Od 133 tisuće poduzeća čija su godišnja financijska izvješća javno objavljena, 1.031 poduzeće je još u državnom ili većinski državnom vlasništvu, a u 865 poduzeća je državno vlasništvo transformirano u privatno, podaci su iz Finina Registra godišnjih financijskih izvješća.

Najveći dio (271 ili 30,1 posto od 853) s transformiranim je vlasništvom iz prerađivačke industrije, dok je u najveći udio u preostalima (353 ili 35,4 posto od 1.031) u državnom vlasništvu iz komunalnih djelatnosti (opskrba vodom, uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom).

Prema financijskim podacima za 2018. broj poduzeća u državnom vlasništvu (1.031) je 0,8 posto od ukupnog broja poduzeća, obveznika poreza na dobit (133 tisuće), s 11,3 posto (106.151) udjela u broju zaposlenih u „realnom“ sektoru (942.651), s 36,6 posto (275 milijardi kuna) udjela u ukupnoj dugotrajnoj imovini (752 milijarde), s čime ostvaruju 8,5 posto (63 milijarde) od ukupnih poslovnih prihoda (735 milijardi) i 13,2 posto (3,6 milijarde) od ukupnog neto profita (27,5 milijardi).

Prema veličini, u strukturi državnih, udjel velikih i srednjih je 15 posto, malih 32 posto, a mikro 53 posto, što je znatno drugačije u odnosu na strukturu cijelog poduzetništva, u kojem veliki i srednje veliki imaju udjel od samo 1,6 posto, mali 7,5 posto, a ostali, najveći, udio (90,9 posto) odnosi se na mikro poduzetništvo.

Pregled ključnih financijskih podataka( u milijunima kuna) i pokazatelja za velika i srednje poduzeća u državnom i većinski državnom vlasništvu za razdoblje 2014.- 2018.



Usporedba ključnih financijskih podataka ( u milijunima kuna) i pokazatelja za velika i srednje poduzeća u državnom i privatnom vlasništvu za 2018.

A evo primjera iz bliže prošlosti kako je jedna od danas etabliranih članica EU-a, Litva, provela i iskoristila restrukturiranje poduzeća u državnom vlasništvu (SOE, state owned enterprises) na početku razdoblju velike krize.

Litva je u početnom razdoblju globalne recesije, krajem 2009., s padom od 15,9 posto u odnosu na 2008., bila jedna od zemalja s najvećim gospodarskim padom, odmah nakon svojih susjeda (Latvija 24,6 posto, Estonija 19,5 posto) i znatno više od velike grupe zemalja čiji se pad kretao u rasponu 10 do 8 posto, u kojoj se nalazila i Hrvatska (Grčka 10,0 posto, Slovenija 9,5 posto, Hrvatska 9,0 posto, Japan 9,2 posto, Danska 8,1 posto …). Četiri godine kasnije, Litva se opet našla među liderima, ovaj put s najvećim rastom, 3,5 posto, dok je rast EU-a za isto razdoblje iznosio 1,3 posto. Jedna od važnih sastavnica pozitivne promjene odnosila se na provedeno poslovno (ne vlasničko) restrukturiranje poduzeća „teškaša“ u državnom vlasništvu.

Kako to obično biva kada nastupi kriza, i neka od litavskih državnih poduzeća, niske razine efikasnosti i financijske snage, a time i tržišne vrijednosti udjela, postala su predmetom apetita stranih investitora specijaliziranih da kupe jeftino, brzo operativno i financijski restrukturiraju, povećaju cijenu i preprodaju. Takvi poslovni modeli usredotočeni isključivo na kratkoročne financijske probitke investitora obično nanesu velike štete lokalnom gospodarstvu i društvu koje se kako vrijeme odmiče intenziviraju (primjer je tranzicija vlasništva hrvatskoga bankarskog sektora). Svjesni nemogućnosti da kroz brzu prodaju osiguraju znatniju financijsku korist i potencijalne dugoročne štete (gubitak autonomnosti u donošenju i realizaciji odluka vezanih na razvoj, sigurnost i stabilnost lokalne ekonomije), Litva se odlučila na „bolne rezove“, operativno restrukturiranje državnih poduzeća, na unaprjeđenje efikasnosti i rentabilnosti poslovanja. Bez važnijih kadrovskih promjena, menadžmentima državnih poduzeća zadani su jasni ciljevi, delegirana prava i odgovornosti, da u skladu okolnostima iz okruženja (prilikama i prijetnjama), djelujući autonomno (bez uplitanja politike) i primjenjujući pravila poduzetničkog menadžmenta, najbolje međunarodne prakse i znanja, ostvare značajna operativna i ekonomska poboljšanja. To se izuzetno transparentno komuniciralo s cijelom društvenom zajednicom, pojasnili rizici, a i kakvi se efekti, pozitivni i negativni, očekuju za sve dionike. Samo dvije godine kasnije, nakon početnih „povuci-potegni“ i potom brze, efikasne i principijelne realizacije planiranoga, pozitivni efekti bili su izuzetni.

Snaga provedenih promjena, utemeljena na odgovornom radu i kompetencijama, donijela je dvanaesterostruko povećanje dividendi isplaćenih u korist vlasnika, odnosno državnog proračuna. Vrijednost dobiti ostvarene u četverogodišnjem razdoblju odgovarala je u onome što bi se dobilo da su se 2009. pod pritiskom jednokratno prodali vlasnički udjeli. Uz zadržano vlasništvo, transferom dobiti u proračun osigurani su znatni financijski resursi za održiv rast i razvoj lokalne ekonomije, a to je omogućilo da se s puno manje pritiska i s puno više neovisnosti može razmišljati treba li, u kojoj mjeri i kako unovčiti „obiteljsko srebro“ (vlasništvo u državnim poduzećima koje podrazumijeva i vlasništvo nad znatnim prirodnim, infrastrukturnim, intelektualnim i drugim strateškim resursima jednog društva).

Kratki odgovor na pitanje postavljeno u naslovu: „Da, poduzeća u državnom i većinskom državnom vlasništvu mogu i moraju bolje i uspješnije poslovati. Treba ih učiniti efikasnijima i uspješnijima do njihovih dobro procijenjenih stvarnih optimuma kroz brzo, djelomično (operativno, financijsko ili strateško) ili cjelovito restrukturiranje. Ne zadovoljiti se na dobrome nego inzistirati na izvrsnom. Na korist svih lokalnih dionika, ekonomije i društva u cjelini“.

Objavljeno 31. siječnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM