Poslovanje u kulturi

Kad ste na vrhuncu, tek onda treba raditi dalje

Moramo poštivati našu povijest i tradiciju. Ne možemo kopirati modele, mi imamo svoje probleme, mala smo zemlja, nemamo dovoljno razvijeno tržište u kulturi i jako se teško izboriti da zaista možete živjeti od svog posla. Mi jesmo oko 80 posto financirani od Grada Zagreba, ali sav novac koji dodatno zaradimo, kako se to u računovodstvu zove gospodarske djelatnosti – od najma dvorane, prodaje ulaznica, prodaje predstave, mi to ulažemo ili u program, ili u opremu, istaknula je za poslovniFM Snježana Abramović Milković, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.

Plesačica suvremenog plesa, koreografkinja, kulturna menadžerica i ravnateljica ZKM-a, u razgovoru s urednikom emisije Bizkultura Goranom Šikićem, osvrnula se i na tradiciju suvremenog plesa u Hrvatskoj, koja datira još od Drugoga svjetskog rata. Suvremeni ples počeo se profesionalizirati od 80-tih godina prošloga stoljeća, kad se živjeti od plesa njoj i njezinim tadašnjim kolegama činilo nemogućim. „Moj glavni cilj bio je dokazati da to nije točno, da se plesom može puno toga napraviti, ne samo u Hrvatskoj nego i u međunarodnoj kulturnoj zajednici“, rekla je na početku razgovora Abramović Milković. Zanimljivo je da je godine 1980. diplomirala na Školi za balet i ritmiku Ane Maletić u Zagrebu, na Odsjeku ritmike i plesa, a 1991. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Odsjeku eksperimentalne biologije. U to vrijeme nije bilo studija plesa na Akademiji dramske umjetnosti.

Upornost i ljubav prema plesu dovela ju je do toga da je 1992. počela voditi Zagrebački plesni ansambl, gdje je produkcijom i realizacijom stekla iznimnu reputaciju. Napravila je i prvu međunarodnu koprodukciju na području suvremenog plesa s ansamblom L’anónima Imperial iz Barcelone, a s tim su projektom prošli na Vijeću Europe kao jedan od deset najboljih projekata, iako te ’94. godine Hrvatska nije bila članica. S tim velikim projektom pod nazivom „Prepoznavanje krajolika“ gostovali su u Italiji i Španjolskoj.

Kako je posao morala organizirati sama, počela se baviti i produkcijom. Godine 2000. osniva i organizira Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, koji sad slavi dvadesetu obljetnicu i koji je postao omiljeno okupljalište plesnih stručnjaka i ljubitelja plesne umjetnosti. Ples bi mogao biti dobar posao kad bi se poticalo privatni gospodarstveni sektor koji bi imao određeni benefit za poticanje kulture, koja onda ne bi morala ovisiti isključivo o resornom Ministarstvu i tijelima lokalne uprave, smatra. Prema njenim riječima, to i nije bio slučaj do 2010. godine i recesije. Nekoliko godina im je glavni sponzor bila INA. „U trenutku kad su neke velike kompanije došle u ruke inozemnih korporacija, tu prestaje interes za hrvatsku kulturu“, kaže.

Multifunkcionalnost aktivnosti

„U gradskom kazalištu vi ste ujedno umjetnički ravnatelj i CEO, što znači da radite sve“, kaže o kompleksnosti rada na mjestu ravnateljice ZKM-a, gdje je od prosinca 2014. „Uspjeh u kazalištu su statistike, kritike, brending, što znači da se govori o tome da je kazalište dobro, te pozivi na festivale, a mi ih imamo jako puno“, istaknula je.

Ako vi podilazite publici i ako je to jedini uvjet, to obično vodi u nešto loše

Snježana Abramović Milković

ZKM ostvaruje suradnju s mnogobrojnim nacionalnim kazališnim kućama te na neki način nastupa i kao hrvatski izvoznik. „Zaista i sami zarađujemo – od najma dvorane, prodaje ulaznica, prodaje predstave, mi to ulažemo ili u program, ili u opremu. Osim toga, imamo Učilište s kotizacijama, iz čega također kupujemo opremu ili na bilo koji drugi način pomažemo kazalištu“, kaže Abramović Milković.

„Kroz Učionicu ZKM godinama radi i na razvoju publike, što je beskrajno bitno, jer publika kroz edukaciju postaje stalna publika“, ističe jednu važnu društvenu ulogu kazališta kojem je na čelu. U tom smjeru osnovan je i Virtualni kazališni klub, u kojem djeca iz svog rakursa prate rad na predstavi iza scene.

Najveći su dosadašnji uspjesi, prema njenoj ocjeni, Hinkemann Igora Vuka Torbice, kao najnagrađivanija predstava u regiji i Črna mati zemla Dore Ruždjak Podolski, za koju kaže da će zasigurno ostati zapisana u analima. „Nema ljepšeg nego kad su predstave rasprodane čim otvorite dvoranu“, kaže.

Kako današnja publika podnosi duljinu predstava? „Percepcija se prvo vježba, a kad vas predstava emotivno uvuče, onda zaboravite na vrijeme“, objašnjava Abramović.

Povjerenje je najveći izazov

Najveći izazov bio joj je dobiti povjerenje ljudi s kojima radi i osmisliti kvalitetan repertoar. Nikad se ne zna kako će se spojiti tekst s redateljem i redatelj s glumcima, tu se mora dogoditi kemija. „Kad vidite da predstava živi duže od pedeset puta, da publika voli predstavu, da ste pozivani na festivale, da se vrlo lako ostvaruje međunarodna suradnja, onda shvatite da je brend dobar – o tome se radi“, opisuje osjećaj postignuća u svom poslu. „Kad ste na vrhuncu, tek onda treba raditi dalje, nema opuštanja. To je ono što sam naučila jako davno“, ističe. „Ne smiju se na krivi način raditi kompromisi. Ako vi podilazite publici i ako je to jedini uvjet, to obično vodi u nešto loše“, kaže o donošenju odluka, u čemu joj puno pomaže program, kao osnovica rada, kao i najvažniji suradnik –Tomislav Zajec.

Toliko godina sam bila van institucije da znam i mislim da bih mogla preživjeti i bez zaštite ustanove

Snježana Abramović Milković

Abramović Milković u emisiji je najavila i konferenciju ZKM-a za 17. rujna, na koju će doći svi autori i na kojoj će se najaviti kompletna sezona, a do tada je otkrila samo nastavak rada na aktualnim koprodukcijama, gostovanje na Gorki festivalu u Berlinu te dolazak novih redatelja sa zanimljivim tematikama.

Budući da smo u hrvatsko-kineskoj godini kulture i turizma, ZKM će u suradnji s Ministarstvom kulture ugostiti kinesku grupu s predstavom Martial Dance, odnosno Ratnički ples.

Snježana Abramović Milković za produkciju se usavršavala u Francuskoj, što je usporedila sa hrvatskim sustavom. „Zanimljivo je da oni imaju inspektore za različite umjetničke smjerove. Oni su velika zemlja i nemaju ovakav sustav javnih ustanova i stalno zaposlene umjetničke ansamble nego se radi o produkcijskim centrima, koji se financiraju na drugačiji način. Mi smo više orijentirani na njemački model, s tim da kod nas nema protočnosti kao u Njemačkoj, da se s intendantom raspušta i ansambl. Mi naprosto imamo svoj model. Ako ste zaposlenik u ustanovi, najčešće ostajete cijeli život. Mi moramo poštivati naš model. Vi naučite neki drugi model, vidite kako to funkcionira u Italiji, na primjer, gdje imaju neku vrstu produkcijskih centara bez stalno zaposlenih. Moramo poštivati našu povijest i tradiciju. Ne možemo kopirati modele, mi imamo svoje probleme, mala smo zemlja, nemamo dovoljno razvijeno tržište u kulturi i jako se teško izboriti da zaista možete živjeti od svog posla. Onog momenta kad se nezavisna scena počela financijski stiskati, ljudi su masovno počeli tražiti poslove u ustanovama kao neku vrstu zaštite, kako bi mogli nastaviti baviti se tim poslom. Ja nemam takav strah, toliko godina sam bila van institucije da znam i mislim da bih mogla preživjeti i bez zaštite ustanove. Ja sam na mandatu, ja ne ostajem do kraja svog radnog vijeka u ustanovi“, rekla je Abramović Milković za poslovniFM.

Objavljeno 16. kolovoza 2019. ©poslovniFM