Discovery Channel jedan je od medijskih kanala koji svakodnevno bdije nad održivošću životinjskog i biljnog svijeta. To zatim pakira u TV program koji gledaju milijuni ljudi u svijetu.
Mali se bore za opstanak. Veliki također. Komunikacijski gledano, svaka jedinka ima svoj izričaj, svoju osobnost, ono nešto po čemu se izdvaja od drugih.
Međutim, za dobiti jednu minutu uzbudljivog sadržaja, brojne ekipe provode sate, dane, mjesece i godine da bi dokumentirale život neke vrste ili borbu za opstanak čudnovatog kljunaša, jedinog predstavnika iz porodice kljunaša koji živi u Australiji i odupire se usudu neumitnih klimatskih promjena.
Bez da izgovori ijednu riječ, život komunicira različitim oblicima, bojama, zvukovima, mirisima.
U lancu života i djeca od početka kopiraju obrasce ponašanja odraslih jedinki naše vrste. I nije baš da ćemo uvijek reći da vrijeme radi u korist superiornih bića.
Uzmimo mrave ili pčele za primjer. Iz generacije u generacije oni prenose „uloge“ jedinki u spašavanju vrste. I na njih utječe klima, okolina, uništava ih se na sve moguće načine, a ipak shema ostaje ista. Matice, trutovi, radilice funkcioniraju kao sastavni elementi u tom švicarskom satu naše civilizacije. Zasada se kazaljka okreće. Komunikacijski gledano, savršeno odrađen posao – poruka se uspješno prenosi, a vrsta nastavlja život.
Zašto sam u svoju priču o komunikacijama među ljudima, što je puno šire od pojma korporativnih komunikacija, ubacila ove na prvi pogled nespojive paralele? Upravo zato, što su u svojoj biti komunikacije potreba koju imaju i druga živa bića pa je poučno ponekad nešto naučiti iz njihove škole života.
S obzirom da nisam znanstvenica, nego dokazana praktičarka, meni su te lekcije često pomogle da bolje razumijem neke odnose i veliku sliku.
Vjerojatno ste i vi dosada na nekoj od platformi za komunikaciju vidjeli video priče o vjernim psima koji svoje ljudske prijatelje čekaju na mjestu uobičajenog susreta iako oni možda nikada neće doći. I filmovi su snimljeni o tim vjernim bićima koji su i godinama nakon smrti svojih zaštitnika sjedili uz njihov grob i čekali onaj trenutak sreće konačnog susreta koji se nikada nije dogodio.
Naša vjera i očekivanje susreta s našim voljenima u nekom boljem svijetu jednaka je tom iščekivanju najvjernijih kućnih ljubimaca da se pojavi njima drago biće na čiji bi povratak veselo mahali repom.
Sve ovo je također dio komunikacijske priče koju ostvarujemo u svom okruženju, ne nužno samo s ljudima. Takve veze s dugima i drugačijima od nas spadaju u faktore iz okruženja na kojima također testiramo našu osobnost, interese i sklonosti. Svaki čovjek ostavlja svoj trag duboko u ljudima kao i u okolini. Zamislite da ljudski život svedete samo na njegove odnose i komunikaciju s drugim ljudima. Hm… Svijet bi bio potpuno drugačiji. Interakcija čovjeka s prirodom i okruženjem ključna je točka razvoja ljudske vrste i civilizacija.
Drevne civilizacije su prije puno vremena i prestale postojati upravo zbog nekog „krivog spoja“ čovjeka i okruženja. Neke okolnosti, koje su ostale nepoznanica i tisućama godina nakon nestanka civilizacija poput Maya ili Inka upućuju na to da komunikacija, koliko god osnovna potreba čovjeka, nije dovoljna za opstanak neke civilizacije u nekom trenutku.
Nešto se dogodilo, neki tektonski poremećaj koji je zauvijek izbrisao te civilizacije iako je nedvojbeno utvrđeno da su u trenutku nestanka bile na najvišoj točci vlastitog razvoja. Iz toga bismo i mi danas trebali izvući neke pouke. Povijest se može ponoviti.
Svojedobno me fascinirala knjiga Lekcije iz Rima u kojoj autor Fik Meyer zorno poučava čitatelja da današnji obrasci funkcioniranja i proširenja Europske Unije te problemi globalnih migracija nisu nepoznati i da se čovjek njima ne bavi prvi put. Štoviše, s istim su se problemima i moralnim dvojbama morali nositi i naši preci prije više tisuća godina. Stari Rimljani ili Grci imali su u svojim zvjezdanim razdobljima brojne znamenite filozofe, sociologe i povjesničare koji su promišljali društvene odnose među različitim narodima i dali rješenja koja i danas mogu biti korisna.
Zato se ponekad čini da u komunikacijskom smislu ne treba otkrivati „toplu vodu“, iako se tehnologija značajno promijenila, ljudski mozak je i dalje ostao organ u kojem neuroni prenose milijarde informacija čija kombinatorika omogućava sve interakcije ljudi i razvoj civilizacije.
Moderni čovjek danas, u trenutku kada je informacijsko komunikacijska tehnologija u najvećem razvojnom uzletu, mora uzeti u obzir da se kod nas ljudi događa veza između dva organa koja simboliziraju našu racionalnu i emocionalnu stranu – mozga, kao moćnog razmišljajućeg procesora i srca, kao žarišta naših emocija.
Nijedan kompjutor ili umjetna inteligencija zasada nemaju rješenje koje bi bilo adekvatno spoju odnosno učinku ta dva vitalna centra ljudske superiorne moći. Komunikacijski se mora uvažiti potreba ljudskog intelekta kao i ljudske emocije. Tehnologija je u tom kontekstu svakako ključna no jednako kao i vatra, ona je dobar sluga, ali loš gospodar.
Ova analogija tehnologije i vatre u kontekstu njihove uloge sluge ili gospodara najbolje je upozorenje ljudima da je krajnji trenutak da se uz eksponencijalni razvoj STEM područja moramo vratiti i osnovama – razvoju društvenih znanosti koje bi na taj izazov morale odgovoriti. Jesmo li svjesni trenutka i opasnosti? Nedavno mi se profesorica jednog uvaženog hrvatskog fakulteta društvenih znanosti rezignirano požalila da od svih dodijeljenih sredstava za istraživačke projekte na razini Europske Unije, njih 85 posto odlazi na tehnološka istraživanja u području STEM-a, a tek 15 posto za istraživačke projekte u području društvenih znanosti. Dok je god tako, bez obzira što sam i sama zagovornik stalnih ulaganja u razvoj tehnologija koje služe ljudima, svjesna sam da bismo mi ljudi mogli postati sluge tim tehnologijama ukoliko ne razvijamo društvene znanosti te našu socijalnu i emocionalnu inteligenciju.
Čovjek od svog početka pokušava balansirati sve aspekte vlastitog utjecaja no ne ide to baš uvijek kako je planirao ili želio. Propasti civilizacija pa i krize koje su sastavni dio ljudskog razvoja kroz povijest, nažalost, zorno svjedoče o tom disbalansu razvoja kao svojevrsnoj točci pucanja dotadašnjih obrazaca.
Zašto bi najinteligentnije biće na zemlji zanemarilo lekcije koje su prije njega naučili na svojoj koži njegovi davni preci?
To bi naprosto bilo iracionalno ponašanje.
Time još više čudi ravnodušnost donositelja odluka koje predefiniraju kako će izgledati buduće društvo, a pri tom ne uzimaju u obzir sve važne komponente za usklađen život i odnose ljudi u budućnosti. Kao da će sve što čovjeku treba biti medij i sadržaj u njemu, a ne čovjekovo promišljanje, kreativnost i emocionalni život. Potpuno sam sigurna da takav obrazac razvoja nije cjelovit. Štoviše, postoji komunikacijska odgovornost svakog među nama da djeluje i zagovara usklađen, odgovoran i sveobuhvatan odnos svakog pojedinca prema održivoj budućnosti.
I ja poput Roberta Kenedyja smatram da postoje ljudi koji promatraju stvari onakve kakve jesu i pitaju se zašto, a sanjam stvari koje ne postoje i pitam se zašto ne?
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 5. lipnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.