Stara narodna, ali istinita, kaže da kada voliš ono što radiš zapravo kao i da ne radiš. Bitno je samo da se u svemu daješ sto posto. Filozofija je to Dubravke Dragun, nevjerojatne, hrabre poslovne žene iz Bugojna, Bosne i Hercegovine, za čiji život novinarski članak nije dovoljan, potrebna bi bila knjiga.
Već godinama njezina malena pečenjara „Kraljice”, smještena uz prugu na Koturaškoj cesti, nedaleko Cibone, nalazi se pri vrhu zagrebačke gastroscene i mnogi se kunu da su baš to najbolji ćevapi u Zagrebu. Nema prevelike tajne. Meso kupuje isključivo od jednog, domaćeg proizvođača, a u lokalu nema – škrinje. Iako joj je radno vrijeme do 17 sati, dogodi se da su vrata nekad zatvorena već i mnogo ranije jer – meso se ispeklo i prodalo. Svakodnevno i svježe, kod Kraljice nema alternative. No, svatko se hvali da su baš njegovi ćevapi najbolji, pa po čemu su baš njezini…
– Reći ću vam jednostavno. Od početka kad sam došla u Zagreb nisam imala gdje pojesti baš dobre ćevape, a jako ih volim. Rekla sam sama sebi, hajde, idem napraviti mjesto gdje će se ljudi podružiti i pojesti dobru hranu. Svaki obrok pripremam kao da ga radim za sebe. Svuda u BiH ima dobrih ćevapa, ali travnički su posebni jer u njih ne ide loj, samo vrhunska junetina, lopatica, flam… – kaže dodajući da i sve druge namirnice, poput kajmaka, paprika za salatu od pečenih paprika i luka te ajvara nabavlja isključivo od malih, domaćih proizvođača. U velike lance nikad ne zakorači.
– Hrvatska zanemaruje važnost OPG-ova, ustvrdit će jasno Dragun.
– To su ljudi koji se jako muče, rade, a nitko ih ne reklamira. Imala sam sreće, njuškala sam i pronašla stvarno dobre proizvođače s kojima godinama surađujem jer su provjerene kvalitete. Eto, OPG iz Donje Lomnice ima fantastične rajčice i odličan luk. Zašto to onda kupovati u velikim lancima. OPG Blažević dobavlja mi vrhunsku viljamovku. Imaju i trešnje, cijela obitelj radi i trudi se. Imam prijatelja na Lastovu koji ima, znači, ne znam ni sama koliko koza i jaradi. Zašto naši vrhunski restorani ne bi od njega uzimali jaretinu i kozletinu za ražanj ili ispod peke? Pa da tu bude neka zajednica u poslovanju, da se sve poveže. Na žalost, ugostiteljima je nekad jednostavnije i jeftinije otići u trgovinu, ali to nije ta kvaliteta – dodaje.
Kod nje se vatra nikad ne gasi, kada zatvori radnju, ugljen malo pokrije, a ujutro opet razgrne. Aroma dima je ključna, ističe. Zbog toga su kod nje objedovali brojni pripadnici hrvatskog javnog života. Miroslav Ćiro Blažević, rodom iz Travnika, čuo je da ona radi travničke ćevape pa došao i oduševio se. Njegova je fotografija u zlatnom okviru. Cjelovit podcast poslušajte u nastavku ili preuzmite za kasnije slušanje.
– Nemam kečap, nemam pomfrit, imam ćevape, šiš, punjene pljeskavice, pite po narudžbi i bosanski lonac. I to je to, to je moj meni koji znaju svi već dugogodišnji klijenti. Vidite, svatko ima svoju viziju i koncept poslovanja. Ja sam smatrala sebe da moraš raditi ono što znam, da je to najbolje što znam. Znači, u kuhinji ne možeš imati 300 jela na meniju, vaditi iz zamrzivača i stavljati u mikrovalnu ili stavljat u fritezu… Nema šanse kod mene – odlučno će dodajući da ona jest kraljica jer je ova pečenjara kruna njezine životne priče, ali se objekt tako zove jer se „gosti unutra moraju osjećati kao kraljevi”.
No, imala je gospođa Dubravka prije pečenjare raznih poslova. Proizvodila je streljivo u tvornici u Bugojnu, bila jedini zastupnik ekskluzivnog donjeg rublja Palmers…
– A život čovjeka odnese na stotinu strana. Kad sam dobila posao u vojnoj firmi u Bugojnu, tvornici Slavko Rodić, gdje su radili moji roditelji, moj pokojni brat, nažalost svi su pokojni, mislila sam da je tu svijet ispred mene. Počele su se događati loše stvari, situacija je bila napeta, krenuo je rat. Vidjela sam da se moram pobrinuti za sebe. Otišla sam u Njemačku, nisam znala što ću i gdje ću, ali za mene je to bio opet neki novi svijet. Radila sam tamo svašta, od čišćenja do posluživanja, školovala se za akupunkturu, ništa mi nije bilo strano i za mene nijedan posao nije ponižavajuć’. Imam dijete koje moram othraniti, govorila sam si stalno, prisjeća se. S nostalgijom priča o Bugojnu svog djetinjstva koje je, kaže, u bivšoj državi bilo četvrti najrazvijeniji grad. Živjelo se, radilo, bilo je kulture, sporta, legendarnih šahovskih turnira, a to se raspadom države izmijenilo, tvornice su propale, ljudi iselili…
Kada ju je život u Njemačkoj umorio, a kćer dovoljno stasala, vratila se u naše krajeve i odabrala Zagreb jer je, kako kaže, „to ipak metropola”. No, danas bivši muž htio je da se nešto radi i u njegovom rodnom Livnu, pa je tamo otvorila prvi butik u poslovno-trgovačkom centru Forum, kao ekskluzivna zastupnica intimnog rublja Palmers. Kroz smijeh kaže da nema mladenke na širem hercegovačkom području, pa sve do Bugojna i dalje, koja tamo nije kupila intimno rublje za prvu bračnu noć.
Ipak je izabrala Zagreb. Danas njezina pečenjara radi catering za velike kompanije, ali i svakodnevne goste.
– Nisam industrija, mogu napraviti koliko mogu, uz najavu i rezervaciju. Zovu me za domjenke, večere, proslave rođendana ili običan obiteljski ručak. Sve se da napraviti uz dogovor, ali ne mogu izbaciti 1000 porcija jer nisam tvornica – smije se.
Podugačka je lista poznatih gostiju, neki više nisu među nama, ali su njihove fotografije na zidu pečenjare.
– Ma nema tko nije bio. Ali to su sve normalni ljudi. Nije bitno ima li netko novca ili ne, bitno je da si normalan u glavi. A njima je bitno samo da imaju mjesto gdje mogu dobro pojesti i popiti čašu vina, piva, rakije… – kaže.
– Naravno da je danas teško uspjeti, ali ne možeš ti dobiti nešto, nego trebaš raditi, napraviti nešto i rasti. Nema uspjeha preko noći, a najbolja reklama je ona kada te gosti preporuče drugom, jer to znači da prepoznaju kvalitetu – kaže Dubravka koja nam je u podcastu otkrila i svojih deset zapovijedi za zdrav i dug život. Poslušajte odmah!
Autor: Tomislav Kukec, novinar Jutarnjeg lista Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 19. svibnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.