jednostavno otac i poduzetnik.
„Bolovanja su, možda, jedan od problema oko kojega bi se neke stvari mogle drugačije regulirati. Jer, u redu je kad su opravdana, no korištenje bolovanja kad nismo bolesni, za izbjegavanje posla, nedopustivo je, i to bi trebalo sankcionirati“, kaže sugovornik. U svojoj praksi pola sata plaćene pauze za obrok radnicima ne bi ukidao, a i prekovremeni sati ne bi trebali biti pravilo. „Postoje situacije kad se mogu dogoditi, no to ne smije biti pravilo“, kaže Pezo.
Mala jorkširska terijerka Marla koja vlada njegovim domom ima tek oko dva kilograma i, kako kaže, kao i svi terijeri, bez obzira na veličinu, vrlo je tvrdoglava i neposlušna. „Kako je ona ljubimica i moje kćeri i unuka, moram reći nešto što mi i nije na ponos: sve ono što savjetujem u ambulanti, o držanju i postupanju sa životinjama, to kod nas doma ne vrijedi“, kaže, no odmah upozorava da to baš i nije dobro.
„Prije dosta godina imali smo jednu rotvajlericu, zvala se Azra i doživjela je 15 godina, i bila je izuzetno dobar pas, nevjerojatno dobre naravi. I kako sam uvijek drugima savjetovao nemojte davati psima kosti, jedno ljeto, kad je imala 5 ili 6 godina, imali smo roštilj i ona me gleda…, curi joj slina i vidi se da je velika napast u njoj… I mislim si: jesam li ja normalan?! U prirodi svašta jedu, što će joj biti od jedne krmenadle. I dam joj. Četiri dana nakon toga ona je provela u vrtu, u pozi skijaša“, kaže dr. Pezo, pa u šali oboje dodajemo da savjeti veterinara ipak nisu za zanemarivanje.
„Kad je Marla u pitanju, ja sam servis. Najviše je vezana uz zeta, što sigurno znači da je dobar čovjek. Jako se voli maziti i ležati na prsima, to u šali zovemo sisomaz“, kaže.
A što misli o nama koji pesekima ili macama kažemo: ‘odi mami’ ili ‘odi tati’? „Nitko od nas nema pravo ni misliti o tome da vlada nekom apsolutnom istinom. Svakodnevno govorimo o velikom broju različitih istina. A samo je jedna prava: istina srca. Ako slijedite istinu svog srca, slijedite svoj put i radite dobro. Ako vama vaše srce kaže da mu kažete ‘dođi mami’, zovite ga tako. Imali smo jednu gospođu koja nam je došla s macom i rekla da je malo neobična jer zna reći ‘mama’. Čudio sam se, naravno. No, dok sam mjerio maci temperaturu, mačka se oglasila: mijaaauu. A vlasnica kaže: ‘Jeste čuli!’. Rekao sam odmah: milostiva, da nisam čuo na svoje uši, ne bih vjerovao“, kaže u šali dr. Pezo.
Dodaje kako možda i nismo potpuno svjesni o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi prema kućnim ljubimcima. „Vi vašu macu volite, netko voli psa, konja, ili pajceka. Stvar je vašeg doživljaja. I ako vi mislite da vaša maca vas voli, to je za vas istina i o tome ne treba raspravljati. Naš doživljaj je naše pravo i treba ostati tako. Jer, životinje često imaju ulogu bića na koja preusmjeravamo svoje emocije iz svakakvih razloga. Mi kao ljudi kreiramo svoju stvarnost i te stvarnosti ne treba dirati“, kaže.
Kako smo krenuli u razgovor o ljudskoj duši, pitamo dr. Pezu je li ikada u životu razmišljao o tome da postane psiholog. „Ne, bio bih fizičar. To je jedna od mojih velikih ljubavi iz mladosti. Čak sam i krenuo u tom smjeru, upisao PMF, teorijsku fiziku, i nakon prve godine sam zaključio da neću biti Einstein. I onda sam se prebacio na veterinu i to se pokazalo kao sjajan izbor. Nikad nisam požalio“, kaže. Uspio je, dodaje, od svog posla i zanimanja napraviti ljepotu, koja danas hrani njegov duh jer nosi prelijepu energiju.
Objavljeno 13. rujna 2019. Sva prava pridržana ©poslovniFM