Razmišljajući o ljudima s kojima sam desetljećima poslovno surađivala u kompaniji i izvan nje, u zemlji i inozemstvu, shvatila sam da postoji jedna prilično jednostavna podjela odnosno kategorizacija kojom, uvjetno rečeno, mogu obuhvatiti način rada i odnosa prema poslu svih ljudi s kojima sam radila.
Neovisno o tome čime su se bavili, gdje su radili, što su znali ili mogli, kakvi su ljudi bili i koje vrijednosti živjeli, oni su uvijek pokazivali dominantne karakteristike jedne od triju kategorija suradnika koje sam s vremenom definirala. Naravno, uvijek su postojali suradnice i suradnici koji su imali osobine ljudi iz drugih dviju kategorija, no ovdje sam ih grupirala u tri kategorije kako bi bilo jasnije o kakvim pristupima je riječ.
U prvoj su kategoriji suradnice i suradnici koji uvijek imaju alibi zašto je nešto nemoguće napraviti, pa ne treba ni pokušavati. Riječ je o osobama koje odustaju i prije nego što su napravile prvi korak.
U drugoj su suradnice i suradnici koji rade što im se kaže, ni više, ni manje od toga. Ne opterećuju se razmišljanjem je li nešto moguće ili ne. Odrade posao, ali se emocionalno ne uključuju jer je to ipak samo posao.
I konačno, u trećoj su kategoriji suradnice i suradnici koji uvijek mogu sve, strastveni su oko izazova, nijedna im prepreka nije nepremostiva. Oni u pravilu razmišljaju izvan okvira i traže rješenja u suradnji s drugim ljudima koji im mogu pomoći.
Kako to obično biva, svi ovi ljudi u poslovnom okruženju dođu u paketu, kao instant- kava sa sloganom „3 u 1“.
To je važno razumjeti ne samo menadžerima koji upravljaju ljudima, nego i projektnim menadžerima, ljudima koji rade u odjelima ljudskih resursa, komunikacijskim stručnjacima i svima drugima koji su svjesni da bez kvalitetnih ljudi nema ni kvalitetne organizacije pa ni kompanije. Dakle, htjeli – ne htjeli, svi se moramo svakodnevno nositi i s dobrim i s lošim osobinama svake suradnice i suradnika iz navedenih kategorija.
Zato je i za mene najveći izazov uvijek bio kako pronaći optimalan način suradnje sa svima s kojima sam surađivala. O tome je ovisio ne samo željeni rezultat, što je, naravno, jako važno u poslovnom svijetu, nego jednako tako i poticajno radno okruženje, odnosno kompanijska kultura u kojoj je ugodno raditi.
Shvatila sam da pristup koji imam prema suradnicama i suradnicima iz jedne kategorije daje rezultate, dok jednak pristup prema onima iz drugih kategorija nije uvijek djelotvoran. To je značilo da se ja moram mijenjati, odnosno prilagođavati. Trebalo je smisliti što sve treba promijeniti da bi komunikacija bila učinkovitija, a suradnja i rezultati bolji.
I tu je uskočio Mark Twain koji kaže: „Tajna napretka je u započinjanju. Tajna započinjanja je u svođenju velikih ciljeva na toliko male da su lako ostvarivi.“
Ključ je, dakle, u motivaciji svake osobe i stvaranju osjećaja pripadnosti timu koji nešto počinje stvarati, i u dovoljno mudrom cjepkanju velikih ciljeva na toliko male da ih svaki član tima može s lakoćom ostvariti!
Pa da, tako jednostavno, a vrlo često neshvaćeno.
Koliko ste puta bili u prilici sudjelovati na sastanku na kojem se govori o nečemu što ne razumijete u potpunosti, što je za vas prezahtjevno ili naprosto ne vjerujete da je moguće izvesti u definiranim rokovima? Koliko ste puta pomislili da je mudrije s hinjenim razumijevanjem kimati glavom i ne postavljati suvišna pitanja iako ste to željeli?
Ne samo da sam sudjelovala na takvim sastancima, nego sam vrlo često bila osoba koja je smišljala velike projekte i obrazlagala ih. I poznajem taj pogled suradnika u kojem sam često mogla pročitati sve misli koje su im se motale po glavi dok sam ja sa strašću i uvjerenjem obrazlagala neku ideju koja je tek trebala postati pravi projekt. Osobno sam poticala ljude da kažu ono što misle pa i pod cijenu da se oko toga nužno ne složimo. No, sve treba propitati i o svemu treba razgovarati. U protivnom, kako postići da osoba razumije što treba raditi i koja je svrha njezinog doprinosa.
Ja od svojih snova nisam odustala, ali sam naučila da je sve veliko jednom bilo malo. Zato sam, imajući na umu Twainov savjet, modificirala vlastiti pristup projektima i ljudima. Smatram da je važno i potrebno svojevrsno procesno razlamanje velikih projekata na segmente te davanje odgovornosti članovima tima za pojedine zadatke koji oni mogu odraditi. Tako se daje smisao doprinosu svakog pojedinca što predstavlja nezamjenjiv motivacijski faktor u stvaranju samopouzdanja članova i potrebne kohezije u timu. Pritom, naravno, mora postojati osoba koja ima helikopterski pogled da se konačni cilj nikada ne bi izgubio iz vidokruga.
Ovakvi obrasci ponašanja i djelovanja potiču ljude da kvalitetno rade svoj dio posla, ali ih u tome ne ograničavaju. Štoviše, pomažu im da prepoznaju prilike izvan svojih kućica te ih potiču da ih iskoriste.
Kroz dohvatljive ciljeve, raste vlastito samopouzdanje, kao i osjećaj povjerenja i pripadnosti timu. Riječ kolegijalnost prije se više koristila. Možda je tome razlog što smo u tržišnoj ekonomiji svi na neki način konkurenti pa je natjecateljski duh postao predominantan preduvjet svakog uspjeha. Skoro da bismo rekli – sinonim za uspjeh. Bez obzira na to što je važno da želimo pobijediti u nečemu što radimo, jer je to u konačnici nama ljudima imanentno, od onih prvih lovaca koji su donijeli lovinu u neku špilju i nahranili pleme, pa do današnjih uspješnih znanstvenika koji s novim izumom ili tehnološkim rješenjem značajno utječu na razvoj naše civilizacije, ipak je kolegijalnost, odnosno poštovanje i podrška drugim ljudima, osnova svih društvenih odnosa. Možete biti uspješni i ako ne žrtvujete kolegijalnost na oltar uspjeha. To će vam se višestruko vratiti. Naime, minuli vam uspjeh neće, koliko god velik bio, pomoći u novom projektu osim kao referenca. Svi mi ovisimo o ljudima s kojima radimo. Zato je izuzetno važno da ih poštujemo i s njima kvalitetno surađujemo. Posebno zato što se svaka osoba u kvalitetnom timu osjeća njegovim dijelom, a što je tim kvalitetniji, njezin osjećaj odgovornosti za posao i procese je snažniji. Ako tome dodamo potrebu da se veliki ciljevi svedu na osobne koji su ostvarivi, utječemo na zadovoljstvo naših suradnica i suradnika u pogledu njihovih očekivanja i potreba.
Naravno, ovakvim pristupom postepeno se mijenjaju stavovi nekih suradnica i suradnika iz različitih grupa tako da se neke njihove osobine pojačavaju, a druge ublažavaju.
Što to znači?
Kod osoba iz prve grupe važno je razbiti famu da ne trebaju pokušavati jer ionako neće uspjeti. Kod ovakvih je suradnica i suradnika najveći problem njihov negativan stav, stoga fokus mora biti na promjeni takvog pristupa, što je moguće kroz njihovo sudjelovanje u projektima – kada njihov tim postigne uspjeh, oni shvate da su se bezrazložno bojali. Dakle, kod njih mali uspjesi mogu biti motivirajući u smislu vlastitog pristupanja prilikama u budućnosti.
Suradnice i suradnici iz druge grupe potrebni su organizaciji jer su kvalitetni i pouzdani u svom poslu i to treba poticati. Međutim, oni imaju još puno potencijala koji treba iskoristiti pa čak i u smislu njihova osobnog razvoja. Za njih treba pronaći dovoljno interesantan motiv da bi ih se zaintrigiralo za projekt ili druge ljude na način da se kod njih razvije osjećaj pripadnosti timu i odgovornost za konačan rezultat.
S osobama iz treće grupe je najteže jer su to izvanserijski talenti koji trebaju svima i toga su svjesni. Njih neće zadržati ni visoka plaća, niti druge pogodnosti ako im je na poslu dosadno. Kod takvih je suradnica i suradnika najveći izazov zadržati pozitivan stav i entuzijazam te osigurati dovoljno zanimljive projekte koji ih motiviraju, a kroz koje mogu rasti i djelovati na brojne suradnike.
Jednom su Baracka Obamu pitali što je najvažnija vještina koju mladi ljudi trebaju imati u karijeri. Njegov je odgovor bio najkraći koji možete zamisliti. Rekao je: „Samo naučite kako obaviti stvari.“
Od toga sam krenula i ja.
Poveznica koja može biti ključ za sve tri kategorije ljudi je upravo ono što je temelj prvog koraka – ono što su naučili i mogu sami napraviti. Nakon toga, ako to znaju i uspješno naprave, otvaraju im se sva druga vrata. I tada oni prvi shvate da im ne treba alibi jer su zadatak odradili sami. Oni drugi vide da uz podršku svog tima mogu početi sanjati veće snove. Oni treći dodatno su osnaženi i motivirani za najveće poduhvate zahvaljujući kvalitetnoj ekipi.
U cjelini, ovo je moj recept kako postići kolektivni doprinos zajedničkom cilju. Kakav god taj doprinos bio, bez njega nema željenog rezultata jednako kao što nema gotove slagalice bez svih njezinih dijelova.
Kroz praktičan rad na brojnim projektima u različitim područjima te zahvaljujući poticajnim savjetima M. Twaina i B. Obame, shvatila sam da trebam neki drukčiji, rekla bih, tailor-made pristup ljudima i ciljevima.
Naime, nitko nema privilegij zanemariti ijednu kategoriju ljudi s kojima surađuje. Zato vjerujem da u životu moramo dati priliku svim ljudima, neovisno u kojoj se kategoriji nalazili, da se mijenjaju nabolje. I mi zajedno s njima.
Tako je nastala moja šesta izreka koju sam nebrojeno puta provjerila u praksi, a koja glasi: „Počni s malim stvarima, rezultati su najbolji poticaj za veće poduhvate.“
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 21. kolovoza 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.