Sposobnost sagledavanja različitih perspektiva nije važna samo u poslovnom svijetu. Moramo dobro razumjeti poziciju druge strane da bismo i sami znali što točno trebamo raditi i kako se trebamo ponašati. Ta nam sposobnost pomaže da bismo smanjili rizike, izbjegli sukobe, poboljšali odnose s drugim ljudima te da bismo i u trenucima donošenja važnih životnih i poslovnih odluka bili sigurni da smo uzeli u obzir sve što je relevantno.
Pitanje perspektive jako je važno jer značajno utječe na ishod svake situacije. Poslovni ljudi vrlo često pokušavaju predvidjeti što će druga strana napraviti kako bi oni bili korak ispred, kako bi uspješno lansirali novi proizvod ili uslugu, osmislili novu marketinšku kampanju koja će biti bolja od one konkurentske ili se na vrijeme pripremili za ono što dolazi.
Sve to, naravno, dobro je poznato kao i scenariji koji se svakodnevno osmišljavaju da bi se doskočilo onome što se na kraju zaista i dogodi. U poslovnom svijetu izrada scenarija, kao strateški važan alat za razvoj poslovanja svake ozbiljne kompanije, doživljava u zadnje vrijeme svoju tehnološku renesansu.
Naime, zahvaljujući ubrzanom razvoju ICT-tehnologija, pojavi umjetne inteligencije i sveprisutnom upravljanju relacijskim bazama podataka, danas smo u mogućnosti s velikom sigurnošću predviđati neke stvari, kretanja ili utjecaje koji dolaze iz globalnog okruženja, pretraživati neiscrpne baze podataka te smanjivati rizike koje sada bolje razumijemo. To je prije samo trideset godina bilo nezamislivo.
Budući da se tehnologija i dalje ubrzano razvija, možemo očekivati još nevjerojatnije rezultate – umjetna inteligencija ljudima će dati gotovo ultimativnu moć koju ćemo moći koristiti za dobre, a možda i ne za tako dobre svrhe.
Imajući sve ovo na umu, pitam se zašto onda ljudi, koji su svjesni važnosti drukčije perspektive i mogu koristiti različite alate u predviđanju onoga što će tek doći, sve to odjednom zaborave kada uđu u ozbiljan spor s nekom drugom osobom? Tada im najvažniji postaju vlastiti cilj, mišljenje, pozicija i pobjeda. Da je tako, najbolje dokazuju brojni sudski sporovi koji se generiraju i u području radno-socijalnog prava koje uređuje odnose među socijalnim partnerima i subjektima u poslovnom okruženju.
Sudac Visokog trgovačkog suda, ponajbolji je hrvatski medijator kao i međunarodni autoritet za medijaciju Srđan Šimac već se godinama trudi potaknuti ljude da promijene vlastitu perspektivu kada je riječ o načinu rješavanja sporova po pitanjima koja su im važna. Naime, on potiče ljude da se dogovore umjesto da, kako on kaže, predaju rješenje svog problema u ruke ljudima koji o tome ne znaju ništa – sucima, odvjetnicima, poroti i sudskom sustavu.
Zašto?
Zato što naivno misle, smatra on, da netko izvan sukobljenih strana može čarobnim štapićem razriješiti čvor koji su oni i druga strana čvrsto vezivali barem nekoliko mjeseci, ako ne i duže, te ponuditi rješenje. I to ne bilo kakvo , nego ono koje je optimalno za njih. Upravo takav ishod se neće dogoditi, smatra on te nastavlja: „Nađite dobrog medijatora i prođite kvalitetan proces medijacije. Možda vam nakon toga sudac više i neće biti potreban.“
Ja nemam tolika iskustva kakva imaju sudac ili profesionalni medijator, no imala sam sreću raditi u kompaniji koja je desetljećima prakticirala medijaciju kao način rješavanja različitih sporova među ljudima do kojih je dolazilo s vremena na vrijeme. Sama sam bila članica, a u dva mandata i predsjednica, Komisije za rješavanje sporova mirnim putem koju smo skraćeno zvali Komisija za medijaciju. Ostale članice i članovi te Komisije predlagao je, u jednakom omjeru, poslodavac i sindikat te se vodilo računa da to budu cijenjeni zaposlenici, potrebnih profila odnosno stručnih znanja uključujući i pravna te ljudskih vrlina, koji mogu pomoći u boljem sagledavanju stajališta strana u sporu.
Ne ulazeći u pojedinačne sporove koji su nam došli za mirno rješavanje, pokazalo se da nam medijacija pomaže da postanemo tolerantniji, da bolje razumijemo razloge za ponašanje druge strane, da slikovito rečeno, obujemo tuđu cipelu i shvatimo da nas žulja na drugom mjestu.
Slažem se u potpunosti s pozitivnim pristupom medijaciji kao učinkovitom procesu u kojem obje strane dobiju priliku za novi početak bilo da je riječ o kvalitetnijim međuljudskim odnosima, boljoj suradnji, pravednijem nagrađivanju ili o konkretnijoj procjeni učinaka i ugodnijoj radnoj sredini.
Sporove smo riješili na ovaj ili onaj način, a samo u nekoliko slučajeva medijacija nije uspjela.
Da se razumijemo, sudski epilog je dokaz da medijacija i nije mogla pomoći jer nije bilo dobre volje, a niti pravnih argumenata, samo tvrdoglavog inzistiranja na ispravnosti vlastitog mišljenja. To je na kraju dovelo do sudskog spora koji se takvim ljudima obio o glavu pa su svoje putovanje nastavili negdje drugdje.
S takvim iskustvom i ja sam zagovornik rješavanja sporova mirnim putem, naravno, kada god je to moguće. Pripremajući se za svaki sastanak Komisije, zaista smo se trudili pronaći i razumjeti sve činjenice i argumente obiju strana. Što smo duže i ozbiljnije radili taj posao i s novim slučajevima, postajali smo svjesniji da će, ako medijacija ne uspije, na kraju obje strane biti nezadovoljne, jedna odmah, druga poslije.
Zašto je to tako?
Ponajprije jer sudska odluka, po kojoj jedna strana odmah izgubi, a možda poslije i dobije ako nešto nauči, a druga strana sudskim putem dobije spor, no u praksi se repovi loših međuljudskih odnosa poput gangrene šire na zdravo tkivo i truju odnose godinama.
Dakle, treba naći rješenje koje će biti prihvatljivo objema stranama. Može li umjetna inteligencija u tome pomoći, može li ona biti dobar medijator zato što kombinira najveći mogući broj poznatih i pohranjenih podataka i informacija? Bismo li neke odgovore i moguća rješenja već sada željeli dobiti pomoću umjetne inteligencije ma koliko moćna ona bila?
Smatram da umjetna inteligencija ne bi mogla biti dobar medijator, no mogla bi biti dobar pomoćnik čovjeku medijatoru. Naime, potrebno je doći do što više podataka i argumenata obiju strana, no samo gomilanje podataka nije nikakva garancija da ih je umjetna inteligencija ispravno povezala i protumačila. Naime, samo čovjek je sposoban dobro razumjeti ponašanje drugih ljudi, njihova emocionalna i psihološka stanja, okolnosti, kulturološke razlike te u potpunosti iskoristiti vlastitu emocionalnu i socijalnu inteligenciju
Da su samo činjenice važne, onda bismo bili zadovoljni sudskim odlukama. Naime, već bi sada sudovi, koji su zapravo po načinu kako suci razmišljaju i koriste činjenice, informacije, dokaze, svjedočanstva i slično, preteča nekakvog rudimentarnog oblika umjetne inteligencije, bili za ljude najbolje rješenje. A znamo da nisu?
Što mislite, bi li bilo bolje da za rješavanje sporova među ljudima iskoristimo stroj za sve – Googleov Gemini ili neku od konkurentskih umjetnih inteligencija? Bi li nam taj stroj nakon detaljne i pomne analize obiju sukobljenih strana mogao dati kvalitetno rješenje? I bismo li ga prihvatili?
Što sam više o tome razmišljala to mi je bilo jasnije da ljudi takvu vrstu rješenja sporova ne bi željeli dobiti od strojeva. Iz očiglednog razloga. Oni za svoju pobjedu u sporu trebaju upravo ono što umjetna inteligencija nema – ljudskost, empatiju, razumijevanje za okolnosti, simpatiju i priklanjanje jednoj, njihovoj strani.
Kako bismo onda mogli i pomisliti da će strojevi za sve razumjeti ono što ni živi ljudi – suci i odvjetnici – nisu tisućljećima uspijevali, sudskim putem riješiti sporove tako da obje strane u sporu budu zadovoljne?
Zamislite, na primjer, situaciju da je u kompaniji u kojoj radite došlo do nesporazuma koji je konačnici doveo do sukoba između poslodavca i zaposlenika koji bi, ako se ne riješi, mogao prerasti u sudski spor pa i veće nezadovoljstvo ostalih zaposlenika. Ne vjerujem da će ikada takve delikatne situacije čovjek prepustiti stroju odnosno rješenjima koja bi bila ponuđena.
Jednako tako, sigurna sam da će ICT-alati i dalje imati zapaženu ulogu kao oruđe koje ljudima koristi, a nikako naši gospodari.
Što se tiče medijacije, ta će praksa s većim korištenjem softverskih alata za prikupljanje podataka postati još efikasnija, a istodobno će do punog izražaja doći naše najveće prednosti – kreativnost i ljudskost. Naime, medijacija je, u pravilu, aktivnost koja koristi te dvije ljudske osobine i to na najbolji način.
- Kreativnost, kao svojevrsni osigurač ljudske vrste, naša je prilika da tijekom medijacije dođemo do novih rješenja koja već nisu pohranjena u bespućima globalno procesuiranih podataka kojima se hrani umjetna inteligencija.
- Ljudskost, kao ultimativna prednost čovjeka nad strojem u medijaciji nije ništa drugo doli vlastiti ulog u budućnost međusobnih odnosa.
Zato nam je, više nego ikada, važno da se što bolje razumijemo i uvažavamo, da maštamo i razmišljamo drukčije, da na trenutak zamijenimo cipele kako bismo osjetili gdje žuljaju nas, a drugu stranu možda i ne. Samo tako ćemo shvatiti da ultimativna pobjeda u sporu nikada nije bila optimalna niti racionalna opcija.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 11. prosinca 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.