Nisam James, James Bond, ali sam pristalica one njegove globalno poznate izreke: „Nikad ne reci nikad. Posebno kada je riječ o nekim neočekivanim potezima, postupcima ili odlukama. Izdvojila sam jedan primjer kojim ću najbolje opisati što time mislim.
Većinu svoga intelektualno najaktivnijeg razdoblja živjela sam s bolovima u leđima. Bol je barem deset godina bio moj stalni, dosadni, uporni i omraženi pratitelj. Lijegala sam s njim, ustajala i vodila ga na najvažnije sastanke i putovanja.
Sa mnom je bio toliko udomaćen da sam gotovo zaboravila kako je to probuditi se bez bola. I sada se jasno sjećam onoga nesnosnog osjećaja da se bol poput užarene igle širi od kralježnice živcima u moje noge i tjera me da više puta stanem na autoputu, iziđem iz automobila i osposobim se za narednih nekoliko kilometara kada bih ponovila postupak.
A sve je počelo jednom neopreznošću i padom u vikendici kada sam, kako liječnici kažu, oštetila dva kralješka do te mjere da su vrhunski neurokirurzi predlagali operaciju. Pitala sam: „Može li to ikako drukčije, a ne odmah operacija?“
Na svu sreću, među neurokirurzima je bilo i onih koji su smatrali da s obzirom na moju relativno mladu dob, možda mogu popraviti situaciju bez operacije.
Odmah sam se priklonila takvom pristupu te narednih desetak godina odlazila na različite fizikalne terapije uključujući i terapiju hiro laserom koji je tada bio novitet te apsolutni hit među sportašima koji su željeli brz oporavak nakon nekih sportskih ozljeda koštano-mišićnih tkiva ili organa.
Nakon dva – tri tjedna takvih terapija i ja sam neko vrijeme živjela kvalitetnije jer je bol otišla na godišnji odmor, no, na moju nesreću, vratila bi se vrlo brzo još žešća nego prije. Nisu pomagale masaže, dodatne fizikalne terapije strujom, ledom i svim mogućim medikamentima, nisu pomogle niti šetnje po prirodi, niti povremene tjelovježbe u trenucima velikih odluka.
I tako je bilo do prosinca 2015. godine kada sam odlučila svom zdravstvenom problemu pristupiti kao bilo kojem drugom poslovnom problemu.
Odlučila sam napraviti SWOT-analizu, utvrditi rizike, definirati ciljeve i ako sve bude po planu – konačno se riješiti bolova na ovaj ili onaj način.
Prvi je korak bio potpuno preuzimanje odgovornosti za ishod vlastitog odnosa prema zdravlju, ipak, ono mi je najvažnije. Naime, kako fizikalne terapije i masaže nisu pomagale jer sam ja bila pasivni korisnik tih usluga, došla sam do zaključka da rješenje problema leži u mojoj aktivaciji .
Drugi je korak bio odluka da ću riješiti problem koji me mučio tako da sama napravim što treba te da ne računam da će posao odraditi netko drugi umjesto mene. Do te odluke dovela me moja maserka Katarina koja mi je jednom rekla da ona masažom vježba umjesto mene!
Isto to su radili fizikalni terapeuti. I oni su s pomoću tehnologije stimulirali moje mišiće, obnavljali tkivo i smanjivali bol. Ja sam strpljivo čekala rezultat i to onaj trajne naravi.
Kada se to nije dogodilo, valjalo je promijeniti paradigmu. Zaključila sam da nam nitko ne može pomoći, ako sami prije toga nismo napravili svoj dio posla za rješenje problema.
Treći je korak bio ozbiljna analiza postojeće situacije i promišljanje mogućih scenarija. Nakon toga mogla sam definirati ciljeve te krenuti prema konačnom rješenju.
Trebala sam, dakle, umjesto posjeta liječnicima i terapeutima te ulaganja u pasivne načine brige o zdravlju koji ne donose željeni rezultat, zasukati rukave i početi ozbiljno vježbati kako bi se moja kralježnica te cijelo moje tijelo moglo izboriti za novi početak.
Četvrti korak je uključivao učlanjenje u teretanu i angažiranje osobnog trenera. Moj prvi dodir s teretanom bio je prilično zabavan. Upravo na tragu one izreke Jamesa Bonda, ni u najluđim snovima nisam mislila da ću zakoračiti u teretanu, među ljude koji podižu utege te jačaju bicepse i tricepse na svom isklesanom tijelu.
Moje godine, posao, način razmišljanja – sve je to bilo prilično nekompatibilno prosječnom korisniku teretane.
Kada sam se ohrabrila, upravo pred Božić 2015. godine otići na svoj probni trening, na ulazu sam srela dva mladića, kao od stijene isklesana u ranim dvadesetim godinama koji su tamo bili redovni korisnici.
Gledajući ih, kroz glavu mi je na trenutak prošla pomisao, pa što ja radim među tim mladim sportašima?
Vjerujem da bi se većina ljudi moje dobi osjećala nelagodno, možda bi se okrenuli na peti i zaključili da ne pripadaju tom društvu, da će biti smiješni među tako mladim ljudima, da ne izgledaju kao neki aktivni sportaš, da naprosto ne smiju ući… Da, većina ljudi bi to pomislila.
Međutim, ona samosvjesna poslovna žena u meni se usprotivila i odmah dometnula: „Ovi mladi ljudi dolaze u teretanu po svom zadatku, treniraju i aktivni su sportaši pa je to dio njihove pripreme za nastupe. Ja dolazim po drugom poslu. Ja se borim za vlastito zdravlje i ako mi vježbanje u teretani tome može pomoći, onda je to mjesto gdje ću dolaziti tri puta tjedno.“
Tako je i bilo.
Međutim, prije odlaska morala sam razriješiti glavnu predrasudu koja bi me eventualno mogla spriječiti da pomoć potražim na mjestu gdje inače nisam odlazila.
To je bila predrasuda da za većinu ljudi fizički izgled u modernom društvu, koji favorizira virtualne ljepotice i ljepotane, u kojem dominiraju slike sretnih života i konstantnog uspjeha, predstavlja eliminacijski faktor za one aktivnosti koje uključuju pokazivanje vlastitoga nesavršenog tijela u trenirci.
Odmah sam si postavila pitanje: „Koliko ljudi ne dođe na neku konferenciju zato što su svjesni da nisu dovoljno pametni, informirani ili spremni za to, da nisu Einstein, Tesla ili barem neki sveučilišni profesor ili stručnjak za neko područje? Nikada nisam čula takav izgovor – naime, nikada nikoga deficit u glavi nije spriječio da se pojavi na nekom događanju. O tome ne razmišljaju kao faktoru eliminacije.
Zašto onda većina ljudi osjeća nelagodu kada trebaju ući u teretanu jer su tamo samo većinom ljudi koji izgledaju poput Apolona, za razliku od njih samih koji su u zrelijim godinama, nisu u top-formi, imaju koji kilogram viška, a u poslu su stalno razvijali svoj um, potpuno zanemarujući tijelo.
Možda zato što se u pravilu pamet, odnosno nečiji intelektualni potencijal pa i kapacitet ne vidi dok osoba ne progovori, a fizički izgled je ono što svi odmah vide. Drugim riječima, ako šutimo, možemo biti i u društvu nobelovaca, a da se ne primijeti razlika.
Za razliku od situacije u kojoj se ljudi bez problema utope u masi drugih ljudi različitoga intelektualnog potencijala, ono što ljudima često predstavlja problem jest njihov fizički izgled, posebno ako on odstupa od slike idealne ljepote koju nameću mainstream industrije i mediji. Ljudi koji ne odgovaraju takvim, sada već prilično dvojbenim modernim kriterijima ljepote, osjećaju nelagodu i ne žele da ih svi gledaju i komentiraju njihov izgled.
Najbolja terapija za samopouzdanje kod suočavanja s kriterijima fizičkih osobina je slučaj Willendorfske Venere, ljepotice iz starijega kamenog doba koja je bila neodoljiva po tadašnjim kriterijima ženske ljepote i plodnosti. Danas bi mala Venera bila podvrgnuta strogoj dijeti, morala bi na hrpu zahvata da bi se približila idealnim proporcijama i oblicima mjerenima današnjim idealima. I na kraju ne bi uspjela jer bi joj nedostajalo barem pola metra visine da bi i nakon hrpe intervencija postala top-model ili barem influenserica s brojnom sljedbom. Na njezinu sreću, živjela je spokojno i sretno među ljudima koji su je smatrali prekrasnom.
Kada sam jednom analizirala ovu situaciju, više nije bilo nikakve izlike. Bila sam potpuno sigurna da mi je mjesto među ljudima koji vježbaju da bi se osjećali i živjeli bolje.
Moj prvi susret s osobnim trenerom Mariom bio je jako iskren. Rekla sam da treningu pristupam kao svakom poslovnome zadatku što znači ozbiljno i odgovorno te da sam u teretanu došla sa svojim ciljem – ne želim trenera za sportsko natjecanje, nego nekoga tko će mi pomoći unaprijediti fizičku kondiciju i zdravlje da konačno mogu živjeti bez boli.
Imala sam veliku sreću da je Mario u potpunosti razumio klijenticu poput mene – kao proslavljeni hrvatski veslački olimpijac i osvajač medalja dobro je znao da svaki put počinje prvim korakom te da će se trud i rad na kraju isplatiti.
Parafraziram li jednu poznatu izreku, naša suradnja je primjer koji potvrđuje tezu da ako netko želi brzo doći na cilj, treba putovati sam, no ako želi doći daleko i trajati, onda treba putovati u društvu.
Naše uspješno putovanje traje već osam godina, preživjelo je i pandemiju, tako da smo umjesto u teretani uveli online treniranje što prakticiramo i sada. Nije tu bilo fige u džepu, niti švercanja u vježbanju.
Rezultati su došli prirodno, jednako kao i navika da sada moram vježbati da bih se osjećala dobro i zadovoljno. Tome sam dodala i obavezu da svaki dan prošećem 10.000 koraka da bih na taj jednostavan i svima dostupan način zauvijek protjerala mrsku bol iz kralježnice.
I što je najvažnije, moj poslovni odnos prema zdravstvenom problemu koji mi je u prošlosti bio svakodnevni suputnik doživio je novu razinu.
Poslovnim rječnikom rečeno: nakon osam godina, preko 40.000 odrađenih minuta vježbanja što je ekvivalent 26 dana 24-satnog vježbanja, danas ne osjećam bol, živim intenzivno i intelektualno zahtjevno zahvaljujući i tome što moj hardver u potpunosti podržava moj softver.
Kao vrhunac popratnih učinaka i moćnog utjecaja vježbanja na moje tijelo, osjećam se puno bolje i zadovoljnije svojom fizičkom kondicijom, a na denzitometriji je tehničar morao provjeriti moju godinu rođenja jer nije vjerovao u rezultate mineralne gustoće odnosno čvrstoće kostiju. Moje kosti su izgleda najzahvalnije za moj promijenjeni odnos prema zdravlju.
Zato zaista nikad ne reci nikad i kada ti se u prvi trenutak učini da godinama radiš sve što bi trebao ili trebala, a rezultat izostaje. Promijeni perspektivu, a u tome je, sjetit ćete se, agent 007 bio pravi velemajstor.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 4. prosinca 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.