Posao se ne radi, posao se živi
Vjerujem da će i kod nas zaživjeti trend koji sve više jača izvana u kojem prihodi nisu u prvom planu, nego održivost svega onog što kompanije u svom poslovanju rade, odnosno imaju li konkretnu svrhu u društvu. U tom kontekstu, upravljanje komunikacijama definitivno je disciplina koja se može okarakterizirati kao čuvarom društva, čuvarom poslovne svrhe kompanija i to kroz odluke koje se donose na svim razinama. U toj ulozi vidim najveću vrijednost naše struke, odnosa s javnošću, pa onda i svoju kao stručnjaka, izjavila je za poslovniFM Nina Išek Međugorac, direktorica korporativnih komunikacija Hrvatskoga Telekoma.
„Svaki je dan novi izazov i mogućnost za učiniti nešto dobro i vrijedno za okruženje u kojem živimo, i zato je komunikacijski posao stvoren za mene, ali i dovoljno velik izazov“, istaknula je Išek Međugorac u razgovoru za emisiju Poslovna žena, koju uređuje i vodi Dea Olup.
Voditeljica je podsjetila da je Išek Međugorac diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i među prvima magistrirala na području odnosa s javnošću.
„Moj put krenuo je iz agencija, ocijenila sam da je to okruženje koje će mi ponuditi najbolje znanje. Tako sam krenula raditi u McCann agenciji, u to vrijeme najboljoj marketinškoj agenciji u nas, u kojoj sam spoznala integrirani pristup komunikaciji, što me dalje pratilo tijekom cijele moje karijere. Nastavila sam svoj put u specijaliziranim PR agencijama, prvo u Madisonu, s ekipom koja je bila najbolja na tržištu kad je riječ o znanju u odnosima s javnošću. Imala sam tek 25 godina, radila sam s ljudima koji su već 10 godina bili na tržištu i imali bogato iskustvo u praksi. Ono što sam tada naučila zaista dandanas koristim. Nakon tog razdoblja slijedilo je mnogo prakse, brusila sam svoje znanje i vještine. U agenciji Manjgura dobila sam priliku biti dio upravljačke ekipe. I nakon toga, 2015., šećer na kraju, korporacija kao trenutak kada sam sa svim tim znanjem jedva dočekala pokazati svijetu što odnosi s javnošću zaista mogu, u smislu dodane vrijednosti kompanijama i društvu“, kazala je Išek Međugorac te istaknula kako joj je prelazak u korporativni sektor omogućio da sve svoje zamisli provede u djelo i pokaže dodanu vrijednost kroz konkretan rezultat.
„U agenciji je bila prednost što smo radili za kompanije u raznoraznim industrijama, raznorazne vrste i tipove menadžmenta. Taj je period bio točno tada kada je trebao biti, u fazi učenja, brušenja i prakse, i zaista mi je jednako vrijedan kao i ovaj s druge strane kada to sve koristim“, ocijenila je.
U cijelom tom poslu postoje i segmenti koji se ne vide. Je li teško i kakvi su to poslovi?, pitala je urednica Dea Olup.
„Zapravo, taj dio koji se ne vidi izuzetno je zahtjevan i ponekad, nakon nekog vremena, bude vam žao što se ne vidi, da se ne znaju mnoge stvari, možda pohvali. To su zadaci na dnevnoj razini, odnosi s javnošću u korporaciji, u funkciji su integratora svega onoga što kompanija radi. Osim što savjetujemo i sudjelujemo u odlukama Uprave, mi sudjelujemo i u svim mikro odlukama svakog dijela kompanije. Predstaviti tu vrijednost, ili je pokazati, pa i pokušati ju predočiti nekome kada sve prođe, vrlo je teško. Ono čime se možemo zadovoljiti na kraju dana je rezultat, zapravo, ono što interna i eksterna javnost ubere od svega toga. Naravno, i nama dnevni posao prođe kroz ruke kao običan dnevni posao koji nismo ni mi percipirali kao relevantan, iako je. Vjerojatno je krivica i na nama samima, jer rijetko dijelimo dobre prakse u kojim se vidi vrijednost onoga što smo napravili jer smatramo da je to sastavni dio našeg posla“.
Kako kao žena vidite kako stvari funkcioniraju unutar poslovnih odnosa, jeste li ikad osjetili stakleni strop u karijeri?
„Zadnjih pola godine malo se intenzivnije bavim tom temom s obzirom i na titulu Žena godine (koju je dodijelio časopis Zaposlena). I mene je ta titula ugodno iznenadila, i ono što je za mene najvažnije – otvorila je i preispitivanje o poziciji žena kod nas u Hrvatskoj, pogotovo u poslovnom sektoru. Dala mi je i dodatni motiv da nešto učinim sa svoje strane za sve žene u Hrvatskoj. U tom smislu svakako – hvala.
Danas korporacije zaista mnogo rade na području ravnopravnosti žena. Uvode u svoje sustave mjere koje bi trebale regulirati odnos prema ženama, međutim smatram da, bez obzira na taj formalni dio, još uvijek postoji na osobnoj, direktnoj razini mnogo prostora za poboljšanje. Konkretno, na koji način korporacija otvara ili zatvara prostor za napredak ženama ovisi i o svakom čovjeku unutar kompanije, i konačno kulturi kompanije. Uprava diktira pravila igre, pravila ponašanja koja kompanija cijelo vrijeme gleda. Njihova ponašanja će se slijediti, i važno je da li su i koliko CEO ili članovi uprave zaista uključeni i da li inzistiraju i svojim primjerima pokazuju na koji način se odnositi sa ženama i kako ih tretirati u poslu. To je, zapravo, taj ključni moment koji će se vjerujem dogoditi s vremenom, ali sigurno u mnogim kompanijama još nedostaje.
Moj odabir definitivno je da ono što radim živim, i ono što živim radim.
Hrvatski Telekom jedna je od rijetkih tvrtki u kojoj su 50 posto zaposlenih – žene. Trebaju li se žene dodatno truditi, više nego muškarci, da bi u poslu uspjele?
„Zbog svega ovoga što sam rekla sigurno postoji moment u kojem žene smatraju da moraju biti savršene ako želimo završiti u muškom društvu Uprava. Rekla bih, pola-pola je odgovornosti na nama i na njima, da to ne bude toliko teško“.
„U principu, rečenica posao se ne radi, posao se živi, odabir je svakog od nas ponaosob. Moj odabir definitivno je da ono što radim živim, i ono što živim radim. To je nešto kod čega ne radim kompromis, i cijelo vrijeme biram okruženje koje će mi omogućiti uživati u onome što radim i da samim time budem to ja, i privatno i poslovno. Tako živim i radim trenutno, a tu je i cijela moja obitelj uz mene, i proživljava to sve sa mnom“.
Na upit o istraživanjima i njihovoj primjeni u odlučivanju, Išek Međugorac ističe kako su istraživanja bitna u svakom području poslovanja i to je polazna točka bez koje se ne može dalje. “U odnosima s javnošću od početka se oslanjam i inzistiram na istraživanjima. To nije čest slučaj u našoj struci, a opravdanja su najčešća da nema budžeta, no mislim da je to alat za koji uvijek treba imati budžet. Ako smo mi struka koja treba dodati vrijednost u odnosu prema svim dionicima, trebamo isporučiti konkretan rezultat, a da bi postajao rezultat treba biti jasna polazišna točka i cilj, analiza od koje krećemo kako bi postavili mjerljivi cilj. Bez tog dijela ne možemo nikad biti sigurni jesmo li nešto dobro ili loše učinili. Ne možemo izvući nikakav zaključak kao i naučiti nešto za dalje. Istraživanja su za razvoj i utjecaj naše struke ključna.“, naglasila je.
Aktivno sudjelujete u programima, STEM kao i GeneracijaNext kojima se i kod mladih mijenjaju odnosi, ali i društvo i život.
„Tako je! Naša osnovna motivacija, otkuda smo krenuli, jest naučiti djecu, i u konačnici društvo, kritičkom promišljanju. Željeli smo taj program postaviti tako da oni shvate da mogu sami promišljati o svom okruženju i sami donositi zaključke o potrebi za promjenama tog okruženja. To je jedna zatvorena priča koja omogućava svakom djetetu da bude svjestan svog okruženja i da ono čime se ne slaže može i promijeniti. Tehnologija koju uče kroz taj program je alat kojim će doći jednostavnije i brže do tog rješenja“.
Kako vidite industriju komunikacije kod nas, ne samo korporativnih nego i općenito, kako to u Hrvatskoj izgleda?
„Ja bih se osvrnula konkretno na utjecaj odnosa s javnošću, s obzirom na to da je to moja bolna rana. Ima prostora za napredak i veći utjecaj nas stručnjaka u odlukama unutar korporacija. Razloge zašto je to tako su kompleksni. Prvo i osnovno, naša struka i znanja poprilično su različiti u Hrvatskoj, nismo homogeni, nemamo jednaki stav o kompetencijama stručnjaka unutar sebe samih. A i kvaliteta usluge dosta oscilira od stručnjaka do stručnjaka, od kompanije do kompanije, od agencije do agencije. S druge strane, jako malo stručnjaka dobije priliku raditi ono što bismo trebali raditi. Tu je riječ o okruženju koje ne shvaća našu ulogu i ono što mi možemo donijeti kao vrijednost. Postoji veliki prostor i za edukaciju i za pružanje novih prilika našoj struci da se u budućnosti nađemo na mjestu gdje se svo naše znanje može realizirati u poslovnu i društvenu korist“.
Dobili ste i PR nagradu za odnose s javnošću, mnogo je tu nagrada i priznanja… Još ste mlada žena, je li prerano za takve životne nagrade?
„Sve to mi je samo potvrda da idem u dobrom smjeru. U mojoj glavi još je mnogo želja za novim i velikim izazovima. Svakako ću gledati i u budućnosti kako mogu pomoći u boljem pozicioniranju struke i pokazati da smo svi mi u odnosima s javnošću ti koji mijenjaju svijet na bolje. Ono što bi trebao biti naš osnovni zadatak za korporacije za koje radimo, ima zajednički naziv – bolji život, održivi život svih nas. I zato je naša uloga izuzetno važna”.
Kako usklađujete privatni i poslovni život?
„Kad radite ono što živite i živite ono što radite, to je toliko isprepleteno da, iskreno, neodvojivo je. Svi teži i lakši i veseli i manje trenuci, sve je to zajednički promiješano. Naravno, nije jednostavno, pogotovo kad su djeca mala i kada svi mi trčimo i stvaramo svoju egzistenciju. Rekla bih da su tridesete možda najzahtjevnije godine u životu, jer mnogo je zadataka i s privatne i poslovne strane i traži se naša velika prisutnost, ali sve se može, nije uvijek ni jednostavno ni lako, ali kad se nešto voli i želi –dođe se do cilja“.
„Jako volim svoj posao. Krenula sam iz prirodnih znanosti, volim i to, ali sudbina me odvela prema komunikaciji. No, definitivno nisam zaboravila brojke, analitička razmišljanja, ta znanja su mi i dalje dobra podloga. Time se danas koristim i mislim da je to jedna od mojih dodanih prednosti, na koji način komunikaciju postavljam. Spojila sam sve što volim. Mogu reći da sam u tom smislu kompletna i sretna, vidjet ćemo što budućnost donosi, za sada – to je to, zaključila je za poslovniFM Nina Išek Međugorac u emisiji Poslovna žena.
Objavljeno 7. veljače 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM