Ne bismo trebali bacati niti jedan kilogram građevinskog otpada, jer je to građevinski materijal. Morali bismo oporavljati beton, ukinuti mu status otpada, pretvoriti ga u materijal koji se može koristiti u niskogradnji, za ceste, bilo kakve tampone i tome slično. Postoji interes za metal, lim…, ali izdvajati treba i sve vrste drva, plastike, staklo pogotovo. Investitori nakon rušenja najčešće uopće nisu zainteresirani za oporavak otpada nego sve, nažalost, završava na odlagalištima koja su uglavnom pretrpana, istaknuo je u emisiji Vrijeme je za gospodarstvo Hrvoje Merki, predsjednik uprave dioničkoga društva EURCO iz Vinkovaca.
Emisiju Vrijeme je za gospodarstvo donosi HEP.
Tijekom proteklih 25 godina tvrtka EURCO srušila je i uklonila između 1.100 i 1.500 velikih infrastrukturnih i industrijskih objekata, većinom u Hrvatskoj, a nešto i u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini. Time je oslobođan prostor za nove investicije, istaknuo je Merki u razgovoru s Darkom Bukovićem, urednikom emisije Vrijeme je za gospodarstvo.
„Svi smo željni tih greenfield investicija i jedna od krilatica tvrtke EURCO bila je ‘Oslobađamo prostor za novo’. Smatrali smo ju odličnom, čak fenomenalnom, ali smo ju ipak promijenili. Naš je moto danas ‘Tehnologija u funkciji prirode’, jer naša je misija i naša vizija: kako osloboditi prostor za novo, koristiti nove tehnologije, imati prednost pred drugim izvođačima radova, a sve u cilju da dođe novi investitor, privatni ili strani, koji će napraviti nešto novo, neku novu dodatnu vrijednost“, pojašnjava Merki.
Svi smo željni greenfield investicija i jedna od krilatica tvrtke EURCO bila je ‘Oslobađamo prostor za novo’
„Bakarski dimnjak rušili smo zajedno s jednim partnerom iz Njemačke, jer EURCO u to vrijeme nije imao tehnologiju namijenjenu takvom rušenju. Potaknuo sam njemačkog partnera da privremeno uveze strojeve koje sam imao priliku vidjeti na jednom njihovom gradilištu, to je vrlo impresivna tehnologija, vrlo hrabra tehnologija, oni njome ruše po cijeloj Europi.
Među najpoznatijim zgradama koje je EURCO porušio rovinjski su hoteli Park i Valdaliso, te mnogi drugi hoteli uz hrvatsku obalu, od Istre pa sve do Dubrovnika. Posebno zahtjevno bilo je uklanjanje 250 metara visokog dimnjaka u Bakru.
Od dvjesto pedesetog do sto desetog metra dimnjak smo rušili tom specijalnom tehnologijom, izvana prema unutra, pri čemu su komadi dimnjaka teški i do dvije tone padali velikom brzinom u tijelo dimnjaka koje se prema dolje širi i u kojem se srušene komade zalijevalo vodom da bi se spriječilo dizanje prašine.
Od sto desetog do tridesetog metra dimnjak smo rušili iznutra prema van. A kad smo došli do tridesetoga metra zasijecali smo dimnjak i potpuno ga srušili. Trenutačno u Hrvatskoj takvo nešto nitko ne radi“, opisuje Merki postupak uklanjanja tog impresivnog objekta.
No tvrtka EURCO nije samo rušitelj nego je i graditelj. Kao i mnogi drugi građevinari suočena je s nedostatkom radne snage, upitao je urednik.
„Vrlo turbulentno bilo je razdoblje od 2015. do 2017. godine, tada su mnogi radnici odlazili u Njemačku, Irsku…, no mi smo taj odljev radnika dobro izdržali. Uvijek smo imali oko 80 do 100 zaposlenih, sada imamo 103 radnika, ali promijenila se njihova struktura. Vrlo kvalitetni radnici otišli su van, mi ih zaista ne možemo platiti, ne možemo im dati takve plaće kakve imaju, recimo, u Norveškoj, gdje, primjerice, bagerista zarađuje minimalno 29 tisuća kuna. Dakako da su tamo i troškovi života drugačiji, ja to nikad ne volim uspoređivati, ali tamošnje su plaće uistinu impresivne. Nema niti jednog projekta u Hrvatskoj koji može dati 29 tisuća kuna neto plaće uz ovakve troškove, uz ovakve namete. No i u našoj tvrtki bagerist može zaraditi između 8 tisuća i 14 tisuća neto, ovisno o tome što i kako zna raditi, a to je ipak znatno iznad hrvatskog prosjeka“, otkriva Merki.
Rušenje građevina vrlo je kompleksan posao. Ruši se uglavnom u gradovima i njihovoj bližoj okolici, a izvođači radova nerijetko taj kompleksan posao nastoje pojednostavniti, pri čemu najčešće strada okoliš. Zbrinjavanje srušenih ostataka, bez imalo sumnje, u tom je poslu poseban problem.
„Cilj je svakog investitora da na vrijeme napravi takozvanu masenu bilancu koja će mu točno pokazati koje ključne vrste otpada postoje u zgradi koju će se rušiti i što se od toga može iskoristiti. Žalosno je da počesto investitori nakon rušenja nisu zainteresirani za oporavak tog otpada nego sve, nažalost, završava na odlagalištima koja su uglavnom pretrpana.
Mi bismo morali oporaviti beton kao inertan materijal, ukinuti mu status otpada, pretvoriti ga u materijal koji se može koristiti u niskogradnji, za ceste, bilo kakve tampone i tome slično, jer prava je šteta bacati ga na odlagalište otpada. Svi su zainteresirani za metal, lim…, ali izdvajati treba i sve vrste drva, plastike, staklo pogotovo.
U suradnji s Građevinskim fakultetom u Zagrebu i svojim partnerom, tvrtkom Beton Lučko, osmislili smo jedan europski projekt – ‘ekosendvič’. Riječ je o gotovim, prefabriciranim panelima, vanjskim fasadnim panelima, koji se sastoje od četiri sloja materijala: recikliranog betona, reciklirane opeke, izolacijskog materijala i prostora zraka, i time smo napravili odličnu priču. Žao mi je što taj projekt nije zaživio, ali cijela studija, cijelo istraživanje koje smo proveli, pokazalo je da u toj domeni itekako ima prostora za poboljšanja. Ne bismo trebali bacati niti jedan kilogram građevinskog otpada, jer je to građevinski materijal“, istaknuo je, uz ostalo, Hrvoje Merki u razgovoru za poslovniFM.
Medijski pokrovitelj emisije Vrijeme je za gospodarstvo – HEP.
Objavljeno 6. ožujka 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM