„Repetitio est mater studiorum“, latinska je poslovica koju različito prevodimo, ovisno o kontekstu.
Nekada poslovicu prevodimo kao ponavljanje je majka učenja, nekada ponavljanje je majka mudrosti, često i ponavljanje je majka znanja. Kako god je preveli, ona je savršena za sumiranje mojih savjeta o kojima sam pisala u posljednjih osam BizBlogova.
Svi su ti savjeti u praksi provjereni ne jednom, nego u bezbroj situacija u kojima sam se sama zatekla radeći više od dva desetljeća kao izvršna direktorica marketinga, komunikacija i društvene odgovornosti u velikoj kompaniji koja je dio globalne korporacije. Suština mog posla uvijek je bila komunikacija koja je vodila nekom obliku suradnje i partnerstva te novim projektima. Zahvaljujući upravo potrebi za što kvalitetnijim odnosima s ljudima s kojima sam radila u Hrvatskoj, a i šire, tijekom vremena počela sam intenzivno razmišljati o načinima na koje sama mogu poboljšati komunikaciju, a samim time i suradnju. Tako su nastale ove izreke koje mogu postati nečiji recepti za uspjeh – ali uvjetno. Naime, svatko kreira vlastiti recept za uspjeh, a ovi moji savjeti poticaj su na razmišljanje i moguće djelovanje.
Podsjetimo se mojih osam izreka:
- Kreativnost s pokrićem – zadrži dječju znatiželju, sanjaj, ali i djeluj!
- Cijeni druge profesije i znalce u njima
- Osmjeh ne košta, a čini čuda – ne štedi na njemu
- Motiviraj svoju okolinu, ljudi čine čuda
- Uvijek gledaj izvan okvira, tada ćeš vidjeti veliku sliku
- Počni s malim stvarima, rezultati su najbolji poticaj za sve veće poduhvate
- Podijeli s kolegama uspjeh, s njima ćeš u boj protiv zmajeva
- Upoznaj sebe – vlastite snage i vanjske prilike ključ su razvoja karijere
Što primjećujete?
Svi ovi savjeti odnose se na način ponašanja ljudi u različitim situacijama. Oni su poput recepata u kuharici za kvalitetne odnose i unutarnji sklad, koji mogu olakšati snalaženje i prepoznavanje svih sastojaka ukusnog jela, no svako jelo rezultat je umijeća pojedinog kuhara ili kuharice. I najbolji recept u rukama nemarne i nezainteresirane osobe ne vrijedi puno, zar ne?
Netko će ovaj moj recept doslovno primijeniti više ili manje uspješno. Netko će ga obogatiti dodatnim sastojcima ili količinama različitim od onih iz recepta. Netko će pak posve zanemariti recept i skuhati navedeno jelo po svom osjećaju.
Dakle, kako god mi pristupili našem poslu ili komunikaciji s drugima, u nama je univerzalni ključ za naš život, osobni razvoj i karijeru. Niti jedan tuđi ključ neće otključati naša vrata. To ipak moramo učiniti sami, vlastitim ključem.
Objasnit ću to obiteljskom paralelom.
Kada je moja kćerka bila mala, prakticirala sam sazivanje sastanaka nakon škole da razmotrimo neke njezine dileme te da se ja suočim s njezinim doživljavanjem određenih situacija u kojima se ona ili naša obitelj našla. Ta je aktivnost bila prilično zahtjevna. Nije lako nositi se sa znatiželjom i propitivanjima odlučnog djeteta koje, slikovito rečeno, pruža otpor nekom uobičajenom ponašanju profesora povijesti koji traži biflanje godina, dok moje dijete traži objašnjenja okolnosti i uzroka nečega što se dogodilo i od toga ne odustaje! Ili kada s trinaest godina odluči postati vegetarijankom.
Za te sam se naše razgovore morala uvijek pripremati tako da najprije raščistim situaciju sama sa sobom kako bih se mogla nositi s pitanjima koja su uvijek bila zrelija od njezine dobi, kao i odlukama koje je donosila. Djeca teško razumiju roditeljsku brigu za njihovu budućnost, a posebno roditeljske predrasude – jedna od čestih je i ona da je uvijek prerano da dijete donese neke odluke ili ima svoj stav o nekim pitanjima. Htjeli mi to priznati ili ne, roditelji smatraju da su njihova djeca neiskusna da bi mogla znati što žele, a kamoli da su u stanju odlučiti o nečemu za cijeli život. Uostalom, djeca još nemaju razvijen osjećaj straha za posljedice vlastitih ponašanja ili odluka.
Međutim, život nam uvijek pokaže kada smo pogriješili. Moja kćerka je još uvijek vegetarijanka, a njezina kreativnost i uspjeh u poslu kojim se bavi dovoljni su dokazi da je otpor učenju povijesti napamet bez kritičkog promišljanja bio izgrađeni stav koji je odredio njezinu budućnost. Nema nedodirljivih tema, niti neupitnih autoriteta. Sve treba propitati i dopustiti drugim ljudima da nam pokažu da smo možda na pogrešnom putu. Ili, da se vratim receptima, treba prihvatiti činjenicu da se nekome neće svidjeti naše jelo, ma kako ga dobro mi skuhali.
Zahvaljujući iskustvima s kćerkom, davno sam shvatila da su djeca najbolje ogledalo u kojem se zrcali naša budućnost. Dajmo im priliku da budu slobodna, kreativna i da mijenjaju stvari koje su nama bile zapisane.
Naučila sam da nikada ne smijem podcijeniti tuđe mišljenje ma čije ono bilo, jer svaka osoba, bez obzira na dob, ima pravo na svoj stav. Jednako tako, svatko ima pravo donijeti odluku, ali ima i obvezu snositi odgovornost za posljedice te odluke.
Tijekom svoje karijere često sam bila zahvalna svojoj kćerki što me na vrijeme pripremila za suočavanje s najvažnijim izazovom u postizanju harmoničnih odnosa na poslu i životu. Ona me naučila da je razumijevanje i prihvaćanje svojeg, ali i tuđeg stajališta, kao i preuzimanje odgovornosti za vlastite odluke, najveća tajna kvalitetnih odnosa među ljudima. A da bismo preuzeli odgovornost za svoje odluke i svoj život, moramo osjećati da smo vlasnici samih sebe.
Jednako je sigurno da niti jedna kuharica neće biti dovoljno dobra i primjenjiva ako, kao vlasnici samih sebe, ne prihvatimo odgovornost za svoje izbore i odluke. Važno je prihvatiti ono što jesmo i suočiti se s onim što nismo. To će nam pomoći da objektivnije ocijenimo vlastite sposobnosti u odnosu na svoja očekivanja, kao i očekivanja naše okoline.
Doduše, puno je lakše drugdje tražiti alibi za sve ono što u životu nismo napravili ili za ono što jesmo, ali nije bilo dovoljno dobro. Tome obično pribjegavamo kada želimo opravdati svoj neuspjeh ili propuštanje neke prilike – tražimo alibi za nečinjenje.
Ja polazim od pretpostavke da unutarnji svemir svakog od nas, podržan vlastitom mentalnom snagom, može posložiti svoj funkcionalni operativni sustav tako da na najbolji način iskoristi vlastite potencijale.
Naravno, ne govorim o švicarskom satu, to nije potrebno niti možemo funkcionirati kao stroj bez emocija. Upravo suprotno! Naš unutarnji mir, sreća i zadovoljstvo ovise o našim osjećajima, a naš odnos s drugim ljudima o našoj emocionalnoj inteligenciji.
Koliko god ovo bilo jednostavno i razumljivo, ljudi u pravilu najteže razumiju sami sebe pa iz toga proizlaze drugi problemi.
Nekako se dogodi da poslodavac postane vlasnik našega poslovnog života, a obitelj i prijatelji vlasnici našega privatnog života.
A što je s nama samima?
Gdje smo tu mi?
Gdje je naše vrijeme za razmišljanje, kreativno djelovanje, maštanje, ljenčarenje, čitanje knjige, vožnju biciklom, šetnju po Bundeku, let balonom iznad Zagreba, plivanje u suton na bolskoj plaži, kavu u dobrom društvu…
Kako vratiti uzbuđenje i zaigranost djeteta u nama koje mašta o životu?
Za taj povratak sebi možda pomognu i ovi moji savjeti koji su nastali kao univerzalne preporuke za osobni razvoj i bolje upravljanje vlastitom karijerom i životom. S vama sam ih podijelila u želji da naglasim važnost, suptilnost i bogatstvo našega unutarnjeg života za svaki naš postupak i ponašanje. Neovisno o tome je li riječ o poslovnom ili privatnom životu.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 11. rujna 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.