Mi radimo ono što volimo raditi i zato što nam je to zabavno
Ako se baviš uskom poslovnom nišom, ne moraš imati firmu s pet tisuća zaposlenih da bi u tome što radiš bio dobar. I poznat. Mi smo kao Poslovna inteligencija sa svojih 140 zaposlenih u nekim područjima koja radimo, podatkovni modeli, među vodećima u svijetu. Držim da glavni smjer razvoja IT tržišta u Hrvatskoj, jedino je prema van, izvoz na prvom mjestu, izjavio je za poslovniFM Dražen Oreščanin, suvlasnik tvrtke Poslovna Inteligencija, stručnjak za Business Inteligence. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Osvrnuvši se na činjenicu nedostatka zajedničkog nastupa na tržištu pa i pokušaja stvaranja klastera, Oreščanin je u emisiji Tehnobiz, u razgovoru s urednikom Draženom Tomićem, slikovito to opisao. „Kako je Stjepan Radić rekao ‘dva Hrvata, tri stranke’, svi Hrvati su po definiciji najpametniji na svijetu i ta suradnja je dosta teška, ostaje općenito samo inicijalna, zbog našeg karaktera. Za razliku od Skandinavaca, Nijemaca ili Britanaca, koji zajedničku karakteristiku timskog rada njeguju već stojećima. Druga pak stvar, mislim da u krajnjoj liniji u mnogobrojnim situacijama nije ni potrebna. Ima dovoljno posla i mogu se raditi manji projekti, a na jedan super veliki projekt postoji 100 manjih projekata koji se mogu i lakše dobiti“, ocijenio je Oreščanin.
„Mi smo mala država i naš je kapacitet resursa u bilo kojoj industriji, pa tako i u IT-u, limitiran. Ne vidim zašto bismo težili tome da u Hrvatskoj imamo nekakav razvojni centar tipa IBM-a u kojem će biti 10.000 zaposlenih, zapitao se Oreščanin dodavši da imamo sjajne tvrtke koji imaju svoje ime i prezime i poznate su u svijetu, primjerice, Ericsson Nikola Tesla, Infobip ili pak Poslovna inteligencija u svom segmentu“, dodao je.
Sve je teže naći zaposlenike, a nije lako ni stvoriti nove zaposlenike
Dražen Oreščanin
„Kada je došla posljednja kriza i recesija, 2009. pa dalje 2010., imali smo opciju ili otpuštati ili naći nove poslove. I našli smo ih – izvan Hrvatske. Ti prvi poslovi bili su razvoj – nearshore usluge, upravljanje podacima, migracija podataka – a cilj je bio ponuditi kompletna rješenja koja bi klijenti implementirali po sustavu ključ u ruke ili da ponuditi svoj softver koji bi kupci kupovali i gdje bi imali partnere koji bi u drugim zemljama to implementirali. U desetak godina iz faze developera, pa preko konzaltinga, došli smo do faze nuđenja svog softvera i rješenja korisnicima“, ukratko je ispričao Oreščanin.
„Što se pak tiče ljudskih resursa, to postaje sve teži zadatak. S obzirom kakva je situacija kod nas i da je, i zbog iseljavanja i zbog freelancinga sve teže naći ljude, pogotovo osobu s kojom biste radili puno radno vrijeme u firmama poput naše ili bilo koje druge IT firme“, dodao je.
Kako pronaći kvalitetne ljude, zašto se takvo stanje danas dogodilo?, glasio je urednikov upit.
„Sve je teže naći zaposlenike, a nije lako ni stvoriti nove zaposlenike – obrazovanje je iznimno važno. Imamo svoju vlastitu akademiju kao internship gdje svake godine kroz taj program prođe 15-ak diplomanata, tehničkih uglavnom i biznis studija iz Hrvatske, gdje ih deset počne kad nas raditi kao pripravnici i kao juniori. Potrebno je zato jer ljudi nakon što završe fakultet o stvarima koje mi radimo ne znaju mnogo. Moramo ih obrazovati, dati dodatno znanje. Svatko tko dođe s fakulteta, ako dođe s fakulteta s dobrim programom, znat će neke programske jezike i znat će razmišljati, ali o tome što se radi u stvarnom životu, i kako se radi, neće znati ništa a da bi uopće mogao znati što i kako“, kazao je Oreščanin.
„Dodatno, dugo, dugo, dugo, vremena u Hrvatskoj su svi radili za neto plaću i ako si imao neto plaću 10.000 kuna, to je bila tvoja neto plaća i nitko nije razmišljao koliki je iznos bruto plaće. Onda su nedavno ljudi shvatili da postoji to nešto što je bruto plaća, koja je recimo 20.000 kuna“, kazao je Oreščanin, istaknuvši da ljudi otvaraju obrt sa željom da prema poslodavcu/partneru fakturiraju taj iznos. No, to nije stalni radni odnos s jednim poslodavcem, dakle, može se poslovati s bilo kim, ali ako se posluje samo s jednim poslodavcem, onda se to ustvari može smatrati stalnim zaposlenjem i prikrivenim zapošljavanjem. No, to nije pogreška obrtnika niti poslodavca, neke tvrtke, već zakonodavca koji za iste stvari rad tretira porezno i doprinosno na dva različita načina, smatra.
Treba omogućiti u sustavu obrazovanja dodatna i opipljiva znanja – problem je što profesori rijetko kada rade u tvrtkama već ostaju i grade karijeru na fakultetu. Prema Oreščaninovu iskustvu, jako dobre rezultate imaju sa zaposlenicima koji dolaze u veleučilišta. A na veleučilištima predaju ljudi, profesori, koji su iz struke i prakse.
„Studenti koji nam dolaze s Tehničkog veleučilišta Zagreb ili Algebre, iskoristivi su, jednostavniji, više znaju. Imaju više predmeta vezanih za poslovanje i znanja koja imaju, koja im trebaju, a i rade znatno više praktičnih radova i projekata koji im to znanje izgrađuju. Isto tako, problem područja kojim se bavimo je to da čak i na računalskim znanostima iz našeg područja, studenti imaju jedan ili dva kolegija, imaju 10 sati, student ih prođe, nauči, položi i zaboravi. Nekakav idealan smjer koji bi bio za nas je smjer koji je nedavno počeo na dva fakulteta, smjer Podaktovne znanosti, odnosno podatkovna znanost i podatkovno inženjerstvo, a ti studenti još studiraju i ima ih 20, a nama treba svih 20“, kazao je .
S jedne strane, dodatno je obrazovanje osoba koje nisu nužno IT, a s druge strane uvoz radne snage, ili oboje?
„Teoretski postoji puno mogućnosti, ali mi smo mi svi više-manje skeptični. Zašto? Ne znam! Možda je to, ja mislim, u ljudskoj prirodi: kad si suočen s nečim novim, prvo imaš nekakvu nepovjerenje ili sumnju da će to biti okej, a da ne uletiš u to raširenih ruku i – super. Druga opcija je uvoz radne snage, da k nama dođe raditi 50 ljudi iz Indije, Bangladeša, opcija je moguća. No, to je velik put pred nama, industrija mora razmišljati u tom smjeru, ako se želi razvijati, slično je s turizmom, koji se otvorio stranoj radnoj snazi.
Da netko ponudi mogućnost nekakvog klasterskog izlaska na tržište EU-a, s kim biste to napravili? Očekujete li to i smatrate li poželjnim?
„Zašto ne! To nije opcija koju bi čovjek lako ignorirao, ali ako je to nekakav projekt gdje se u klasteru nalaze četiri tvrtke od kojih svaka treba napraviti posao iz svoje domene, i ako netko nastoji to napraviti iz svoje domene, to je super ideja. Nama smanjuje troškove prodaje, dapače. S druge strane, netko bi to trebao voditi i pokrenuti. Taj netko tko to vodi i pokreće, snosi glavni rizik i troškove. Je li to Poslovna inteligencija ili neka druga firma, pitanje je je li netko od nas ima takav interes, možda to može biti nekakav interes poput Cisexa ili neke druge udruge. No, Cisex je udruga izvoznika softvera. To nije Hrvatska turistička zajednica, za koju su smislili zakon koji ljudima koji s turizmom i firmama nemaju veze, nama naplaćuju članarinu i troškove, a ti ljudi ne rade svoj posao.
Po toj logici, zašto Cisex ne bi hotelima i restoranima naplaćivao članarinu, pa kad bi na hrpi godišnje imali 200 ili 500 milijuna kuna, onda bi mogli otvarati naše urede u Londonu i tamo zapošljavati naše ljude koji bi se bavili organizacijom takvih projekata. I sigurno bi napravili više nego Hrvatska turistička zajednica“, ogorčeno je zaključio Oreščanin u razgovoru za poslovniFM.
Objavljeno 6. prosinca 2019.