Osim dobrih vijesti kako epidemija kod nas jenjava, u medijskom se prostoru puno govori o školstvu, obrazovanju, ali se puno manje govori o upisima u srednje škole, koji su kod nas bili noćna mora i u normalnim vremenima. Posebno sada kad je puno pitanja, produljenih rokova, a i kvaliteta ocjena je upitna. To dovodi do zaključka da je ranija inicijativa nekih srednjih škola oko upisa putem prijemnih ispita (a ne po prosjeku ocjena), konačno došla kao spasonosno rješenje. Neke će gimnazije, kako se najavljuje, to i provesti. A što je s drugima? Činjenica jest da su se u željene škole upisivali uglavnom odlikaši iskljčivo temeljem ocjena, a vrlo dobri učenici ostajali su bez željenih škola. Kakve će sve posljedice Covid 19 ostaviti (pozitivne i negativne) ovoj generaciji naše djece, tek će se vidjeti.
Na žalost, vrlo malo ili ništa se ne govori o fakultetima, studentima i biznisu u visokom obrazovanju. Korona kriza zaustavila je visoko obrazovanje koje poznajemo, kao uostalom i ekonomiju, poduzetništvo, slobode i živote ljudi širom svijeta. Fakulteti su bili zatvoreni, a nastava se s manje ili više uspjeha i angažmana profesora, odvijala virtualno. Vrlo često i ne baš u virtualnim učionicama, već samo slanjem zadataka i poruka bez većeg angažmana profesora. Na žalost, iskustvo pokazuje da neki državni fakulteti ili bolje rečeno neki profesori državnih fakulteta kod nas pokazuju svoju maksimalnu nefleksibilnost i nemogućnost izlaska iz „zone ugode“ pa predavanja nisu niti održavali. Čast iznimkama s državnih fakulteta, ali svaka pohvala onima s privatnih fakulteta. Onako, pravo poduzetnički, pokazali su svoju fleksibilnost i brzo se snašli, te prešli u virtualnu učionicu na pojedinu od dostupnih platformi.
Rijetko tko u ovom trenutku razmišlja što se zapravo dogodilo s internacionalizacijom visokog obrazovanja koja je do prije krize bila vrlo dinamična i zapravo veliki biznis. Što se dogodilo sa svim studentskim i profesorskim razmjenama. Navedimo samo neke od posljedica krize: programi u inozemstvu su zamrznuti, strani studenti su se uglavnom vratili kućama. Profesori, koji su vrlo aktivni u međunarodnoj razmijeni, ostali su kod kuće u nemogućnosti putovanja između ostalog i radi zatvorenih stranih fakulteta i obustave letova. Naši studenti iz istog razloga nisu mogli na razmjene ili praksu u inozemstvo. Sve je stalo. Stali su i prihodi.
Osim velikih financijskih problema, koji bi još efekti mogli imati posljedice za visoko obrazovanje? Pozitivan efekt je sigurno digitalizacija koja je pokazala svu svoju snagu i neophodnost upravo u toku ove krize. Poduzetničko ponašanje organizacija i pojedinaca ovdje je dalo maksimum od sebe. Brza reakcija, preuzimanje odgovornosti, fleksibilnost, improvizacija osnovne su karakteristike poduzetničkog načina razmišljanja i djelovanja i to se na primjeru privatnih fakulteta pokazalo kao krucijalno u doba ove krize.
Profesori, uglavnom privatnih fakulteta, preuzeli su odgovornost, prešli u virtualne učionice i nastavili raditi. Preuzeti odgovornost znači ne čekati da ti netko drugi ili država daje direktive, pomogne ili osposobi platformu na kojoj bi mogao raditi. To znači krenuti, stvarati i u hodu rješavati nadolazeće probleme. Za tu fleksibilnost sposobni su samo neki državni fakulteti u Hrvatskoj. Razlog tome je što mnogi još žive pod staklenim zvonom ne shvaćajući još uvijek da tržišni način razmišljanja je jedini koji će im omogućiti preživljavanje u budućnosti. Ova kriza to im je trebala osvijestiti, ali pitanje da li je.
Iako bi se, radi svoje strukture, visoko obrazovanje trebalo brzo vratiti u tzv. novu normalu, ipak sigurno će doći do dužeg privremenog smanjenja mobilnosti studenata i profesora. Sigurno će doći i do restrukturiranja međunarodnih tokova mobilnosti jer će oni ovisiti o epidemiološkoj situaciji u zemlji iz koje dolaze studenti, ali i u zemlji u koju idu. To će postati glavni faktor mobilnosti unutar globalnog visokog obrazovanja. Nažalost, takva situacija rezultirat će time da ono neće rasti već da mu prijeti stagnacija. Sveučilišta koja su bila (naj)primamljivija možda više to neće biti radi straha, a neka nova isplivat će na površinu, sada već ne zato što su među najboljima već zato što su manje opasna. Na žalost, neki fakulteti i škole ostat će bez značajnog dijela školarina koje su često ovisile o stranim studentima te im prijeti suočavanje s ozbiljnim financijskim problemima ili bankrotom. U svakom slučaju predstoji nam vrlo dinamični period u sferi visokog školstva, u bliskoj budućnosti.
No, vratimo se malo na kvalitetu nastave u visokom školstvu. Odlično je da je ubrzana digitalizacija pomogla da se nastava preseli u virtualne učionice. Ipak, treba biti skeptičan, je li ono što se nudi visoko kvalitetno i koliko su studenti zadovoljni novom situacijom. U Hrvatskoj ionako još uvijek veliki broj profesora nastavu izvodi ex katedra. Iako smo bombardirani sa zahtjevima za aktivnim učenjem i podučavanjem, ishodima učenja i interaktivnošću u nastavi. Ipak mnogo profesora to još uvijek nije svladalo niti u učionici, a kamoli u virtualnom okruženju. Koliko je to važno govori i činjenica da studenti pamte samo 30% onoga što vide i čuju, a do 90% onoga što sami diskutiraju, govore ili rade u zajedno. To pokazuje važnos interaktivne nastave.
Većina profesora kod nas nije osposobljena za rad na daljinu, nema tehnologiju potrebnu za kvalitetno podučavanje, a niti mnogi studenti nisu spremni za učenje na daljinu. Ono što je još važno, skoro nitko nije prilagodio svoje nastavne programe virtualnom okruženju. Naravno, učinkovito učenje putem interneta i poučavanje moguće je i poželjno unatoč tomu ali za to je potrebno vrijeme i podrška. Brzo uvođenje ovih promjena jamstvo je niže kvalitete. Ali, ono što je važno je da su profesori i studenti stavljeni u situaciju učenja na praktičnim primjerima i u hodu, što i jednima i drugima daje odlično iskustvo za kvalitetniji pristup virtualnoj nastavi. Istodobno, naučili su i nove vještine koje će im biti od velike pomoći u životu.
Sve ovo bio je alarm za promjene i adaptacije na novonastalu situaciju. Po principu:“ postolar uvijek ima loše cipele“, mnogi fakulteti su predavali o kriznom rukovođenju, digitalizaciji i promjenama u bliskoj budućnosti, a da niti sami nisu bili spremni za promjene. Strateško planiranje mnogima nije bilo u fokusu i to im nije bila jača strana. Ova kriza otvorila je mnogima oči i pokazala njihove slabe strane. Neki će se snaći, neki će se p(r)ovući, no, kad se podvuče crta sve to zajedno ipak je veliki korak naprijed u razvoju visokog školstva.