Spletom okolnosti dopalo me da budem spona analognog i digitalnog svijeta što je zapravo jedinstvena, a ujedno i fenomenalna pozicija.

Kao doslovno zadnja lasta generacije baby boomera, pamtim vrijeme i događaje prije Interneta, a svoj sam profesionalni i stručni vrhunac kao komunikacijski ekspert dosegnula u digitalno vrijeme.

Za razliku od y i z generacija, pisala sam pisma i pjesme, penjala se po drveću, imala svoju ekipu za školicu, graničara, nogomet, gumi – gumi i slične društveno povezujuće dječje zabave.

Zahvaljujući ljetnim praznicima kod bake na bajkovitoj Cetini imala sam svakodnevni dodir sa svim biljnim i životinjskim vrstama te održavala balansiranu fizičku i mentalnu ravnotežu. Nema stabla na koje se nisam popela, niti brzaka u hladnoj Cetini kojeg nisam svladala.

I naravno, obožavala sam knjige i bakine priče o vilama i vilenjacima iz davnina koje sam bez daha slušala u društvu vršnjaka iz susjedstva. Moja baka je bila prirodni komunikator, vješto je ispreplitala priču i smišljala nevjerojatne obrate. Ne mogu se sjetiti da sam ikada kasnije u životu tako živopisno i plastično „vidjela“ uprizorenje nekih priča i likova u njima. Skoro da sam u mašti mogla opipati bakine likove, vidjeti svaki detalj njihovih lica, čuti njihov hihot dok su pretrčavali most na Cetini na putu prema borovoj šumi na obližnjim brežuljcima. Ako bi se kojim slučajem nešto propustilo, priča se ponavljala i dopunjavala postajući sve bajkovitija.

Kasnije sam svaku večer i sama nastavila tradiciju lijepog pričanja te sam za uspavanku  kćerki Dijani smišljala dogodovštine malog Darka, neustrašivog dječaka koji joj je kroz moje priče dolazio u misli prije spavanja. Taj njen izmišljeni prijatelj, na krilima moje mašte, jednako je slikovito, putujući svake večeri u nepoznato, upadao u raznorazne zgode i nezgode te pronalazio rješenja sa sretnim završetkom. Učinak tih naših zajedničkih trenutaka nemjerljiv je kada je riječ o povezivanju i razvoju komunikacijskih vještina.

Svi komunikacijski obrasci koje sam kao dijete upijala iz odnosa s drugima ili sama dijelila s drugima bili su svojevrsni recept za ono što je postalo moj životni izbor. Nikada nije prerano usvojiti prave vrijednosti i činjenice. Jednako tako, nikada nije prekasno živjeti ih.

Netko je jednom rekao roditelju, koji se htio posavjetovati oko odgoja svog sina u tinejdžerskoj dobi, da je zakasnio. „Sa sinom si trebao početi raditi kada je imao tri mjeseca, sada je kasno“, rekao mu je ne trepnuvši.

Premda me tada taj zakašnjeli roditeljski savjet šokirao, sada s ovim iskustvom, razumijem o čemu je riječ. Da bismo kasnije imali kvalitetne ljude, s djecom trebamo raditi od rođenja. Njihov se životni materijal formatira u najranijoj dobi pa o utjecaju okoline u tom razdoblju ovisi kakvi će biti ljudi i s kojim vrijednosnim sustavom, kako će se ponašati, poštivati druge i preuzimati odgovornost za svoje postupke.

Naravno, isto bi se moglo reći pa i primijeniti na svaku osobu koja u nekom području želi ostvariti svoju profesionalnu i stručnu karijeru, napraviti nešto za pamćenje. I to se željezo kuje dok je vruće, rekli bi znalci.

Činjenica da nam nešto „leži“, da nešto znamo, da smo dobri pa i talentirani u nečemu, da se time želimo baviti kao svojim poslom, još uvijek nije garancija da ćemo u tome biti uspješni.

I ako ćemo i biti uspješni, pitanje je hoćemo li biti sretni te iza sebe ostaviti trag koji nas raduje, a ujedno je prihvatljiv drugima. Taj trag još ne znači da je nužno pozitivan i da ćemo svojim djelovanjem utjecati na druge ljude, da će naša priča postati i njihova, a projekti zajednički, jednako kao i rezultati.

Puno je dijelova kao i aktera takve velike životne slagalice koje se treba precizno posložiti. Komunikacija nekako prirodno povezuje cijeli taj složeni mehanizam, a ne koristi šarafe, škare niti kliješta.

Gotovo da možemo reći da je učinak komunikacija, ukoliko su djelotvorne i kvalitetne, sličan snažnom univerzalnom ljepilu koje spaja ljude i prilike te ispisuje povijest ljudskog roda.

IZAZOVI ŽIVOTNE RIJEKE

Jedna od važnih sastavnica svakog komunikacijskog procesa su akteri, ljudi koji komuniciraju. A njih je onoliko koliko zemlja ima stanovnika. I svaki među njima različito reagira i ostavlja specifičan trag. Većina nije ni svjesna koliko njihove komunikacijske vještine utječu na njihovu budućnost te koliko njihov odgovor na izazove promjena definira njihovu životnu bilancu uspjeha. 

Konformizam i prepuštanje stihiji koja nosi sve pred sobom, najlakši je odgovor na izazove životne rijeke. Oni koji plivaju uzvodno imaju čvrstu volju. Puno je lakše okrenuti se na leđa i omamljen toplinom ljetnog sunca plutati mirnim koritom poznate rijeke. Sve je u redu dok se rijeka ne strmoglavi u ponor ili dok se ne pojavi neka druga ugroza. Tada nastupa problem.

Danas se djeca najčešće socijaliziraju putem društvenih mreža i to uglavnom s nepoznatim ljudima koje već na početku njihovog on-line druženja nazivaju prijateljima te se bez straha s njima upuštaju u plivanje u nepoznatom moru.

Mojoj generaciji prijatelji su bili stvarni i s njima smo se družili i stvarali zajedničke uspomene koje su nas pratile kroz život. Na te smo se prijatelje, provjeravajući ih kroz raznorazne životne situacije, mogli osloniti kada je trebalo. Danas je prijateljstvo u stvarnom životu pomalo podcijenjeno nauštrb broja virtualnih prijatelja ili pratitelja u virtualnim svjetovima.

Nažalost, uz takve virtualne prijatelje, bez obzira na njihov broj, nacionalnosti, zemlje i kontinente na kojima žive, ljudi na kraju postaju sve usamljeniji, gotovo izgubljeni u tom mnoštvu.

Sami zajedno kako to opisuje Sherry Turkle, autorica istoimene knjige, o utjecaju tih novih tehnologija na razvoj ljudi i njihovih međusobnih odnosa.

Koliko su takva djeca, kasnije odrasli ljudi, zaista spremni za vrtlog života? Jesu li zaista svjesni razlike između stvarnih i virtualnih prijatelja? Koliko će im virtualni prijatelji zaista pomoći ukoliko se pojavi oluja na moru ili im treba njihov vjetar u leđa?

Mislim da takvo odrastanje u virtualnom okruženju podrazumijeva i drugačiji odnos prema ljudima i životu u odrasloj dobi. Mi koji smo iskusili drugačije odrastanje i način stjecanja prijatelja ne smijemo biti ograničeni niti isključivi kada je riječ o ponašanju mladih ljudi i njihovom komuniciranju po modernim obrascima suživota analognog i digitalnog svijeta.

Pada mi na pamet usporedba ponašanja pojedinaca koji su u jednom povijesnom trenutku htjeli sačuvati dotadašnje obrasce rada i života do te mjere da su pokrenuli cijeli  Ludistički pokret kao suprotnost razvoju industrije i napretku civilizacije. Oni su uništavali strojeve u nadi da će sačuvati svoj posao manualnih radnika. Nije im uspjelo.

Razvoj se ne može zaustaviti.

Upravo prolazimo 4. industrijsku revoluciju koja je postavljanjem digitalne infrastrukture kao temelja sveprisutne digitalne transformacije po svom učinku najdjelotvornija dosada. I najrazornija kada su u pitanju društveni obrasci i postojeće kulture.

Uz tehnologiju, ponajprije ICT, koja postaje okosnica svim aspektima djelovanja čovjeka u modernoj civilizaciji, sve je jasnije da budućnost zemlje ovisi o dva elementa:

  • čovjeku kao društvenom biću te
  • održivom razvoju kao konceptu balansiranog opstanka.

S obzirom da sam gotovo cijeli život radila u ICT industriji i s ljudima koji su genijalci za brojeve, vrlo rano sam naučila da komunikacija kao osnovna ljudska potreba, predstavlja moje polje djelovanja i ekspertize.

U svijetu binarnih brojeva – jedinica i nula – dobila sam priliku dodati boju, miris, svjetlo, zvuk, emociju….

Genijalcima za brojeve približili smo čarobni komunikacijski svijet koji pomaže da se stvori kultura kreativnih pojedinaca koji su usmjereni jedni na druge i čija međusobna veza jača.

U tom je svijetu sve moguće.

Kreativci imaju svoju priliku bez obzira na struku, profesiju ili obrazovanje.  Inženjeri glume, pjevaju ili plešu na pozornici najveće koncertne dvorane u gradu pred gotovo dvije tisuće svojih kolegica i kolega, a stručnjaci za komunikacije svojim idejama plijene pozornost i rade razliku. Nema tog zadatka ili prilike koju dobar i harmoničan tim, zainteresiranih ljudi ne bi uspio riješiti ili iskoristiti.

Svaki se projekt ili zadatak osmišljava s obzirom na nekoliko bitnih pretpostavki od kojih su najvažniji: tim, sadržaj i forma. Dakle, kada znate što želite komunicirati, morate odrediti tko će i putem kojih kanala i forme to i napraviti.

Tehnološki upliv je takav kakav ljudska vrsta do sada nije iskusila pa je samim tim naša odgovornost za kvalitetno i poticajno komuniciranje tim veća.

Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.

Objavljeno 8. svibnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM