Sigurna sam toga da su mnogi među vama čitateljima ujedno i veliki nogometni navijači, ako ne nekoga određenog kluba, onda barem hrvatske reprezentacije. Ja priznajem da rado pogledam utakmice Vatrenih, iako za sebe ne mogu reći da sam navijač ijednoga našeg kluba. Isto tako, navijam za naše hrvatske sportaše i reprezentacije u svim sportovima. Moram priznati da me u svemu fasciniraju vještina, izvrsnost i strast te ogroman trud koji svatko uloži tijekom svoje sportske karijere. To rade vrhunski sportaši, ali i poslovni ljudi – stalno ulažu u sebe, svoje vještine i znanje. Međutim, postoji nešto i u sportu i u biznisu što cijenim daleko više – to je empatija.
Kad je naša nogometna reprezentacija na svjetskom prvenstvu u Kataru u četvrtfinalu na jedanaesterce pobijedila Brazil te kroz iglene uši otišla u polufinale na megdan Argentini, mene se posebno dojmio način na koji je Modrić nakon utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila zagrlio Neymara, strijelca pogotka za protivničku ekipu. Neymar nakon utakmice nije mogao sakriti nevjericu i suze te patnju koja ga je potpuno obuzela.
Tada sam na društvenim mrežama napisala sljedeće: „Suosjećanje s bolom protivnika na nogometnom terenu izraz je empatije, dobrote i milosrđa koje bi svako ljudsko biće trebalo imati u trenutku vlastite pobjede. No, koliko smo zaista empatični i suosjećajni prema gubitnicima, i to ne samo na nogometnom terenu? Potapšamo li po ramenu ranjenog neprijatelja na bojnom polju; kažemo li riječ utjehe osobi koja je gubitkom posla zbog vlastite loše izvedbe ili naprosto sreće, izgubila financijsku sigurnost i samopouzdanje; jesmo li milosrdni prema članu tima koji nije najbolji i najprobitačniji? Vjerojatno ne. Zato s tolikom nevjericom i odobravanjem cijeli svijet hvali ljudsku gestu Luke Modrića prema poraženim nogometnim protivnicima. Ipak, su to njegovi prijatelji, suigrači, vrhunski nogometaši koji u ovom slučaju nisu imali sreće. Lopta je okrugla, nadam se da će neki drugi put netko empatičan, požrtvovan, dobar staviti ruku i na naše rame. Ili mi na njegovo.“
Već u sljedećoj utakmici s Argentinom mi smo bili ti kojima bi nečija ruka na ramenu možda malo ublažila bol gubitka tako važne utakmice. U borbi za treće mjesto, kolo sreće ponovno se okrenulo i naši su Vatreni pobijedili Maroko i ovjenčani broncom vratili se u Lijepu Našu na veličanstveni doček navijača.
Iako nogometna, ova je priča poučna za sve sportaše kao i poslovne ljude. I ne samo za njih. Mislim da se suosjećanje i empatija kao dio svakoga ljudskog odnosa trebaju trenirati odmalena. Jednom pobijediš, drugi put izgubiš! Zar tako ne izgleda naš život?
Primijetili ste da koristim riječi suosjećanje i empatija, iako biste možda pomislili da su te dvije riječi istoznačnice. No nije tako. Iako obje riječi znače dijeljenje bolnih emocija s drugom osobom, psiholozi ih razlikuju.
Najjednostavnije razumijevanje razlika među njima jest u pristupu drugoj osobi. Onaj tko suosjeća s nekim u njegovoj boli, pokazat će svoj osjećaj tuđe boli sa željom da toj osobi bude lakše, da joj smanji bol i patnju. Najviše što će ta osoba koja suosjeća napraviti su riječi koje tješe kao npr. – žao mi je.
Za razliku od tog ipak distanciranog dijeljenja nečije boli, empatija je aktivni pokušaj shvaćanja perspektive druge osobe, njezinih osjećaja i okolnosti. Takva osoba ima vlastito iskustvo u koje se može uživjeti i brižnost za drugu osobu koja prolazi teško razdoblje.
Dakle, suosjećajna osoba će nekome tko pati izraziti svoju tugu. Empatična osoba će posvetiti jednaku pozornost boli i popratnim pojavama, ući će u svijet osobe koja pati.
U poslovnom svijetu postoje pojedinci koji su suosjećajni ili empatični zato što su tako odgajani. To je dio njihova unutarnjeg sustava vrijednosti koji ih determinira i u poslu. Međutim, suosjećanje i empatija, kao dio sustavne brige o razvoju tih osobina poslovnih ljudi, gotovo su nepoznata kategorija.
Nitko vas ne priprema na to da razmišljate o osjećajima konkurenta kada vi dobijete posao, a on izgubi. Osjećaj pobjede je toliko strastven da u istom trenutku zaboravimo da je to razlog nekom drugome ljudskom biću ili nekom timu da proživi svoju noćnu moru te da poput Neymara doživi emocionalni šok i slom.
Istina, svaka dobro uređena kompanija u svojim politikama i etičkom kodeksu ima definiran odnos prema konkurenciji – najbolje je o njima ništa ne komentirati u javnosti, posebno ne neke negativne stvari.
S druge strane, rijetko se u poslovnom svijetu razgovara o temi empatije odnosno suosjećanja kao rješenja za ponašanje u nekim situacijama.
U poslovanju, ciljevi koje kompanija postavi te osobni ciljevi svakog zaposlenika usmjereni su na egzaktne pokazatelje, brojeve u bilanci, postotke za usporedbu, ugovorene poslove, realizirane ugovore i slično. Svatko je okupiran svojim zadacima i ciljevima i ne razmišlja o tome što se dogodi nekom drugom čovjeku kada doživi poraz na poslovnom polju.
Međutim, možemo li u potpunosti isključiti vlastitu odgovornosti za nekoga drugog čovjeka kojemu se tijekom naše suradnje ili poslovnoga odnosa dogodilo nešto loše? Tu mislim i na naše partnere, dobavljače pa i konkurente u poslovnom okruženju.
Činjenice govore da se tim temama ne daje posebna pozornost, dakle, ne postoji poveznica između nas i patnji drugih ljudi s kojima surađujemo. Jednak pristup je i u obrnutom smjeru. Kada doživimo poraz, rijetko će nas utješiti netko protiv koga smo se natjecali i izgubili.
Uzet ću kao primjer ekstremno doživljavanje poraza.
Ne jednom su nakon poraza na bojnom polju neki vojskovođe ili ratnici odlučili okončati svoj život jer nisu mogli podnijeti bol. Ne jednom su u nekim istočnjačkim kulturama poslovni ljudi počinili seppuku jer se nisu mogli nositi s porazom u poslu. Ne jednom se raspala neka obitelj jer se suprug ili supruga nisu mogli nositi s posljedicama vlastitih odluka koje su ih osiromašile ili financijski upropastile.
Kad se to dogodi, ljudi u pravilu suosjećaju i pitaju se: „Kako nitko to nije vidio i spriječio tragediju? Kako nitko nije pomogao?“
I onda se pokaže da je empatija došla prekasno, kada više nije imala smisla, osim da analiziramo okolnosti u kojima se to dogodilo te utješimo sami sebe i pokažemo drugima da suosjećamo s onima koji nas više ne mogu čuti.
U trenutku kada bismo mogli pomoći, zakažemo kao ljudi. Tada bi naše empatično ponašanje imalo smisla te bismo zahvaljujući takvom ponašanju možda spasili nečiji život ili ublažili nečiju bol da ne moramo suosjećajno reći – žao mi je.
Ne moramo mi izgubiti neki posao ili raditi u korist druge strane, to naravno, nije željena opcija. No trebamo li poput Modrića pokazati da se radujemo svojoj pobjedi, a istodobno razumijemo bol poraženog?
Je li empatija rezervirana za one koje volimo i s kojima suosjećamo ili je to osjećaj koji bismo trebali ugraditi i u odnose s drugim ljudima?
Ja smatram da nam to ne bi odmoglo, ne bismo izgubili ništa od našeg osjećaja sreće zbog pobjede, ako bi u tom trenutku osvijestili da je to drugoj strani poraz. Ne bismo umanjili svoj uspjeh, ali bismo povećali ugled i pomogli nekom drugom čovjeku da lakše prebrodi teško razdoblje.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 16. listopada 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.